Šiško: „Otišao sam iz košarke jer mentalno nisam bio spreman. Cibona? Osjećam da i klub i ja krećemo ispočetka“

U ljeto 2023., odlučio je da će mu kao karijerni trampolin poslužiti španjolski Breogán kojeg je tada vodio Veljko Mršić. Nakon nekoliko pripremnih susreta i jedne službene utakmice, Šiško je okrenuo broj hrvatskog trenera i poručio mu kako je on s košarkom – završio. Odlukom je šokirao Mršića, Breogán, slovensku i širu košarkašku javnost, budući da je imao tek 26 (!) godina.

Dvije godine kasnije, logično je da razgovor sa Šiškom krene od – kraja.

„Uvijek sam bio mišljenja da ako ne možeš biti mentalno i fizički spreman da daješ sto posto od sebe košarci i sportu i na kraju tom poslu, onda bolje da se ne baviš time. Zbog nekih svojih osobnih stvari nisam bio u mogućnosti da dam cijelog sebe i bilo je najpoštenije prema meni, klubu, suigračima i Veljku, da se maknem i da dođe netko drugi“.

U pitanju, dakle, nisu sportski razlozi?

„Ne ne, bilo je nekih privatnih, osobnih stvari... Prije Breogána sam već pauzirao pola godine, pa sam se pokušavao vratiti, ali nekako na silu. Osjećao sam da moram, ali znao sam da nisam maksimalno spreman. Mislio sam da će se s vremenom stvari riješiti, ali osjetio sam da je bolje i za mene i za sve oko mene da se maknem“, priča Šiško koji se doima odlučnim da vrati svoje ime na europsku košarkašku mapu.

Tobias Hase/DPA

Kako je izgledao taj vaš povratak na parket, posljednjih godinu dana ste intenzivnije trenirali?

„Bio sam stalno u treningu, na početku ne košarkaški, to sam zadnja tri, četiri mjeseca radio, ali sam radio teretanu, fizičke i atletske stvari. Znao sam da ću se kad-tad vratiti. Prošle su dvije godine i misao o povratku je bila komplicirana iz više razloga; tko će me uzeti, tko će mi dati priliku, kako ću se snaći nakon pauze. Bilo je dvoumica, ali kada sam počeo ozbiljno trenirati, shvatio sam da se fizički osjećam jako dobro, da je osjećaj za loptu i dalje tu. Onda je došlo vrijeme za to gdje i kako, gdje bi mi odgovaralo, a i morao je neki klub izraziti želju, a ne da je nekoga molim da me uzme. Otvorilo se u Ciboni“.

Postojala je i opcija s Megom...

„Otkako sam čuo ideju s Cibonom, kada me zvao Marin Rozić, to je za mene bila jedina opcija. Rekao sam agentu da ne želim ništa drugo i da je ovo idealna sredina. I za mene, i za klub ovo može biti dobro. Cibona je protekle sezone rezultatski imala najslabiju sezonu i moja ideja je da i klub i ja počinjemo ispočetka“.

Zagreb čeka rezultat Cibone...

„Ovaj grad zaslužuje tako nešto. Znam da je više ljudi prije dolazilo na utakmice, atmosfera oko kluba je bila bolja kada sam prvi put bio ovdje. Sada, koliko sam čuo, da se to sve stišalo, ali znate bolje od mene da se u Zagrebu voli košarka i s nekim periodom od dvije, tri dobre utakmice, ljudi će se vratiti u dvoranu. Osjećam pozitivu u klubu, s pravim ambicijama, imamo karakterne tipove u momčadi i nadam se da ćemo ove sezone probuditi Zagreb i navijače, i da dignemo klub tamo gdje pripada“.

Kako se sada snalazite na parketu, kakav je osjećaj?

„Bolje se snalazim na terenu nego što sam očekivao. Nije mi se činilo da sam nešto puno izgubio. Doduše, pripremne utakmice su nešto drugo od onih natjecateljskih. Pozitivan sam, osjećam i jako dobru atmosferu u klubu, zdrava je priča. Sada su sasvim drugačije okolnosti nego prije deset godina, a i sada sam među tri najstarija u klubu, iako mi je 28“.

Marko Lukunic/PIXSELL

Razmišljate li o reprezentaciji, da se vratiti u krug reprezentativaca?

„Ne razmišljam o tome. Treba biti realan, gotovo tri godine ne igram košarku i želim se fokusirati na Cibonu, na povratak, da pomognem koliko mogu i idem dan po dan, a što će to donijeti, vidjet ćemo. Naravno da ako je moguće, zaigrao bih s Lukom Dončićem, ali ne opterećujem se s tim stvarima“.

Je li se košarka u ove dvije ili tri godine promijenila?

„Ne čini mi se da se košarka jako puno promijenila u ove tri godine, ali košarka ide u tom smjeru fizike i brzine, s puno šuteva, puno individualizma. Vidjelo smo na Eurobasketu da je par igrača odskakalo i sve se vrti oko njih i oni rade prednost. Ali ne mogu reći da je neka velika promjena“.

Uloga playmakera se ipak promijenila, sve više se i oni pretvaraju u klasične košgetere...

„To je tema gdje je teško doći do odgovora. Dosta puta sam bio u društvu gdje se o tome pričalo, ali teško je doći do zaključka. Da li se ne rade takvi igrači, koji čitaju i razumiju igru na taj način, ili moraš ipak imati određeni talent i predispozicije... Ili se jednostavno košarka mijenja i treneri traže playmakera koji ima 20 poena u rukama, ali o tome bi mogli tri sata, ali sve manje je tih, klasičnih playmakera. Neki igrači u Euroligi dominiraju i s 37, i dalje su traženi“.

Prievidza i Zadar kao dvije utakmice odmah na startu sezone koji će nam više reći o tome kakva je i od čega je satkana ova Cibona.

„To su utakmice koje mogu i odrediti kako će ti ići sezona. Ne smijemo si stavljati preveliki pritisak, jer sada smo nova momčad, osim par igrača koji su ostali. Imamo i novog trenera. Nadam se da ćemo biti spremni “.

Što trener Ivan Rudež traži od vas na parketu?

„Nismo puno u detalje pričali o tome. Ali osjećam da mi trener vjeruje i daje mi prostor da sam probam, da se pronađem u igri i da vidim što i kako. Daje mi dosta slobode, ima povjerenja i on je tip trenera koji voli imati zdrav odnos s igračima, radi na odnosima i za sada imamo jako lijepu suradnju i nadam se da će tako biti i u nastavku“.

Trebalo je imati hrabrosti otići iz sporta u trenutku u kojem ste otišli, ali je trebalo imati i snage i vratiti se ponovno. Je li postojao strah ili sumnja oko povratka?

„Sigurno da je trebalo, neću reći hrabrosti, ali snage da se opet nekako pokreneš. Osjećao sam i znam da je to ono što najviše volim, otkako znam za sebe u glavi sam imao samo košarku i bilo mi je prirodno da se vratim. I ljubav me je natjerala da se na kraju izborim sa svim tim stvarima. Došao sam na jedan nivo euro-košarke i to preko noći sve ispustiš, pauziraš i onda se vratiš na početak. To je neka moja priča, ali dat ću sve od sebe da se vratim“.

Je li taj proces promišljanja o povratku sazrijevao s vremenom ili se dogodio neki klik?

„Kada sam gledao na TV-u i pratio košarku, sve više i više sam osjećao da opet želim živjeti taj život. I tremu prije utakmice, nervozu i onda one dobre osjećaje nakon pobjeda, čak i negativne nakon poraza, to sve me nekako privuklo. Pa sam onda uzeo loptu u ruke i krenuo trenirati“.