vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (6): Apsolutno (ne)normalan tip

01.07.2020 08:58 | Germanijak

...I tako dolazimo do najbolje ere kluba novije povijesti kluba, za koju je najzaslužniji jedan čovjek.

Veličina slova A A A

Bilo je među navijačima Liverpoola, pa još možda više među onim neutralcima – ako takvih, u doba globalne dominacije Premier lige, kojoj pariraju još samo Barcelona i Real, uopće i ima – mnogih koji su željeli da se dugo čekano osvajanje naslova obavi u direktnom duelu sa Manchester Cityjem.

Pep Guardiola i Jurgen Klopp čine jin i jang najjačeg prvenstva na svijetu, iako se njihov odnos, neka ne uzmu za zlo svi oni bendovi iz Manchestera, najviše može usporediti s percepcijom Beatlesa i Stonesa u vrijeme kada je i britanska muzika bila najjača na svijetu. Mediji su slikali to rivalstvo većim nego što je bilo, a istina je da su Paul i John napisali i neke pjesme Micku i Keathu i prijateljima i da je među njima vladalo veliko poštovanje.

No bilo je jačih razloga, veće simbolike u tome što se konačni sraz za titulu – dobro, ona poslije svega što su učinili, u kalendarsko ljeto 2020. nije nikako mogla promaknuti Liverpopolu – nije odvio na Etihadu, već upravo protiv Crystal Palacea, na Anfieldu.

Vratimo se pet godina ranije, u jedno drugo vrijeme.

Bio je studeni 2015, i Nijemac je izbrojao tek prvi mjesec na klupi Liverpoola. U tridesetak dana napredak momčadi, iako to nije bio sastav koji je Klopp birao, mogao se opipati rukom: vikend prije toga, Stamford Bridge je pokoren s 3:1, Coutinho je dao dva, Benteke jedan gol.

A onda je stiglo otrežnjenje.

Nikada se, govorio je tada, nije Jirgen Klopp u svojoj karijeri osjećao usamljenije nego kada je Scott Dunne u 82. minuti postigao drugi gol za Palace i osudio Liverpool na još jedan poraz na Anfieldu, a navijači pohrlili prema izlazima, kao da vani njihov klub nije tužna verzija sebe, kao da tamo na hladnom zraku u Stanley Parku ne postoji ona smiješna kovanica “Looserpool”.

No samo onaj tko nije poznavao Jurgena Kloppa mogao je pomisliti da će se ovaj predati i da će odjednom promijeniti svoj stav o engleskom nogometu, pomalo romantičan, o kojem je pričao i o kojem je maštao jako dugo.

Jer svega pedesetak dana ranije, na sastanku sa Mikeom Gordonom iz Fenway Sports Group, Klopp će na neki način predvidjeti ono što će se dogoditi.

“Nogomet je više od sistema. Nogomet je kiša koja pada, klizeći startovi koji lete posvuda, nogomet je buka koja dolazi s tribina. A mi smo dužni aktivirati publiku, da igramo tako da oni žele glasno navijati za nas i da se onda i mi naslanjamo na njihovu energiju i koristimo je”, govorio je Klopp.

Pet godina kasnije, Anfield će silom prilika biti prazan, ali Jurgen Klopp će osjećati podršku grada, kluba, Jurgen Klopp se neće nikada više osjećati usamljenim. Ispunit će proročanstvo pjesme koja je – a i to je proročanstvo po sebi – bila omiljena na tribinama jedina dva njegova prethodna kluba, Mainza i Dortmunda.

Ali bit će to dugačak proces, koji je zahtijevao da od lažne i disfunkcionalne obitelji, Liverpool pod rukovodstvom američkih gazdi postane ozbiljno poduzeće i napokon stane uz bok rivalima koji su ga, bilo umijećem, tradicijom i domaćinskim poslovanjem, bilo ulaganjem basnoslovnih svota sumnjivog porijekla, odavno pretekli.

Na svakoj stranici tog procesa, u svakoj fusnoti, ima pomalo Jurgena Kloppa, i zato se priča o 19. tituli prvaka Engleske i onoj lanjskoj šestoj kruni prvaka Europe ne može ne ispričati drugačije nego kroz njega i njegov odnos s onima koji su se u klubu pitali i onima koje je on pitao.

Priča o Jurgenu Kloppu toliko je bremenita anegdotama i simbolikom da se doslovno možete uhvatiti za bilo koji trenutak njegovog žitija, za bilo kojeg čovjeka koji je došao u neposredni kontakt s njim, i mogli biste da prstom pokažete baš tu i da kažete da je baš to, na koncu, poslije svih muka i odiseja, donijelo radost vrijednu trideset godina.

U isto vrijeme, ona je toliko poznata da čak i rijetki koji ne doživljavaju Kloppa velikim trenerom (takvih ima) ili dobrim čovjekom (i takvih, iako mnogo rijeđe) vjerovatno znaju sve o dječaku koji nije bio dovoljno dobar za Bundesligu, čiji je idol, ma ne, drugi otac bio prerano preminuli Wolfgang Frank, od kojeg će pokupiti ne samo nogometni kredo, već i način ophođenja s nogometašima.

“Kad god bismo izgubili”, prisjećao se Klopp svojih dana u Mainzu, “imali smo dva problema. Prvi je, jasno, bio što smo izgubili. Drugi je bio što smo razočarali Wolfganga. To nam je bilo jednako važno. I bilo je nevjerovatno kako je on uspio natjerati sve igrače da mu budu vjerni.”

Iste principe Klopp će primjenjivati i u Mainzu, i u Dortmundu, i u Liverpoolu.

Lako je, naravno, reći da je to bio sudbinski susret, iako je takvo što bilo jasno i piscu ovih redova kada se o Kloppovom dolasku samo šuškalo u dobro obaviještenim novinskim krugovima na sjeverozapadu Engleske (“Klopp je sve ono što je Liverpool nekada bio i sve ono što navijači Liverpoola i dalje očekuju da njihov klub bude. Da je živio prije pola stoljeća, lako bi ga bilo zamisliti kako studentski ljubopitljivo sjedi u legendarnom Boot Roomu i sluša, upija znanje Shanklyja, Paisleya, Fagana...”, napisala je neka mudra glava).

Seljak iz Crne šume, dječak koji je navijao za Sttutgart i uvijek bio svjestan svojih nogometnih limita, postat će heroj radničke klase ponosno crvenog grada koji je osamdesetih, za vrijeme Margaret Thatcher, omrznuo ostatak Engleske i omrznut od ostatka Engleske; bit će onaj koji poznaje povijest i koji razumije bol Hillsborougha, ljagu Heysela, bojkot “Suna”, protest navijača zbog preskupih karata...

Neke sudbine se nikad ne dogode, a ovdje su, srećom, presudnu ulogu igrali Mike Gordon i Michael Edwards. Potonji je ovih dana, tjedana i mjeseci mnogo poznatiji od prvog, a njegova suradnja i razumijevanje s Kloppom toliko je dobra da su im kancelarije u Melwoodu jedna preko puta druge. Pa ipak, Gordon će biti taj koji će prvobitno “zaleći” za Klopa u turbulentnu jesen 2015.

Niko u FSG-u nije želio da im se ponovi Brendan Rodgers, te iako je sve što su čuli o Jurgenu Kloppu govorilo da njegova karizma i iskrenost nemaju premca u modernom nogometu, oprez je bio obavezan.

Gordon je bio prvi čovjek koji je ispred FSG-a direktno kontaktirao s Kloppom. Znao je, iz dana koje je proveo u ljutom američkom biznisu, da je za ljude koji odlučuju najvažnije da budu otvoreni jedni prema drugima i da nemaju tajne.

“Da pričaš sve što misliš i da se ne slažeš sa gazdama u Liverpoolu nije dozvoljeno”, rekao je Gordon Kloppu u tom prvom razgovoru.

Nijemac je iskrenuo glavu i podigao obrvu, prije nego što je čuo nastavak.

“To je obavezno.”

Gordon je dobro znao da je Kloppov integritet neupitan i da ga neće – poput onog prethodnika – zloupotrijebiti. On je i inzistirao da se Jurgenu Kloppu poslije svega sedam-osam mjeseci i dva izgubljena finala (odmah su se u medijima, ali i na navijačkim forumima i po društvenim mrežama, krenula sabirati sva Kloppova izgubljena finala i otvarati se – što nije zabranjeno i nelegitimno – pitanja je li on, uz sav šarm, osmijehe i sistem, ipak netko tko ne zna i ne može osvajati trofeje) ponudi novi ugovor, i čvrsto obećanje da će, u kooperaciji i konspiraciji sa Edwardsom, imati dovoljno resursa da ostvari svoje zamisli.

O brojnim bi se, ponavljamo, utakmicama moglo diskutirati kao o najznačajnijim za ono što će se na kraju dogoditi.

Osim tog dvoboja sa Crystal Palaceom, kada je shvatio da se mora umiljavati navijačima koji više nikome nisu davali bianco ček, u medijima je ponovo bio izvrgnut ruglu već sredinom prosinca, kada je na Anfield stigao WBA.

Momčad Tonyja Pullisa vodila je 2:1 sve do duboko u nadoknadi vremena, kada je Divock Origi, igrač sposoban za kasna, ako ne i velika djela, izjednačio.

Klopp je okupio svoj tim i izveo ih pred Kop, da se zahvale i da se provesele zajedno sa najčuvenijom tribinom u svjetskom nogometu. Dušebrižnici, tradicionalisti i ini pali su u kolektivni amok: eto nekada velikog kluba, eto bivšeg prvaka Europe, eto ex-najtrofejnijeg engleskog tima kako slavi 2:2 protiv ekipe koja se bori za ostanak... “Jadno” i “bijedno” bila su dva najpopularnija komentara po društvenim mrežama.

Te prve sezone izgubljen je Liga kup, na penale na Wembleyu od Manchester Cityja, a kraljica Lige Europe Sevilla školovala je “Redse” u Baselu. Bila je to sezona navikavanja, ali i sezona u kojoj su se prvi put u nekom europskom takmičenju sreli Liverpool i Manchester United, sezona u kojoj se, tako brzo po odlasku, Klopp sreo sa svojom Borussijom.

Dortmund je savladan na Anfieldu u čudesnom dvoboju sa 4:3, a Jurgen je mogao naučiti još jednu lekciju: onu o tome što na tom stadionu može dogoditi mnogo kvalitetnijim rivalima kada ih proguta crna rupa.

I prije nego što je počela rekonstrukcija sastava, ona koja će na Anfield dovesti najskupljeg defanzivca i nakratko najskupljeg golmana svijeta, ona koja će ukrasti najboljeg lijevog beka kojeg niko nije vidio i vihornog napadača koji je smatran nedovoljno kvalitetnim za Premier ligu, Klopp je pokazao kvalitetu koji razdvaja običnog trenera od učenika, običnog nadređenog od onog za kojeg biste, samo da namigne, skočili sa litice.

Mnogo se prethodnih godina pričalo o “gegenpresingu”, o taktičkim obrisima Jurgena Kloppa po kojem njegov sastav, čim izgubi loptu, pokušava oteti istu, umjesto da se povuče i regrupira.

Možda se premalo primjećivalo da je to ono što je postao Liverpool kao klub: kada izgubiš nešto, loptu, utakmicu ili sezonu, svejedno, potrudi se što prije kreneti dalje i da postaneš ponovno gospodar svoje sudbine.

A ni jednog ni drugog, ni onog na terenu ni onog u kolektivnom nesvjesnom, ne bi bilo bez samopouzdanja i čovjeka koji je sve činio boljima.

To se možda najbolje vidjelo po igračima koje je Jurgen Klopp zatekao i onima koje je doveo, a kojima prije toga nije predviđana interstelarna karijera: Jordan Henderson, koji će postati njegoa produžena ruka, njegove oči i uši na terenu, a kojeg su navijači, čak i oni koji sebe zovu najvernijim, godinama maltretirali; James Milner, čije je vrijeme sigurno bilo prošlo, a on postao čovjek koji bi, na Kloppov zahtjev, igrao i fizioterapeuta i redara na tribini i opet bio bezgrešan i hladnokrvan; Roberto Firmino, koji je djelovao potpuno pogubljeno u Rodgersovim planovima prije nego što broj 11 zamijeni kultnom “devetkom” čiji će svaki vez opravdati; ili Divock Origi, nedovoljno dobri, sigurno nedovoljno kvalitetni napadač koji, takav kakav je, daje dva gola Barceloni u onih 4:0, a onda potvrđuje naslov Lige prvaka u Madridu.

Klopp je po samom dolasku, u jesen 2015, iskreno mislio da Liverpool nije toliko loš kao što mediji i brojni navijači tvrde.

“Nekad bi bio frustriran, govorio nam je da ne znamo koliko smo zapravo dobri”, pričao je Adam Lallana, još jedan koji je mogao biti zabilježen kao propali transfer, a pretvoren u sasvim solidnog timskog igrača i strijelca nekoliko presudnih golova.

Ništa drugačije nije bilo ni sa akvizicijama: neupadljivi Wijnaldum bit će čovjek koji će igrati kad god je zdrav, Andy Robertson će za osam milijuna funti biti doveden iz Hulla i čovjek koji prije svega osam godina nije imao posao i igrao amaterski za sastav iz četvrte lige pretvorit će se u jednog od najboljih lijevih bekova u Europi; stasat će i lokalni klinac Trent Alexander Arnold, veza tima sa gradom koji mu je dao ime i koji živi za njega; Joe Gomez će kao šegrt Virgila van Dijka (ovaj je, pak, prošao ispod radara velikih klubova u domovini, a potom vrijedeo svaki peni od onih milijuna funti koliko je za njega izdvojeno) početi ličiti na Alana Hansena; a Mohamed Salah i Sadio Mane iz subote u srijedu, iz srijede u subotu, dokazivat će da nisu čuda ni za četiri, ni za osam godišnjih doba.

Za Van Dijka, Alissona, Keitu jest izdvojen veliki novac. No, postoji u povijesti Liverpoola jedan sastanak koji se dugo prepričavao i koji nalikuje današnjem dobu. Godine 1961. Bill Shankly je želio dovesti Iana Saint Johna za iznos koji tada nitko nije ni vidio u Liverpoolu. Članovi borda direktora su se pobunili, rekavši da klub jednostavno ne može priuštiti takvog igrača. A onda je ustao Eric Sawyer, veliki poštovatelj Shanklyja, i rekao:

“Gospodo, mi ne možemo sebi priuštiti da ne dovedemo tog igrača!”

Ako je Liverpool na terenu imao trozubac sposoban da probode svaku odbranu, i na transfer-tržnici radili su u trouglu: Edwards, Gordon, Klopp. Ničija nije uvijek bila zadnja, ali se svačija poštovala.

U Jurgenovoj prvoj punoj sezoni Liverpool ponovo nije bio u Europi, pa je povratak u Ligu prvaka označen kao apsolutni prioritet. Chelsea Antonija Contea bit će neprikosnoven, a Liverpool će imati probitačno proljeće koje će im, na koncu, donijeti četvrto mjesto.

Dvadeset i trećeg travnja 2017, na Anfield će ponovno doći Crystal Palace i ponovno pobijediti s 2:1 – ovog puta Cristian Benteke postići će oba gola. Navijači neće napustiti stadion do kraja, nadajući se nekom čudesnom preokretu, ali je ta utakmica ostala značajna po nečem drugom: to je bio, i do danas je ostao, posljednji poraz Kloppovog Liverpoola na domaćem terenu.

Mohamed Salah i Loris Karius, svako na svoj način, obilježit će sezonu koja će kulminirati finalom Lige prvaka u Kijevu. Egipćanin je stradao od ruke Sergija Ramosa, što će izazvati tešku depresiju u njegovom rodnom Egiptu uoči Svjetskog prvenstva, a Karius će, s potresom mozga ili bez njega, biti direktni krivac što je Zidane donio i treću titulu Realu zaredom.

No osim kod onih koji su bili baš uporni, ta izgubljena finala – i ona čudesna trka sa Cityjem dogodine, kada ni 97 bodova nije bilo dovoljno da se prekine post u Premier ligi – ovog puta neće dovesti do sumnji u to da li Klopp može, već samo pitanja kada će Klopp moći.

Neusporedivo je ono “We go again” Stevena Gerrarda iz fantastične sezone pod Rodgersom s onim “Vratit ćemo se” koje je Jürgen Klopp samouvjereno izgovorio još u noći kijevskog poraza, baš kao i kada je, godinu dana kasnije, čestitao Pepu Guardioli na savršenoj sezoni u kojoj City nije prosuo bodove ni pod najvećim i upornim pritiskom rivala.

Klopp i njegov tim, kojeg bi on sigurno stavio na prvo mjesto (iako je u međuvremenu, i to svega tri dana pred revanš polufinala Lige prvaka u Rimu, ostao bez desne ruke i nekada najboljeg prijatelja Željka Buvača), imali su plan kako da zaista krenu ponovo, da iskoriste bol i tugu, ne bi li napravili još onaj jedan korak koji je bio neophodan da bi rane prestale peći.

Klopp je – a to nikada nije bilo vidljivije nego u rušenju Barcelone i Messija s 4:0, usprkos teško oslabljenom timu – od Liverpoola napravio “mentalne divove”, kako je često govorio.

“Znamo da je ovaj klub mješavina atmosfere, emocije, želje i nogometnih kvaliteta. Ako sklonite makar jednu stvar od te četiri, onda ne može funkcionirati”, rekao je nakon te nevjerojatne noći, odagnavši svaku sugestiju da je Liverpool, taman kao i čovjek koji ga vodi, razvio neku vrstu fobije od finala.

Ako je to iole i koketiralo s istinom, onda je sahranjeno u Madridu; a potom je Liverpool, još više pojačan, još odlučniji, još uvjereniji u vlastitu snagu, pristupio svakoj utakmici u Premier ligi u sezoni 2019. na 2020. kao da je finale.

Više nije bilo (toliko) grešaka koje su se morale juriti. Heavy-metal je sve više nalikovao na one koncerte Metallice sa simfonijskim orkestrom: intenzitet i snaga su tu ako treba, ali sve se može obaviti i bez previše stresa i krvavih ušiju.

Dobro, bilo je izvlačenja ušiju, poput uvjerljivih 4:0 u Leicesteru, tri savršena gola Cityju na Anfieldu ili blistave pobjede nad nekad najvećim rivalom kada se s Kopa prvi put, bez straha od uroka, začulo “We're gonna win the league”.

Liverpulova sezona još nije gotova. Čeka ih špalir koji će im prirediti Pep Guardiola, čeka ih možda još poneki rekord; ova sezona bila bi jednako uspješna i da je prekinuta kada je pandemija krenula, i tada bi Liverpool bio zasluženi prvak, i tada bi ona potencijalna zvjezdica na toj sezoni samo podcrtavala njenu važnost i težinu.

No čeka ih, što je najvažnije, i zbog čega Klopp počinje, zaista, sličiti na one čije statue i imena krase sve velebniji stadion, ljeto kakvog u Liverpoolu nije bilo tri puna desetljeća.

Ono tijekom kojeg, uz ime kluba, stoji i odrednica – prvaci Engleske.

(Kraj)

(foto: Action Images/Reuters)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka