Gradjanski se 'primio'!

Dinamo danas slavi 113. rođendan! Tamo, na mjestu spomen-ploče u zgradi, u kojoj se 26.travnja 1911. 'rodio' Gradjanski ili Građanski, od 18 sati Dinamovi će se navijači moći družiti s igračima, uz prigodan zabavni program, popuste u fan shopu. Dan prije utakmice u Varaždinu, navijači će moći još jednom stisnuti ruku, poželjeti sreću svojim ljubimcima, pobjedu prije ključnog gostovanja na Rujevici iduće nedjelje.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

No, vratimo se rođendanu, maksimirskom 113-godišnjaku. Kad je svojevremeno maksimirski NK postao GNK, stavivši ispred prefiksa taj G (Građanski), kad se 'proglasio' nasljednikom Gradjanskog, dodao na grb treću zvjezdicu i njome 'prisvojio' trofeje tog slavnog prijeratnog kluba, kod mnogih je to izazvalo podsmijeh, revolt ili sarkazam. Ne samo kod navijača drugih klubova, bili su i Dinamovi navijači podijeljeni, sumnjičavi. Klub, koji je kroz povijest toliko puta mijenjao imena, slavio rođendane na različite datume, mijenjao svoj pravni okvir da bi izbjegao dugove, sad ponovno 'falsificira povijest' da bi, eto, 'postao i najstariji i još trofejniji'? Kako sad odjednom klub, koji je donedavno bio star 60-ak godina, ima 100 i više godina? Dinamo od takvih rasprava godinama nije mogao pobjeći, a proglašavanje nasljednikom Gradjanskog, što je, u konačnici, i UEFA prihvatila kao službeni zaključak, ni danas nekima još nije 'sjelo'. I sad je, kad je Dinamo najavio proslavu 113.rođendana po društvenim mrežama krenula lavina rasprava, podbadanja, čak i ismijavanja, no, ipak slabija nego prijašnjih godina. Sve je više onih, koji se slažu s ispravljanjem povijesne nepravde i potragom za konačnom istinom, koje su Dinamo dovele do toga da jest, nedvojbeno, nasljednik Gradjanskog.

Poruka HNS-a Dinamu i Hajduku: “Idemo svi skupa graditi bolju budućnost”

Marko Marić: “U HNL-u ima igrača za nas. No, igrati u Dinamu, to je drugi sport!“

Dinamo pozvao navijače na proslavu 113. rođendana: Stižu igrači i legende kluba

"Mijenjali mu roditelje prema svadbenome redu", baš kao što je pjevao Jadranko Črnko u svojoj pjesmi o Zagrebu, tako se kroz povijest osjećao i Dinamo. Kao neko napušteno dijete, koje je čitav život tragralo za svojim roditeljima, ne znajući, zapravo, odakle potječe. Je li mu slavni Gradjanski uistinu predak, ima li neku 'krvnu povezanost' sa HAŠK-om, je li se rodio i živio samo kao Dinamo, treba li se ponosno zvati Croatia ili se tog svog D 'nema sramit kaj'? Svatko je tumačio kako mu paše! Nekako, uvjereni smo da su oni, koji su toliko mahnito željeli mijenjati ime početkom 90-ih, odmah vratili Gradjanski ili Građanski, da bi iz Dinamove povijesti bili izbjegnuti mnogi prijepori, mnoge sumnje i skepse i da nikad nitko ne bi sporio o porijeklu maksimirskog kluba. No, tijek događaja, eto, htio je drugačije, a Dinamo je kao klub morao poduzeti mnogo truda, i još ga poduzima, da ispravi te povijesne nepravde, da razloži činjenice, otkrije one o kojima se desetljećima moralo šutjeti, da bi čak i svoje navijače uvjerio da je doista nasljednik 'silnog i neslomljivog' kluba, koji je između dva Rata drmao čak i Europom.

Čak ni to što je 1945. Gradjanski raspušten, a Dinamo osnovan, što je formalno-pravni kontinuitet izgubljen, ne može zatomiti da je Dinamo preuzeo puno toga u Gradjanskom. Nije tu samo povezanost preko igrača i klupskih djelatnika, dresova ili grba, stadiona, Dinamo je, jednostavno, nakon Rata preuzeo ono što je ranije bio Gradjanski. Njegov duh, njegovo nogometno umijeće, njegov značaj među Purgerima. Samo se o tome nije smjelo pričati, takva su bila vremena. A autogolovi koje je maksimirski klub zabijao na tom polju od 90. naovamo,dodatno su pomogli udaljavanju od 'izvora'. No, klupski identitet, osjećaj, poistovjećivanje, zapravo su jači i bitniji od nekog formalno-pravnog ili političkog prekrajanja. Primjerice, pokušajte uvjeriti navijače današnje Fiorentine da to nije isti klub, za koji su svojevremeno zabijali Batistuta i Baggio, ili navijače Parme Calcio 1913, da to nije ona ista Parma, koja je osvajala Kup UEFA-e ili Kup kupova. Tako je i sve više onih, pogotovo među 'dinamovcima', koji prihvaćaju i neosporno tumače da je Dinamo uistinu nasljednik Gradjanskog.

Zvonimir Amigo Magdić, bivši novinar i veliki nogometni zaljubljenik, jedan je od onih, koji su stalno zagoravali tu tezu, zadnjih godina na tome vrlo intenzivno radi Miroslav Tomašević, bivši novinar, danas čuvar Dinamove povijesti. Potrošio je puno vremena, dana i noći, da bi prikupio sve dokaze, povijesne podatke i činjenice, svjedočanstva ljudi, koji su sudjelovali u 'pretvorbi' Gradjanskog u Dinamo i da bi u 'face to face' razgovorima razlagao zašto je G=D. A onda se pojavila i knjiga "Kibici Purgera", autora Ivice Šute, koji je vrhunski prikazao život zagrebačkog kluba između dva Rata, knjiga koja je dodatno otkrila koliko je Gradjanski, zapravo, bio sličan današnjem Dinamu. Bile su to slične borbe, slični problemi, gotovo isti rivali i neprijatelji, slične navijačke dvojbe i običaji. Mnogi su u heroju tadašnjeg Zagreba, svestranom mangupu Emilu Perški prepoznali kasnije idole Jerkovića, Lamzu, Mlinarića, Cicu ili Petkovića. Dinamo je zadnjih godina izdao dvije edicije retro-dresova Gradjanskog, onaj prvi žuto-crveni i nedavno, nebesko-plavi, repliku prvog plavog dresa, koji su nosili Purgeri.

'Pola' grada danas hoda u tom plavom retro-dresu, knjiga je odavno razgrabljena, dva izdanja su otišla preko noći, ne može se pronaći niti u oglasnicima. Uskoro će, čujemo, treće, prošireno izdanje, malo je knjiga u Hrvatskoj, pogotovo sportske tematike, koje su izazvale takav interes. To su dokazi da se Dinamov puk sve više identificira sa 'silnim i neslomljivim' klubom, koji je između dva Rata harao čak i Europom, da su zaniteresirani za tu temu i prihvaćaju ga kao svojega. Gradjanski se 'primio' među dinamovcima i to nema nikakve veze sa željom da aktualni maksimirski šampion postane 'umjetno' najstariji, najtrofejniji, zato što tri zvjezdice iznad grba izgledaju bolje nego dvije. Ne, na taj način, nakon svi tih povijesnih mijena, više ne bi prošlo. Ovdje ipak postoji nešto više...