vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (5): Proklizavanje

30.06.2020 15:36 | Germanijak

Era Hodgsona, Dalglisha, Rodgersa i niz promašenih investicija

Veličina slova A A A

Danas, kad grad i oni koji ga vole i dalje slave 19. titulu prvaka Engleske i prekid posta dugog tri desetljeća, danas je lako reći da su svi ti “zamalo” pokušaji bili samo pohotna predigra i da je vrijedilo čekati na pravu stvar. Kako su trenuci u kojima okrzneš trofej taman toliko da si svjestan koliko bi sreće podijelio da ga dotakneš, i da to nema nikakve veze, jer je sve vodilo ka ovome.

Tako možda funkcionira ljudski mozak, ili barem srce nogometnog navijača, ali ne i nogomet, doista.

Jer, onda bi trebalo reći kako nema veze ona jedna sezona kad je Liverpool došao tu, na jedno klizanje ili na jednu crnu rupu na Selhurstu a da je ipak sve kako je moralo biti, i da je postojao neki veliki plan sudbine ili američkih gazdi za erupciju sreće u bizarnom lipnju 2020.

A tko bi to smio reći Jamieju Carragheru i Stevenu Gerrardu, ikonama kluba koje nikad neće osjetiti kako je to donijeti svom gradu pehar Premier lige? Ovom prvom sigurno ne, i još sigurnije ne u lice...

Pa i Brendanu Rodgersu, čiji je turbulentni mandat obilježio prvu polovinu drugogo desetljeća, zaustavivši se na korak od pozlaćenih vrata raja?

Također, lako je danas govoriti o dobronamjernim gazdama koji su došli sa Zapada i učinili ono što Tom Hicks i George Gillett nisu htjeli ni znali; na nedavnoj anketi koju je proveo onlajn časopis The Athletic, dobar dio navijača kliknuo je na opciju “Fenway Sports Group” na pitanje tko je najzaslužniji za uspon kluba.

Istina je, naravno, negdje između.

Desetljeće je započelo prelomnim događajima: Tom Werner i John Henry preuzeli su rukovođenje posrnulim velikanom, po okončanju kratkog i pretužnog mandata Roya Hodgsona na klupu je seo legendarni Kenny Dalglish, ali nije trebalo biti tajnovit, niti revno puhati u jogurt pa shvatiti kako FSG nije tu kako bi zasuo Anfield milijardama dolara ni kako će put biti bez svojih krivina, ako se put uopće i nazire.

Henry i Werner imaju zanimljive, iako vrlo različite životne priče. Prvi je rođen 1949. u Illinoisu, ali se brzo preselio u Arkansas i odrastao na farmi soje koju su držali njegovi roditelji.

Bio je lud za bejzbolom, no mučila ga je astma pa se nikad nije uspio zaista okušati u igri. Zato mu je mnogo bolje išlo predviđanje budućnosti: zgrnuo je bogatstvo na burzi a ljubav prema sportu ozakonio je kupovinom namučenih Boston Red Soxa, slavnog bejzbol kluba kojeg je mučila “Bambinova kletva”.

Svega dvije godine nakon što je Henry s partnerima došao na čelo kluba, osvojili su naslov i prekinuli post dug 86 godina.

Godinu dana mlađi Werner oduvijek je bio urbaniji tip, a milijune i milijune će mu udijeliti televizija. I u Hrvatskoj su jako popularne bile serije poput “Treći kamenčić od Sunca” ili, naravno, sada zbog glavnog glumca ukaljani “Cosby show”, a Werner je bio njihov ponosni producent.

Najvažniju ulogu u Liverpoolu preuzet će mlađi partner Mike Gordon, čija će ideja biti dovođenje Michaela Edwardsa na mjesto sportskog direktora – o tom tandemu još ćemo pričati – ali za to što su Amerikanci od onih drugih Amerikanaca kupili klub najviše zasluga ima jedna žena.

Linda Pizzuti, čiji je profil omiljen na Instagramu kod brojnih navijača Liverpoola – i nećemo pogriješiti ako kažemo da u kategoriji fanova predvladavaju muškarci – nagovorila je svog supruga da se na jednom sastanku vlasnika bejzbol klubova obrati Tomu Hicksu i upita ga bi li i po kojoj cijeni prodao Liverpool.

Moguće je da je to bilo zbog porijekla, a moguće je i da je u biznisu dobra taman koliko i njen suprug, no Linda Pizzuti znala je koliki zalogaj, ma i ako je djelovao bajato, predstavlja Liverpool.

U to vrijeme, John Henry, koji će postati većinski vlasnik kluba, priznavao je kako ne zna “apsolutno ništa o engleskom nogometu”, dok je Tom Werner, budući predsjednik, iskreno govorio kako je možda samo nekad čuo za taj klub, ali je bio vrlo svjestan novca koji se okreće u “EPL”, kako je zvao Premijer ligu. Ah, da, znao je i da tamo postoji i da je bitan neki Manchester United.

Novi list okrenut je manikiranom rukom s nalakiranim noktima, ali je okrenut, i to je bilo najvažnije crvenoj armiji, izmorenoj poslije duge rovovske, pa tenkovske bitke, nalik onoj kod Kurska. I izvojevane pobjede, nadali su se ne Pirove, za dušu kluba.

Kad smo kod novog lista i novog režima, prva utakmica u 2011. godini govorila je mnogo o onome što je bilo i tek malo o onome što će doći. Prvi siječanj je tradicionalno praznik u Engleskoj, navijači razbijaju mamurluk na stadionima (zato su te utakmice još tiše od prosječnog odsustva decibela na tribinama) i podrazumjeva se kako će tribine biti pune.

Na Anfieldu je protiv Boltona – koji je čak i poveo, pogotkom Kevina Davisa, prije nego što će Fernando Torres i Joe Cole okrenuti – bilo najmanje deset tisuća praznih stolica. Govorilo je to i o premoru od onih političkih i ekonomskih razmirica koje su razjedale klub nekoliko godina, ali i o tome da će, ovog puta, povjerenje navijača morati dobrano zaslužiti.

No možda najviše o totalnom krahu koncepcije Roya Hodgsona. Čak i kad je pobjeđivao, a nije pobjeđivao mnogo, njegov sastav nije djelovao kao da zna šta radi, niti su igrači imali predodžbu gdje trebaju stojati. Sportskim žargonom rečeno “iskusni sportski radnik” više je ličio na vuka kojeg su lovci toliko izmorili da ga može dotući i obična toljaga – što se i dogodilo, vrlo brzo, u vidu Blackburn Roversa – nego na poliglotu koji zna sve smicalice ovog sporta.

Skoro desetljeće kasnije, taj isti čovjek stajat će na istom stadionu, ovaj put u dijelu predviđenom za gostujuće menadžere i, iako to tad neće znati, prvi čestitati Jurgenu Kloppu na osvojenoj 19. tituli. A koliko mu grad nije prijao vidjet će se i po tome što je, čak i poslije korone, čak i duboko u osmoj deceniji života, izgledao fizički bolje nego u bilo kom trenutku dok je bio na klupi Liverpoola.

U siječnju 2011. Hodgson će konačno otputovati, a savjetnici “New England Sports Ventures”, kako se tad zvala firma, napravit će možda i jedini mogući potez, ma koliko djelovao populistički.

Na klupu se, dvadeset godina po odlasku s te pozicije – iako iz Liverpoola nikad ne bi mogao otići – i duže od desetljeće nakon što je obavljao ikakav posao uz rub terena, vratio Kenny Dalglish.

Dalglisg je tolika ikona kluba da ne bi mogao pokvariti svoju reputaciju pa i da je izašao na prvu utakmicu u dresu Manchester Uniteda i rekao svojim igračima „pucajte na pogrešan gol“, ma i tad bi mu se Kop poklonio, i zato jest razumljivo bilo što je uprava posegla za njim.

Trebalo je vratiti navijače na stadion i pokriti propuh koja je i dalje puhao u strukturama kluba, i vertikalno i horizontalno i dijagonalno i u vrtlogu, a tko bi to bolje znao od nekog na spomen čijeg imena kreće plima nostalgije?

No sve i da je bio spreman za moderan nogomet, teško bi Dalglish išta mogao učiniti, osobito u trenutku kad je, posljednjeg dana prijelaznog roka, poslije mnogo obrata i inata, Liverpool napustio Fernando Torres.

Gazde nisu bile do kraja bez ambicije, što je pokazano preusmeravanjem novca koji je stigao u koferima Romana Abramoviča za pojačanja u špici. Stigli su Luis Suarez iz Ajaxa i, u rekordnom transferu, Andy Carroll iz Newcastla, i malo je reći da su im se sudbine u klubu i u karijeri razlikovale...

Torresov odlazak bolio je i jer je rumeni dječak koji je odrastao pred očima navijača zaista bio njihov miljenik, no mnogo više jer je označavao kraj jedne ere, kraj proklamiranih ambicija, racionalni pozdrav od pomisli kako bi se Liverpool ponovo mogao umješa u borbu za titulu.

Zato su emocije bile povišene, bilo na granici infarkta, zato je preko noći od Izabranog postao Juda.

Slatka osveta dogodit će se svega nekoliko dana po njegovom odlasku: Liverpool je gostovao Chelseaju, Daniel Ager će laktom udariti dojučerašnjeg kolegu i to će izazvati aplauze i psovke i povike “Trebao si ostati u pravom klubu”; a Raul Meireles uspio je iskoristiti jednu od svega dvije prilike Redsa i osigurati tri boda na Stamford Bridgeu.

Nešto kasnije, Liverpool će se izmiriti sa ljubljenim Nandommožda, a i takav je mozak nogometnog navijača, i zato što nikad poslije Torres neće biti ni sjenai onom Torresu koji je očarao Premier ligu u crvenom dresu – i već 2015, u humanitarnoj utakmici koju su organizirali Gerrard i Carragher, čula se ona stara pjesma o “dečku iz sunčane Španjolske”. Nije odmoglo ni kad se čula njegova istina o tom ponoćnom bijegu Abramovičevim helikopterom.

“Nitko mi, dok je trajala drama o dolasku novih vlasnika, nije rekao kako želi da ostanem. Klub je bio u kaosu. Svi dobri igrači su odlazili, momčad je bivala sve slabija. Kad sam upitao sportskog direktora Damiena Comollija hoće li dovesti nekoga, rekao mi je kako dovode Luisa Suareza, ali kako moram i ja ostati, jer Suarez nije igrač koji zabija puno. Suarez ne zabija? To govori mnogo o njima...”, ispovijedio se Torres u knjizi “Ring of Fire”.

Torres nije želio otići: u momčadii je i dalje bilo dosta Španjolaca, bio je kralj grada, a tu mu se rodio i sin, ali gazde su i dalje tumarale.

“Tad su se počele pojavljivati priče u novinama. Pustili su mene da budem glavni krivac, izdajnik. A istina je kako sam pričao sa svima, jedan na jedan, i svima sam rekao kako bih želio ostati ukoliko postoji plan da opet budemo veliki. Nitko mi nije rekao kako bih trebao ostati jer me žele i jer sam im potreban. Rekli su mi kako bih trebao ostati jer trenutačno nemaju nikog drugog...”

Naredna sezona, prva cijela s Kenyjem, donijet će i trofej Liga kupa – iako je na jedvite jade, na penale, svladan drugoligaš Cardiff – ali tek osmo mjesto u prvenstvu, koje će biti okončano stravičnom serijom od devet poraza u 14 utakmica, među kojima su bili i kiksevi protiv WBA i Wigana na Anfieldu, Fulhama i Swanseaja u gostima, uz tek poneku svijetlu točku, poput hat-tricka Gerrarda u gradskom derbiju u ožujku 2012.

Kenny je krenuo čistiti momčad od promašenih pojačanja – otišli su legendarni Paul Konchsky, te Christian Poulsen, Phlipe Degen, Milan Jovanović – ali se i dalje trošilo nemilice i neplanski. Sedam milijuna funti izdvojeno je za mladog Urugvajca Sebastiana Coatesa, toliko za okrugli trbuh Charliejaa Adama, čak 20 milijuna za Stua Downininga.

Pa ipak, da ste, do prije samo godinu dana, pitali nasumičnog navijača Liverpoola koji je bio najgori Kennyjev transfer, glasovi bi bili unisoni: šesnaest – vjerojatno uz dodatak “j...nih šesnaest!” – miliijuna funti za dvadesetogodišnjaka iz Sunderlenda po imenu Jordan Henderson.
To je onaj što ne zna ni hodati”, kako je to jednom rekao sir Alex Ferguson...

Liga kup jest bio trofej, i ostat će jedini sve do Madrida 2019, ali nije mogao poslužiti kao dovoljno zamašan smokvin list i prekriti kaotične rezultate u ligi i Kenny Dalglish je otišao.

Okej, bilo bi to previše pojednostavljeno objašnjenje. Ono što se doista dogodilo, i ono što je bilo poslije, govorilo je mnogo o načinu poslovanja Wernera i Henryja.

U Bostonu su bili svjesni vrijednosti i važnosti Kennyja Dalglisha, ali do njih su dopirali brojni glasovi koji im se nisu sviđali. Kenny je provodio previše vremena na terenu za golf, pričalo se, a na onom pravom terenu i na treninzima sve je padalo na prsa asistenta Stevea Clarka.

Mnogi igrači, isprva tiho, a onda sve glasnije, žalili su se kako uopće nisu razumjeli što Dalglish priča, jer je, unatoč tome što je četiri desetljeća živeo u Birkdaleu, i dalje govorio teškim glazgouskim naglaskom. Govorili su također kako uopće nisu bili pripremljeni za suparnike koji slijede. O akvizicijama smo već pričali...

Baš negdje te godine, u svijetu je bio vrlo popularan film “Moneyball”, u kojem je igrao Brad Pitt. Igrao je ulogu Billyja Beanea, generalnog menadžera bejzbolske momčadi Oakland Atletics, koji je, u nedostatku novca, koristio napredne sustave ocjenjivanja i analize pri skautiranju i dovođenju igrače.

John Henry, veliki ljubitelj bejzbola, obožavao je taj pristup i želio je da Beanea još 2002. nagovoriti na dolazak u njegov Boston. Kad mu to nije uspjelo, odlučio je imitirati njegov pristup. Red Soxi su napredovali iz godine u godinu, a Henry – rekosmo već da nije bio verziran za “soccer” – želio je da i njegov nogometni klub poštuje ista pravila, i da se moguća pojačanja provlače kroz što više tablica.

Da bi to imalo smisla, bio je neophodan čovjek koji će biti mlad, napredan, sklon računalima, tabletima i pametnim telefonima. I možda ne toliko naivan...

Postojala su dva “pika” na radaru Mikea Gordona, koji se sve više pitao u hijerarhiji i koji je uručio zahvalnicu Kennyju Dalglishu i otkaz sportskom direktoru Damienu Comolliju. Potonjem je najviše zamjerio što je odobrio dovođenje Andyja Carrolla unatoč sklonosti ka ozjledama koje dugokosog momka sa sjevera Engleske nikad neće prestati mučiti.

Jedan je bio Roberto Martinez, mladi menadžer Wigana, koji se uz minimalni budžet u nenogometnom gradu uspijevao tući s mnogo izdašnijim klubovima i igrati atraktivno; drugi je bio Brendan Rodgers, koji se na sličan način nametnuo u Swanseaju.

Već tad, Gordon je bio svjestan kako postoji još jedno, možda i pravo, možda najpravije rješenje za Liverpool. On je stidljivo poželio Jurgena Kloppa, ali Liverpool se tad, i to jedva, uspio vratiti u drugo po važnosti europsko natjecanje, dok se Nijemac polako spremao za Englesku, ali ne za Liverpool već za Wembley, gde će igrati svoje prvo finale Lige prvaka.

Mike Gordon će u ljeto 2012. napraviti dva važna transfera. Jedan je mogao donesti, i zamalo jest, titulu već u drugoj godini, i to je bio trenutak kad je, između ostalog i zahvaljujući tome što je imao plan napisan na 180 stranica i što je govorio o tome da je rođen za klub, na mjesto menadžera doveden Sjeverni Irac koji je napravio ime u Walsu, Brendan Rodgers.

Drugo pojačanje, na duže staze mnogo važnije – iako bi sada baš Brendan Rodgers ironično frknuo – bio je Michael Edwards. Sad ga zovu “kraljem transfera” i sabiru za koliko je milijuna funti uspio zavaljati “mrtvo tkivo”, ali Edwardsov put do slave i priznanja, osobito dok je na kormilu bio Rodgers, nije bio tako jednostavan.

Rodgers je, i prije nego što je stavio umjetne zube počeo redovno posjećivati solariji, ostavljao dojam čovjeka koji se jako želio svidjeti, bilo nadređenima, novinarima, navijačima ili igračima. Kao i svi s takvim ambicijama, i on je znao djelovati licemjerno, a procijep između onog što govori i onoga kako se ponaša bio je gotovo opipljiv.

Znao je napamet učiti mudre citate ne bi li briljirao na konferencijama za medije, a znao se uzdizati preko svake mjere.

Samo jedan od primjera je kad je na sastanku s osobljem kluba rekao kako bi želio da svi budu jedna velika obitelj, jer je i on “posvećen obiteljski čovjek”. Svega godinu dana kasnije, ostavio je svoju suprugu zbog mnogo mlađe djevojke koja je radila na bukiranju ulaznica u klubu. Iako to nije bio neki veliki tabloidni skandal, njegov kredibilitet bio je uzdrman. Za Scousere vrijedi – prihvatit će vas čak i ako se ne slažu s vama, dok god ste iskreni, pa je Rodgers često izgledao kao da ne razumije grad.

Drugom prilikom, u svlačionici je izveo jeftini bleferski trik sa tri koverte (“Držim u ruci koverte u kojima su imena tri igrača koji će nas sve iznevjeriti ove sezone. Nemojte biti među njima...”), što je posebno šokiralo igrače, prije svega “staru gardu”.

Tih godina Liverpool je bio predmet sprdnje i zbog čudnog ponašanja na transfernoj tržnici. Iako je Rodgers tvrdio da je krajnja odluka na njemu – kasnije će govoriti kako ipak nije bila – i iako je Michael Edwards sve više ulazio u posao, u javnost je poslana slika kako postoji neki “transferni odbor”.

Mi na ovim prostorima imamo asocijacije na “odbore”: skupina ljudi koja sjedi, prepire se i ne odlučuje ništa – po principu, “ako hoćeš nešto ne obaviti, oformi radnu skupinu” – a tad će i Premier liga saznati kako to tako može i da to tako ne biva.

Prve Rodgersove sezone Liverpool je završio kao sedmi, što je bilo tek za korak više nego pod Kennyjem, a u Ligi Europe je ispao u prvom proljetnom krugu, od Zenita. Dovedeni su Fabio Borini, Daniel Sturridge, Phillipe Cutinho (za siću, iz Intera), ali i čovjek kojeg će, što mu ni do danas mnogi neće oprostiti, Rodgers nazvati “velškim Xavijem”. Joe Allen, bradom i bradom...

Gerrard je davao sve od sebe, Sturridge pomalo pomagao, ali izuzev Luisa Suareza, kojeg su počeli muče problemi nalik onima koji su sputali Fernanda Torresa nekoliko godina ranije, i na kojeg je oko, između ostalog, bacio Arsenal, nije bilo drugog igrača koji bi povukao.

Naredna sezona bila je čudo, u svakom smislu. I danas je teško objasniti kako se zaista dogodilo da Liverpool dođe toliko blizu snu, na 25. godišnjicu od Hillsbrougha.

Luis Suarez nije želeo trenirati, a izuzev toga bio je kažnjen jer je ugrizao Branislava Ivanovića i nije nastupio (čak i kad ga je Gerrard uspeo izmiriti s Rodgersom) na prvih šest utakmica; u klub su tog ljeta stigli Luis Alberto, Tiago Ilori, Iago Aspas, Mamadou Sakho, Simon Mignolet i Kolo Ture (i samo posljednja dvojica predstavljali su kakvu-takvu dodatnu vrijednost), bio je na posudbi i Victor Moses, ali je Liverpool igrao kao u transu.

Trideset jedan gol Luisa Suareza, 21 pogodak Danijela Sturridgea, 13 komada Stevena Gerrarda, devet mladog Raheema Sterlinga, sa Coutinhom koji je vukao sve konce.

Liverpool nije kontrolirao utakmice te sezone, Liverpool nije kontrolirao ništa, a ponajmanje ludu urugvajsku glavu; samo bi izletjeli na teren i u prvih petnaestak minuta jurili kao ludi. A potom bi u narednih 75 jurcali još luđe, nekad i bezglavo, nekad i potpuno kontraproduktivno.

Bilo je tu 6:3 s Cardiffom pa 5:3 sa Stokeom pa 4:3 sa Swanseajem, pa 3:0 na Old Traffordu, 5:0 na White Hart Laneu. Bio je to bezumni trans za koji je Brendan Rodgers bio zaslužan tek nešto više od svakog poludjelog navijača Liverpoola koji se drznuo vjerovati kako je moguće.

Kad je na pet kola do kraja u još jednom ringišpilu srušen glavni rival Mančester City, a onda potučen i Norwich, također s 3:2, činilo se, sve je riješeno i Brendan Rodgers će, od svih ljudi, donijeti toliko željen pehar.

Ovo nam ne smije izmaknuti”, vikao je kapeten Steven Gerrard poslije tog susreta sa Cityjem.

Iskoristio je identičnu riječ koja označava i klizanje...

Zatim se na Anfieldu, datum je 27. travnja 2014, ukazao Mourinho. Možete o Portugalcu pričati ovako i onako, ali njegov Cheslea na tom susretu nije bio u najjačem sastavu – recimo, igrao je izvjesni Mohamed Salah, koji nije ostavio preveliki trag u plavom dijelu Londona – i Liverpool je mogao okriviti samo sebe.

Ovako je to notirano:

Bilo je nečeg poetskog, gotovo pravednog, u tome što je taj poraz od Chelseaja skrivio izravno kapetan. Što se baš on – a ne neki preplaćeni legionar, ne neki stranac, ne neki novak koji je dobio priliku zablistati – okliznuo i predao loptu Dembi Bau za laganu egzekuciju.

Netko drugi ne bi podnio lavinu sprdnje koja je slijedila; nekom drugom navijači bi zamjerili dovoljno da mu obore samopouzdanje do Marijanske brade i polako ga izguraju iz kluba; Gerrard je dovoljno mudar da bi znao kako nema velike ljubavi bez velike patnje, ni velikih djela bez strahovitih pogrešaka, da si najveći kad treba usred oluje ustati iz blata, rukom nehajno ukloniti pečat s ramena, i krenuti dalje, uzdignute glave, bez straha od mraka...

Da je Liverpool osvojio titulu, proklizavanje Gerrarda i nemoć Suareza postale bi jednako ikonične fotografije kao ono previjanje od grčeva Jamieja Carraghera u Istanbulu; da je Liverpool prekinuo dva i pol desetljeća boli, Stivijevo "We go again" osvanulo bi na Banksyjevim muralima; da je Liverpool učinio nemoguće, danas bi Shankly i Paisley odnekud zviždali slatkastu, srebrnu pjesmu slavuja.

Desetak dana kasnije, Liverpool je igrao u Londonu i vodio 3:0 do 79. minute. U obrnutom Istanbulu – od tada potiče i duhovita dosjetka “Crystanbul” – Crystal Palace je postigao tri gola za 540 sekundi (izuzev Rodgersove naivnosti, jedan od razloga za takvu neopreznost ležao je u tome što su u tom trenutku City i Liverpool bili izjednačeni, ali su rivali imali gol-razliku +9, pa Liverpool nije prestajao s napadima koji su doveli do javnog samospaljivanja).

Neki bi mudar čovjek, nazovimo ga možda Jurgen Klopp, rekao da je najvažnije kako se vratiti iz teškog poraza.

Gledano tako, Brendan Rodgers nije bio mudar. Suarez je tog ljeta otišao, Rodgers se sukobio s “transfernim odborom” pa povukao – kad su mu umjesto Benzeme, Cavanija i Falcaa, koje je označio kao prva tri pika, doveli Balotellija, pravio se da je to bila njegova želja, a onda se još hvalio kako će ukrotitii Marija – i prosuo novac na Emrea Cana, Lazara Markovića, Alberta Morena, Rickyja Lamberta.

Došli su tu i neki igrači koji će u budućoj podjeli karata imati ulogu – Adam Llalana, Dejan Lovren, Divock Origi – ali još jedan problem s Rodgersom bio je što nije činio igrače boljima, sigurno ne onako kako će to činiti njegov nasljednik.

Sramotno ispadanje u prvoj fazi Lige prvaka (u skupini s Realom, Baselom i Ludogorecom), svega šesto mjesto, a ponajviše katastrofalnih 1:6 u Stokeu na posljednjoj utakmici Stevena Gerrarda, čiji je odnos sa Rodgersom već bio toliko pokvaren da za obojicu nije moglo biti mjesta u Melwodu, polako su značili da menadžerovo vrijeme istječe.

O njegovom (barem tadašnjem) shvaćanju nogometa govorio je i naredni prijelazni rok, kad je bijesnio što su mu doveli tamo neko krilo po imenu Roberto Firmino, umjesto Christiana Bentekea kojeg je zaista želio.

Početkom 2015, Liverpool je bio sastav koji ponovo ne ide nikamo. West Ham ih je na Anfieldu tukao 3:0, a u Liga kupu, također kod kuće, provukli su se na penale protiv četvrtoligaša Carlislea, i to ne s rezervnim sastavom. Manchester United je dosolio s 3:1, a 4. listopada na Goodisonu bilo je 1:1 s Evertonom.

Već uoči tog susreta, sudbina Brendana Rodgersa, još jednog od menadžera koji će biti zauvijek zaveden u kolonu “zamalo”, bila je zapečaćena.

John Henry, Tom Werner, Mike Gordon, Michael Edwards i vrhuška Fenway Sports Group u dva dana organizirala je dvije večere na Manhattanu. Na prvoj je specijalni gost bio Carlo Ancelotti. Talijan je bio šarmantan, pričao je o nogometu, o vinu, o životu. Svi su te noći zadovoljni i nasmijani otišli kućama.

Sljedeći dan, nitko od njih neće moći spavati zbog onog što su čuli, od razdraganog iščekivanja budućnosti, iako je ovaj drugi uzvanik bio mnogo manje sklon skupim restoranima.

Neobrijani tip iz ruralnog dijela Njemačke, iz šumovitog juga, fan punka  i benda Die Toten Hosen, ali šarmantan, strastven, željan, karizmatičan i voljan vlastiti ugled, integritet, ime i srce stavi na kocku ne bi li tom ranjenom klubu podario malo veselja.

Bio je to sudbinski susret, jedan od onih “klikova” – jer život često nije slagalica ni romantičan film, koji se događa jednom. I to ako imate sreće.

Liverpool je pronašao Jurgena Kloppa. Ili je, bit će,  Jurgen Klopp pronašao Liverpool.

Rekao je da zna što klub predstavlja i kakva je njegova povijest. Rekao je kako mu je drago što je tu. Rekao je da je normalan. Rekao je i ovo:

“Osvojit ću barem jedan važan trofej ako budem ovde za četiri godine.”

(Kraj petog dijela)

(foto: Reuters / Eddie Keogh)

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka