vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (3): Španjolska revolucija, Istanbul, Atena

28.06.2020 09:05 | Mozzartsport

Za sve je bila kriva – dobro, i zaslužna – ta utakmica u jesen 2002.

Veličina slova A A A

Valencia i Liverpool susreli su se na Mestalli u grupnoj fazi Lige prvaka, i taj predivni mediteranski lahor otpuhao je svaku pomisao da je Liverpool sa Gerardom Houlierom na dobrom putu.

Bilo je to nešto poput onoga što je tri desetljeća prije napravila Crvena zvezda: utakmica koja ti mijenja i psihologiju i fizionomiju.

Samo što to nije bio Liverpool “Boot rooma” u kojoj je nekoliko mudrih i nogometom opčinjenih ljudi moglo za jedno poslijepodne napraviti preokret u razmišljanju i pristupu. Ovo su bila nova vremena, Houlier će još skoro dvije godine voditi klub i polako unižavati svoju zaostavštinu, pre nego što krajem proljeća 2004., uz osigurano sudejlovanje u narednoj Ligi prvaka, napokon ode.

Tada su se svi sjetili mediteranske noći. Direktor Rick Parry pozvao je nekoliko igrača na razgovor koji će promijeniti sudbinu Liverpoola, na svaki način. Bili su tu Steven Gerrard, Jamie Carragher i Didi Hamann.

Parry je već bio obavio preliminarne razgovore sa čovjekom koji će postati novi menadžer, ali na tržištu je bio i Jose Mourinho. Portugalca je tražilo pola Europe, njega je Sir Bobbby Robson inficirao Engleskom, ali postojalo je nešto u njemu, možda ono kako se radovao na Old Traffordu, što je ipak odbijalo tako samozaljubljeni (nije često kompliment) klub poput Liverpoola.

Koji je najbolja momčad protiv koje ste igrali, pitao je Parry trojicu najvažnijih igrača Liverpoola.

“Valencia, jesen 2002. Ono je bilo nevjerojatno.”, rekli su u glas. Tih 2:0 moglo je biti  i 5:0, i 7:0, mogao je Liverpool biti posramljen i rezultatski kao što je bio taktički. Posle su ih tukli i na Anfieldu, jednako lagano.

Valenciju je 2002. vodio Rafael Benitez, sin hotelijera čija je karijera podsjećala na prve korake talijanskih trenera. Vojnik Real Madrida poželio je okušati sreću solo i nije imao mnogo uspjeha, ali je imao strpljenja i volje da pokušava opet, i opet, sve dok mu nije upalilo na sunčanom Kanarskom otočju. Tenerife mu je bio poziv da dođe u Valenciju, da nasijedi Hectora Cupera nakon dva izgubljena finala Lige prvaka.

Benitezova Valencia uzet će dvije La Lige, to je ona momčad koja je imala i Baraju i Albeldu i Mendietu i Angula i Claudija ’’El Pioja Lopeza’’ i Rufetea, no ta utakmica 2002. bit će mu, eto, i najveća preporuka za postati menadžer Liverpoola u ljeto 2004.

Pomogla je i njegova frustracija upravom Valencije, koja nije pokazivala želju da uspjehe na terenu materijalizira  stajanjem uz bok velikanima (čuvena je rečenica koju je izgovorio o sportskom direktoru: “Kad tražim stolić, nemojte mi kupovati lampu”, a Liverpool je barem na papiru obećavao nešto potpuno drugo.

Rafin dolazak propraćen je oduševljeno – Liverpool je doveo jednog od najnadarenijih (tada su mu bile tek pune 44) trenera na svijetu, onoga koji se poigravao sa Realom i Barcelonom; poslje neuspjele Francuske revolucije, bilo je vrijeme za španjolski vjetar i svi su se radovali – iako u klubu, pa ni u svlačionici, nisu cvjetale ruže.

Em je momčad bila ispošćena i tanka kvalitetom, uslijed Houlierovih pogrešnih akvizicija, em je postojala opasnost da obojica sinova grada i idola navijača napuste Anfield baš tog ljeta.

Prvi je bio Steven Gerrard, kojem je Roman Abramovič odavno bacao udicu sa najskupljim kavijarom, pa je čak i Mourinhu nagovjestio da je krađa Liverpoolovog kapetana gotovo sigurna stvar. Gerrard će ostati, ipak, iako će se najveća drama – propraćena i spaljivanjem njegovog dresa ispred Melwooda i izjavama “navijača” direktno u kameru Sky Sportsa – oko tog potencijalnog transfera odigrati ravno godinu dana kasnije.

Drugi je bio Michael Owen. Zlatni dečko, “Wonder Boy” Liverpoola. Iako je bilo onih koji su već tada tvrdili da je Owen pomalo potrošen, da su ozlijede uzele danak i da se nikada neće vratiti u hitrinu i formu kakvu je iskazivao na prijelazu dva stoljeća, sazviježđe “Galacticosa” i dalje je blinkalo u njegovom pravcu. A nije mu nedostajalo ambicije:

“Sjećam se da mi je Carragher, koji mi je bio najbolji frend i cimer, jednom rekao da tamo igraju Raul, Ronaldo i Morientes, da ne pričamo o Zidaneu i Figu, i da nemam što tražiti. Ali koji to nogometaš tako razmišlja? Ja sigurno nisam...”

Michael Owen nekoliko godina bio je idol navijača, razlog zbog kojeg su se kupovali dresovi i zaljubljivalo u Liverpool; skauzerski i marketinški odgovor na Davida Beckhama, prvog globalnog superstara koji je probio granice nogometa.

Danas ga se rijetko i spominje u tom kontekstu: Owen je izdao Liverpool ne jednom, ne dva puta, već cijela tri, od čega je to posljednje bilo neoprostivo. Prvo kada je otišao u Real, za smiješnih osam milijuna funti (istjecao mu je ugovor za godinu dana), potom kada je poslije 12 mjeseci otišao u Newcastle, gdje su ga dovezli helikopterom i paradirali St. James’ Parkom kojim su odzvanjale pošalice na račun Liverpoola, i na koncu kada je otišao u mrski Manchester United.

Kad se vratio na Anfield u crno-bijelom dresu u prosincu 2005., glasniji dio Kopa mu je zviždao, i Owen će često govoriti da je to trenutak u kojem mu se odlomio deo srca.

Jer njegova verzija priče nije baš tako jednostavna, i daje još jedan prilog za portret Rafaela Beniteza i stanja u kojem se Liverpool nalazio.

Rafa je želio da razbije britansku kliku, da ih zamijeni igračima za koje je znao da će mu biti lojalni. Danny Murphy je proslijeđen Charltonu, a glasine da će Owen možda u Španjolsku nisu previše smetale novom menadžeru.

“Kada te Real pozove, nije lako reći ne. A ja sam u sebi mislio, šta ako budem kao Ian Rush? Možda da odem samo na godinu dana, i da se vratim poslije toga. Dugujem to sebi i klubu”, ispričao je Owen, u rijetkim napadima iskrenosti, Simonu Hughesu za knjigu “Ring of Fire”.

Owen je davao golove i u Madridu, ali nije bio sretan. Nije znao jezik, niti se trudio naučiti ga. Živio je u hotelu. Imao je ograničen broj prijatelja s kojima je mogao da podijeliti muke. Florentino Perez mu je poslije godinu dana rekao da može ostati, ali da se neće ljutiti ako se ovaj vrati u Englesku. Za Owena je to značilo samo jedno: povratak u Liverpool.

Ali Benitez i Rick Parry nisu tako mislili. Kada je Freddy Shepherd ponudio Perezu 16 milijuna funti, Florentino je rekao Owenu da Liverpool dolazi u obzir samo ako izjednače ponudu. Nisu imali tu namjeru.

Na kraju i ovo: Owen je imao pisanu odredbu u ugovoru u Newcastleu da može da otići u Liverpool poslije prve sezone za 12 milijuna funti, poslije druge za osam, poslije treće za četiri. Ali Benitez ga ni tada nije htio. Alex Ferguson jest...

Benitez je sačuvao Gerrada, a momčadi koju je selektirao Houlier – poput hitrog, ali nepouzdanog i na kraju baksuznog napadača Djibrila Cisséa, za kojeg je odvojeno čak 14 milijuna funti (usporedimo to sa iznosom za Owena) – dodao je možda i najvažnijeg igrača kojeg će Anfield vidjeti. Xabi Alonso, potekao iz nogometne obitelji i, mnogo važnije, sa plaža San Sebastijana, umjetnik mekane noge i profinjene, ne samo nogometne inteligencije, bit će metronom ekipe i osloboditi Stevena Gerrada.

Stigao je i Luis Garcia, još jedan momak koji je znao dosta lopte i koji je iznenadio sve one što su pričali da čovjek takve građe nema što tražiti u Premier ligi (tada su i dalje važili ti arhaični uzusi), ali u prvenstvu, i pored velikih očekivanja, nije išlo.

Još veći tehnokrat nego što je bio Houlier, Rafa je bio jednako posvećen brojkama, ali i mnogo hladniji od Francuza. Nije se zbližavao s igračima, nije im bio ni prijatelj ni utjeha. Oni su bili tu da obave posao, onako kako im on kaže, i što se tu ima biti intiman. Praktički je ukinuta Akademija, potjeran Steve Highway...

Liverpool se mučio, Benitez je mijenjao i mijenjao, sramotan poraz od Burnleya u FA kupu natjerao je komentatore da već na početku traže glavu Španjolca, jer on “ne poštuje i ne razumije našu tradiciju”, ali Europa... Europa je bila druga priča.

Gerrardova bomba Olympiakosu – ne treba zaboraviti doprinos Sinama-Pongolea i Neila Mellora – trasirala je proljeće koje će se završiti u ludilu Istanbula. Prvo je svladan Leverkusen, a onda, u najemotivnijem i najnezgodnijem svoboju, u prvom susretu poslije tragedije na Heyselu, i Juventus.

Kop je nacrtao mozaik na kojem je pisalo “Amicizia”, Ian Rush i Michel Platini zagrlili su se na centru prije početka utakmice, ali su gosti iz Torina samo okrenuli leđa. Makar oni koji nisu podigli srednji prst...

Pričalo se i tada da će se Liverpool skloniti, kao što se morao skloniti na Heyselu gdje se igralo usprkos mrtvima, ali Anfield je tada vidio Luisa Garciju i čudesni lob preko glave Gigija Buffona. Uzvratit će Juve preko Cannavara, i Ibra će pogoditi gredu, ali ostat će 2:1 i u uzvratu, u turobnoj, čudnoj, mračnoj atmosferi na starom Delle Alpiju bit će 0:0.

Navijači Liverpoola vjerojatno bi voljeli da je rivalitet s Chelseajem, odnosno direktni sraz Beniteza i Mourinha, bilo značajnije nego što jeste. Na kraju je to bio “europski” sukob, pošto u prvenstvu, izuzev u jednoj sezoni, Rafi nije polazilo za rukom boriti se za titulu. Ali ovaj prvi dvoboj imao je sve.

Poslije specijalističkih 0:0 na Stamfordu, što nije podsjećalo na partiju šaha koliko na domine u klubu penzionera, revanš na Anfieldu mirisao je na jednu od onih velikih europskih noći, kakvih je bilo i biće zauvijek.

Možda su baš neki duhovi natjerali suca da prizna još jedan “gol koji to nije bio”, pošto se u prepotopno doba nije moglo utvrditi je li lopta nakon, hm, udarca Luisa Garcije prešla liniju ili nije; možda su anđeli kroz pluća navijača vrištali u nepodnošljivoj kakofoniji i otpuhali šut Eidura Gudjohnsena na kraju – tek, Benitez je imao prvi veliki skalp “Posebnog”.

A onda je bio Istanbul. A onda je bilo što nije biti moglo, i što je moralo biti.

Vjerojatno svaki čovjek na planeti koji je bio budan 25. svibnja 2005. zna gdje je proveo tu noć, s kim, i kako se osjećao. I to nema nikakve veze sa tim za koga navijate i koje su vam boje ikada bile drage.

Istanbul 2005. na kraju će učiniti više za povijest ovog sporta, za popularnost nogometa i za strast koju osjećamo prema njemu nego što će, barem na kraće staze, učiniti za Liverpool.

A kao i sa svakim velikim djelom, kao i sa svim neobjašnjivim pojavama u našim životima, i oko ovog se, i dan-danas, roje pitanja. Petnaest godina je prošlo, a hajde što nikome nije jasno kako je to Liverpool, poslije 0:3 na poluvremenu, uspio da se vrati protiv najmoćnijeg Milana, protiv brzoogog Kake i ubojitog Crespa, ni kako je Dudek uspio u produžetku obraniti dva zicera Ševčenku, a onda prizvati u misli Brucea Grobbelaara i to učiniti još jednom u jedanaestercima; nego nam nije jasno ni je li Rafael Benitez najveći junak Lige prvaka 21. stoljeća ili je samo, kao svaki tragičar, u jednom trenutku imao previše sreće?

Kada je Benitez dva sata prije početka utakmice objavljivao početnu postavu, čak su i igrači mislili da su loše čuli. U sastavu nije bilo Didija Hamanna, najiskusnijeg igrača sredine terena i onog koji bi mogao uštopati protivnika. Liverool je i sa Hamannom bio previše zelen da se isprsi pred imenima kao što su Cafu, Seedorf, Pirlo, Maldini, Gattuso ili Stam, a bez njega je to izgledalo kao da si krenuo “bubom” na Rusiju. U prosincu.

Španjolac je htio nadmudriti Ancelottija tako što je na teren poslao nedovoljno oporavljenog Harryja Kewella, a Australijanac mu je na povjerenje odgovorio time što se odmah ozlijedio. Tvrdoglavi Benitez ni tada nije uveo Hamanna, već Vladimira Šmicera.

Do poluvremena je sve bilo riješeno. Milan je uvjerljivo vodio, svlačionica je bila u haosu, Benitez je prvo rekao Djimiju Traoreu da ide na tuširanje, željevši ubaciti Cisséa i slijepo zasrljati u napad, da bi se potom predomislio i umjesto Stevea Finnana ipak prozvao Hamana. Carragher, Hyypia i Traore ostali su natrag na vjetrometini, John Arne Riise i Šmicer su pokrivali krila, a Didi je omogućio Gerrardu da krene malo više naprijed.

Taktika “Idemo probati dati gol pa ćemo vidjeti što možemo” pretvorila se u šest neverovatnih minuta.

Dotad je “šest minuta” u duši navijača Liverpoola nosilo sasvim drugo značenje: toliko je trajala utakmica na Hillsboroughu prije nego što su svi postali svjesni što se događa. Ovih šest minuta bili su trijumf života, srca i nogometa; Liverpool se vratio iz ponora i ponovno, poslije duže od dva desetljeća, bio na samom vrhu.

Optimizam je nakon Istanbula morao biti na vrhuncu, iako će se brzo pokazati da klub nije imao neki master plan. Recimo, dan poslije Istanbula, kada je vjerojatno cijela Engleska htjela kupiti dres Liverpoola, klupska trgovina bila je zatvorena. A ona online tada nije ni postojala...

Gerrard je ponovno zamalo otišao, pa zauvijek – ili skoro zauvijek – ostao, nezadovoljnici su nakratko smireni kada je poslije još jednog rezultata 3:3 Liverpool osvojio FA kup, ali Premier liga i dalje je izgledala kao da je na različitoj valnoj i mentalnoj duljini od menadžera.

Benitez će u narednih nekoliko godina imati novca za dovesti stoliće, pardon igrače koje je htio, ali bilo je više promašaja nego pogodaka.

Mohamed Sissoko, Boudewijn Zenden, Peter Crouch, Dirk Kuyt, Jermaine Pennant, Mark Gonzales, Craig Bellamy, Fabio Aurelio... Bila je to, kako bi Englezi rekli, jedna “mešana vreća”. Benitez je oklijevao trošiti puno, konstantno zabrinut za svoj ugled i autoritet.

U Europi mu je i dalje dobro išlo, a 2007. Liverpool će opet tamo dolje južno igrati s Milanom. Ovog puta bila je to generacija Rossonera kojoj je već prošao vrhunac, ali Rafa je opet pogriješio. Ako je u Istanbulu bio previše oportunista, u Atini ga je pojeo oprez. Liverpool je držao loptu, Crouch koji je, kakav je da je, mogao poremetiti rivala, sjedio je na klupi 78 minuta, i finale je izgubljeno skoro bez drame.

Navijači su mu i dalje vjerovali, ali događalo se nešto što je bilo veće od njega, veće i od Stevena Gerrarda, Jamieja Carraghera i svake pojedinačne utakmice.

Ono što će, jednako koliko čudo na Bosporu, obilježiti klub, ovog puta dubokim ožiljkom od kojeg se godinama nije mogao oporaviti.

Prodaja kluba. Dolazak kauboja. Građanski rat. Skoro pa bankrot.

Možda bi se i hrabriji, odvažniji i intrigrama skloniji ljudi od Rafaela Beniteza loše snašli u toj priči...

(foto: Action Images / Keith Williams, Action Images / Alex Morton, Action Images / Paul Harding Livepic, Action Images / Darren Walsh)

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka