vijest

0

Ukleti NBA draft: Zla kob i nesreća klase 1986.

05.04.2020 12:15 | Germanijak/V.R.

Kratka priča o godini novaka čije sudbine podsjećaju na horor filmski serijal ''Put bez povratka''.

Veličina slova A A A

U životu, tako i u sportu, često nailazimo na raznorazne čudne podudarnosti. U povijesti NBA lige sigurno jedna od takvih je ona vezana uz draft 1986., nažalost ne u lijepom kontekstu.

Upravo dijelom ove draft klase bio je nikad prežaljeni kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije i jedan od najvećih hrvatskih sportaša uopće, Dražen Petrović. No nije on jedini koji je prerano napustio ovaj svijet od svojih vršnjaka, već je tu cijeli niz njih sa nesretnim sudbinama, bilo što se tiče samog života ili karijere.

Upravo sudbina je htjela da cijela plejada košarkaša biranih baš u ovoj klasi poslije tijekom života doživi velike životne nesreće. Kao što u nogometu postoje Hajdukovo ili Ramseyevo prokletstvo, tako je u košarci ovo jedno od takvih. Ona su, ipak, stvar čiste koincidencije.

O Draženu se sve zna. Dan nakon kvalifikacijske utakmice za Eurobaset 1993. protiv Slovenije u poljskom Wroclawu, umjesto leta s ostatkom reprezentacije iz Berlina za Zagreb odlučio se na duži put autom. Nažalost, nadomak bavarskog grada Ingolstadta, uslijed nepovoljnih vremenskih prilika, jedan kamion iz drugog smjera našao se u problemu te krenuo obilaziti osobni automobil. Kako nije uspio iskontrolirati masivno prijevozno vozilo, prešao je na drugu stranu probivši bankinu i udario ravno u Golf u kojem se nalazila hrvatska košarkaška legenda na suvozačkom mjestu.

Hrvatski sport svog kapetana nikad nije prežalio, a ovaj događaj nosi neslužbenu titulu najveće tragedije u njegovoj povijesti. Na draftu koji se još održavao po starom formatu (onaj 1989. je bio prvi po današnjem principu od dvije runde) izabran je kao 13. u trećoj rundi ili 60. sveukupno. Nakon jedne sezone u Real Madridu, 1989. je njegov ugovor otkupljen i pridružio se Portland Trail Blazersima gdje je nosio broj 44. Taj podatak će u ovoj priči zauzeti svojevrnsu sporednu ulogu.

 

 

Tako dolazimo do Lena Biasa. Ono što je važno znati za ovu priču jest da je to vrijeme u Sjedinjenim državama bilo poprilično divlje. Krajem sedamdesetih i duž osamdesetih društvo je bilo žrtvom velike navale ovisnosti o kokainu, s obzirom na eksploziju te supstance na američkom tlu čijoj se genezi može ući u trag preko puta s Kariba, Miamija te preko ''Kokainskih kauboja''. Mnogi pojedinci iz sportskog i showbizz svijeta bile su žrtve te tada popularne ''zabave'', a košarkaši nisu bili iznimka.

Len Bias bio je u prvoj polovici 80-ih velika sveučilišna košarkaška zvijezda. 203 centimetra visok i savršenog košarkaškog tijela moglo ga se, uzevši u obzir kako je djelovao na terenu, usporediti s Michaelom Jordanom ili Dominiqueom Wilkinsom. Nevjerojatno skočan i dobrog šuta izvana bio je shvaćan kao prototip nezaustavljive napadačke mašine, a pri pogledu u budućnost i njegovu nadolazeću košarkašku karijeru, mnogima su curile sline.

Nakon četiri fenomenalne sezone na sveučilištu Maryland, na kojem je u zadnjoj godini imao prosjek od 23.2 koša i okruglo sedam skokova, kao drugog na draftu 1986. izabrali su ga Boston Celticsi. Naravno, drugi izbor prve runde Celticsi (kao aktualni prvaci) nisu dobili lutrijom, već je tadašnji GM legendarni Red Auerbach 1984. mijenjao Geraldna Hendersona i nešto novca u Seattle Supersonicse sa prava na izbor prve runde ove godine.

Za navijače Celticsa sve je djelovalo kao iz bajke. Larry Bird, Kevin McHale i ostale zvijezde prvaka ulazile su u godine kada bi im kao lijek na ranu došla neka mlada zvijezda koja će s njihovih pleća braem donekle maknuti teret nositelja igre, a postepeno, kako godine budu prolazile, preuzeti žezlo prve violine. Sve paralelno s ostankom Celticsa u samom vrhu NBA lige. Upravo to je bio plan koji je podrazumijevao bogomdanog talenta poput Biasa.

No dan nakon drafta, Bias se vratio u svoje sveučilište Maryland gdje se našao s kolegama iz kampusa i suigračima iz sveučilišne momčadi. Te noći imali su zabavu, a ona je uključivala pozamašne količine kokaina. Nakon što je nesumnjivo pretjerao u njegovom uživanju, Bias je u jednom trenu doživio napadaj i srušio se na pod.  U cik zore doktori su ga u bolnici u Riverdaleu probali oživiti, no nije bilo pomoći. Tolika doza smtonosne supstance prouzročila je prevelike srčane probleme i Bias je proglašen mrtvim.

Kao sedmog Dallas Mavericski izabrali su 210 centimetara visokog centra Roya Tarpleya. Na Michiganu je imao prilično dobre brojke kroz četiri godine NCAA, no i njega je kokain košta karijere, a na posljetku vjerojatno i života. Po riječima Brada Davisa, trenera i analitičara iz Dallasa, mogao je biti jedan od najboljih igrača reketa svih vremena jer je mogao sve – zabijati iz reketa, šutirati, skakati, dodavati i igrati obranu. No na posljetku je izbačen iz NBA krajem 1991. radi uživanja droge.

Norm Sonju je bio direktor Mavsa koji je draftirao Tarpleya, a s obzirom da je bio svjestan velikog problem droge među košarkašima tih godina, garantirao je kako se uvjerio da stasiti centar nije jedan od tih igrača.

„Raspitivali smo se detaljno o njegovim godinama na Michiganu. Ljudi bliski momčadi su nam u lice govorili kako nema doticaja s drogom.“

Igrao je kratko u Grčkoj da bi ga NBA pomilovala te se 1994. vratio u Mavse, samo da bi u prosincu 1995. bio trajno baniran, ovaj put i radi alkohola. Velika šteta, jer je imao poprilično dobre brojke zaključno sa 1991., a u sezoni 1987./1988. je osvojio nagradu za najboljeg šestog igrača. 2015. je premunio s okruglo 50 navršenih godina.

Kevin Duckworth imao je veoma dobru NBA karijeru, još unutar zlatnog doba za centre, gdje se on snalazio itekako dobro. Radi se o suigraču Dražena Petrovića iz Blazersa u kojima je ostavio vrlo dubok trag kao startni centar generacije iz dva NBA finala – 1990. protiv Detroit Pistonsa i 1992. protiv Jordanovih Chicago Bullsa. U četiri sezone između 1987. i 1991. imao je nikad manje ispod 15.8 poena u prosjeku, a karakterizirao ga je vrlo dobar šut s poludistance.

Izabran je kao deveti izbor druge runde i ukupno 33., i to od San Antonio Spursa koji su ga pola godine kasnije mijenjali u Portland za Waltera Berryja. Nažalost, 2008. doživio je srčani udar u hotelu u Oregonu za vrijeme organizirane akcije od strane Blazersa vezana za dječje bolnice, a hitna služba ga nije uspjela oživjeti. Imao je svega 44 godine.

Još jedan košarkaš iz ove zlokobne klase otišao je na vječna lovišta veoma mlad. Don Redden odradio je sve četiri godine sveučilišne košarke na uglednom LSU te se nakon seniorske godine prijavio na draft. Tamo je izabran od strane Denver Nuggetsa u trećoj rundi kao 64. ukupno, no u Coloradu nije dočekao početak sezone. 1987. se pridružio San Antonio Spursima, ali nikad nije zaigrao u NBA utakmici.

8. ožujka 1988. upravo u Baton Rougeu doživio je srčani udar usred problema sa srčanim mišićem, što ga je koštalo života. Imao je svega 24 godina, a njegov LSU ga je stavio u svoju momčad 20. stoljeća, zajedno sa nekima od najvećih ikad poput Shaquillea O'Neala, Petea Maravicha ili Boba Pettita te zamjetna imena NBA lige poput Mahmouda Abdul-Raufa, Stromile Swifta, Glenna ''Big Baby'' Davisa ili Brandona Bassa.

Samo četiri mjesta niže, kao 68. izbor ukupno, biran je Baskersville Holmes. Ime duguje romanu ''Baskervillski pas'' (The Hound of the Baskervilles) s njegovim prezimenjakom Sherlockom Holmesom kao glavnim protagonistom, a s obzirom da su njegovi roditelji bili ljubitelji serijala, jasno je da su se malo ''poigrali'' imenom sina.

Ovaj 200 centimetara visoki krilni igrač proveo je sve četiri sezone na sveučilištu Memphis, a 1985. je igrao i Final Four. Izabran je ljeto poslije od strane Milwaukee Bucksa, no nikad nije zaigrao u njihovu dresu. Odlučio se za karijeru u Europi, no već početkom devedesetih se vratio u Memphis gdje se ostavio košarke i počeo raditi u špediterskoj kompaniji. Nažalost, jednog ožujskog dana 1997., u navali bijesa i usred svađe, ubio je svoju tadašnju djevojku. Kasnije istog dana presudio je i sâm sebi.

Tako dolazimo do nezanemarivog broja igrača iste ove klase koji se nisu baš usrećili po pitanju košarkaške karijere. Chris Washburn biran je kao treći od strane Warriorsa, a bio je velika sveučilišna zvijezda na koledžu North Carolina State, istom onom koje godinu prije njegova dolaska senzacionalno u državnom finalu svladala favorizirani University of Houston s Akeemom Olajuwonom i Clydeom Drexlerom. Mnogi se danas slažu kako je Washbrun trebao biti Shaq prije Shaqa, no uništio je još nezapočetu karijeru drogom.

Već početkom 1987. završio je u rehabilitacijskom centru na odvikavanju od kokaina i cracka, a sezona 1987./1988. mu je ujedno bila i zadnja, prije nego što mu je doživotna zabrana izdana 1989. Prema vlastitom priznanju, počeo je još u fakultetskim sobama kako bi se ubližio sa starijim kolegom iz momčadi koji je već eksperimentirao s drogama. Kasnije, za vrijeme NBA utakmica svojih Warriorsa, na poluvremenu bi u svlačionici iz svog vlastitog prbora za brijanje izvadio lulu za crack i pušio. Naposljetku je smrt Lena Biasa ovog čovjeka možda i spasila, pošto je u ispovijedi ESPN-u dao do znanja kako ga je taj nemili događaj preplašio te je odlučio da neće bježati od svog problema i učiniti što god je potrebno kako bi se izvukao iz pakla droge.

Samo malo niže, na šestom mjestu, Phoenix Sunsi su birali još jednog centra Williama Bedforda s Memphisa, koji je igrao NCAA Final Four 1985. Ovaj je igrač odigrao pet sezona u Sunsima, Pistonsima (s kojima je i uzeo prsten 1990.) i Spursima, a sezonu 1988./1989. je propustio radi problema s drogom. Krajem 1992. odigrao je svoju zadnju profesionalnu utakmicu, a 2004. osuđen je na 10 godina zatvora radi posjedovanja velike količine kokaina s namjerom preprodaje.

„Nisam više bio u NBA, ali sam htio nastaviti s lagodnim životom kojeg su osiguravali prihodi profesionalnog košarkaša. To me je koštalo zatvorske kazne jer sam do novaca htio doći distribuirajući drogu.“, priznao je.

2011. je izozšao iz zatvora, a sud mu je do kraja kazne dodijelio uvjetno služenje. Od tada radi kao prodavač auta, a priznao je kako je zapravo mrzio košarku iako je zbog bogomdanih fizičkih predispozicija osjećao obavezu da ''ganja'' košarkašku karijeru. Štoviše, priznao je da je zapravo bio prilično netalentiran, kasno je počeo igrati, i da je visina jedino što ga je ''prodalo'' kao košarkaša.

Kenny Walker, Brad Sellers i Johnny Dawkins birani kao pet, deveti i deseti su se ispostavili kao poprilična razočarenja te za njih uglavnom znaju samo najzagriženiji fanovi, većinom svjedoci vremena.

Valjalo bi istaknuti još dvije legende, svaka od njih s po jednom tragedijom – sportskom i životnom. Arvydas Sabonis nedvojbeno je jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena, velikih klupskih i rerpezentativnih uspjeha s dvije reprezentacije. U NBA je otišao kasno, s 31 godinom i bio je odličan startni centar za Portland Trail Blazerse koji su većim dijelom njegovog mandata bili u vrhu Zapada. No svakako da bi još veći trag u svijetu košarke ostavio da nije imao kronićnih problema s koljenima i Ahilovom tetivom, praktički kroz cijelu karijeru.

Dennis Rodman ima prstenja NBA prvaka taman da okiti cijelu jednu ruku. Riječ je o genijalnom skakaču i vrhunskom obrambenom igraču, te pojedincu ogromne inteligencije na terenu i rođenom pobjedniku. No van parketa bio je veoma kompleksna, višeslojna i, najviše za samog sebe, problematična ličnost. 1993. je sjedio sâm u autu, slušao glazbu i držao nabijenu pušku u ruci s ciljem da počini samoubojstvo:

„Pistonsi su se rješavali stare jezgre igrača. Htjeli su se i mene riješiti. Osjećao sam kao da nemam nikog u Detroitu, da nemam obitelj.“

Poslije je i sâm tražio trade, a kad su ga opet iste misli morile, legendardni pokojni NBA novinar Craig Sager mu je rekao koliko je to glupo te mu na neki način tom jednostavnom rečenicom spasio život. Rodman se Sageru zahvalio tweetom neposredno nakon njegove smrti.

 

 

Rodman je na kraju postao jedna od najfascinantnijih ličnosti u sportu, svagdje (i u Hrvatskoj) rado viđen gost, a vjerojatno je jedini Amerikanac kojemu u domovini neće zamjeriti prijateljstvo s liderom Sjeverne Koreje. Njegovi bestselleri ''Bad As i Wanna Be'' i ''Walk on the Wild Side'' su među najčitanijim sportskim biografijama devedesetih, a 2005. je lansirao ''I Should be Dead by Now''.

(Foto: Reuters)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka