vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (2): Michael Owen, čudo u Dortmundu i dva Gerarda Houlliera

27.06.2020 09:46 | Germanijak

Momčad koja je krvarila za golove, “kontinentalizacija” kluba, najbolje finale Kupa UEFA svih vremena i preskupih milijun funti za Cristiana Ronalda.

Veličina slova A A A

Povijest nas uči – tako je to funkcioniralo u Sparti: jedan kralj za mir, jedan kralj za rat. Ali Spartanci su i bacali novorođenčad s litice pa što?

Hollywood nas uči – tako to ide u filmovima: jedan dobar i jedan loš policajac. Ali u filmovima ima i ljudi koji lete i prelijepih žena koje se zaljube u nas šmokljane pa što?

Nogomet je još teži za vladanje iz dva izvora: sistem je postavljen tako da je jedan čovjek glavni. Nekad se on zove menadžer, nekad šef struke, nekad predsjednik i gazda kluba, nekad nosi broj deset na dresu, ali važno je da je jedan.

Zato je ono što je Liverpool krajem devedesetih pokušao učiniti odmah djelovalo kao glupost.

Pisali smo već u prvom dijelu o toj okoštalosti u klubu, a i pored toga – ili baš zbog toga? – što se pojavio još jedan zlatni dečko, Michael Owen (postat će najprje heroj Anfielda, potom i idol nacije, kad zaigra na Svjetskom prvenstvu; svaka majka poželjela ga je tad za budućeg zeta), naspram kojeg je Robbie Fowler sa svoje 22 godine izgledao umorno i dotrajalo, i pored toga što se on pojavio, Liverpool je i dalje bio zarobljen duboko u prošlosti.

Engleska se punila strancima, svi su željeli igraju na novim stadionima i imati mnogo novca, klubovi su u europskim natjecanjima igrali sve važnije uloge – što će biti okrunjeno Unitedovom titulom u Barceloni 1999. – pa je i Liverpul shvatio kako se mora okrenuti Kontinentu, prvi put u povijesti.

Kao i gotovo sve devedesetih, i to je bilo dozlaboga nakaradno.

Netko je smislio da Liverpoolu ne treba baš totalno europski trener, i da se ne mora baš skorz navući na ta moderna vremena. Roy Evans je sasvim u redu, mislili su (rezultati nisu bili tragično loši, ali nedisciplina se otela kontroli), i samo kad bi postojao netko tko bi to još uobličio...

Donekle je bilo logično da to bude Francuz. Arsene Wenger je već počeo raditi čuda s Arsenalom, a Francuzi su te 1998. napokon postali prvaci svijeta. Učinili su to tako što su obavlili brutalan “reset” kad se nisu plasirali na Mundijal 1994. Izmijenili su sustav, ulagali u struku i u mlade, i sve im se vratilo medaljama na kraju stoljeća.

Ironija je što je i za jedno i za drugo bio odgovoran isti čovjek. Budući menadžer Liverpoola, bivši nastavnik – Gerard Houllier.

On je bio izbornik Francuske u onom bugarskom čudu na Parku prinčeva, kad je šokiran cijeli svijet. Istovremeno, bio je tehnički direktor svih selekcija (što će ostati i nakon debakla) i koordinator svih mlađih uzrasta. Mnogi od njegovih pulena podići će “boginju” 1998, a u zemlji se njegov doprinos i danas smatra barem jednakim kao onaj Aimea Jacqueta.

Gerard Houllier, što ti je sudbina, proveo je i godinu dana u mladosti u Liverpoolu. Tamo je naučio jezik – ne samo engleski, nego i onaj njihov iskrivljeni, skauzerski – finese i duh grada pa kada mu je ponuđeno mjesto nekakvog ko-menadžera s Evansom, odlučio je prihvatiti to, predosjećajući možda kako je takva situacija neodrživa na duže staze.

Evans je bio premekan, što je onaj incident s bijelim odelima samo pokazao cijelom svijetu. Bio je toliko mekan da je pod pritiskom Paula Incea odustao od svoje taktike 3-5-2 i odlučio, navrat-nanos, Liverpool vratiti u 4-4-2, gotovo isključivo zato što je Inceu to tako odgovaralo.

Momčad je bila dobra za gledanje ako ste neutralac, jer nisu primali, nego krvarili golove, i koliko god da su tamo naprijed Owen i Fowler bili u formi, nije moglo biti dovoljno.

Tri mjeseca u ranu jesen 1998. trajao je režim u kojem se vidjelo samo kako mnogi piju, a plaćao nije nitko.

Igrači su bili zbunjeni jer su Evans i Houllier imali potpuno različite taktičke zamisli, od toga gdje tko treba stajati na terenu i treningu do brzine i načina rotacije momčadi. Poslije poraza od Valencije, Evans je učinio časnu stvar i elegantno se povukao. U svakoj od četiri sezone u kojima je bio na čelu kluba, Liverpool je završio u top četiri. Osvojio je kup i igrao u još jednom finalu.

Houllier je ipak znao kako mu je potreban netko tko će biti čvrsta ruka. Sjetio se Phila Thompsona, kapetena s početka osamdesetih, koji je tad u ulozi radijskog komentatora znao dobro podbosti rukovodstvo, i dalje pomalo ljutit što su dva puta izabrali Sounessa prije njega. “Tomo” je bio iz Kirkbyja, gradića koji se već za njegovog djetinjstva stopio sa Liverpoolom. Bio je crven od glave do pete i želio je klubu najbolje.

Francuzu je ipak trebalo svega nekoliko sati kako bi se okanio romantičnih ideja i vidio gdje je došao. Njemu, koji je zahvaljujući Platiniju i dugoročnom planiranju u Clairfontaineu imao sve resurse ovog svijeta, ukazali su se tek planovi za akademiju i revitalizaciju omladinskog pogona, apsolutno nula korištenja računalne ili bilo kakve novije tehnologije i pohana svinjetina u klupskoj kantini koju su igrači mogli jesti kad su htjeli, uključujući i na dan utakmice.

Houllier nije bolovao ni od “engleštine”, iako će se brzo iskristalizirati domaći kvartet koji će mu, već od prve sezone kojom je brodio sam, biti okosnica.

U obrani je bio Jamie Carragher, momak s mnogo više strasti i želje nego talenta, koji bi pognuo glavu i igrao lijevog beka, desnog beka ili centralnog braniča, što god je trebalo. U sredini se odlučio za Dannyja Murphyja (ovaj će mu to redovno vraćati pogocima za pobjedu na Old Tragfordu) prije nego za ultratalentiranog Davida Thompsona, koji nije imao ni zrno samodiscipline. Naprijed je bio Michael Owen, jer se Fowler i Houllier nisu podnosili od samog početka.

Posljednji dio te skauzerske slagalice stigao je iz podmlatka. Kažu, Houllier je čuo kako ima jedno odlično krilo koje bi valjalo pogledati, i otišao je na utakmicu Liverpoolovih rezervi. Dečko se zvao Richie Partidge i iako su mu proricali sjajnu karijeru, Houllier je samo odmahnuo rukom. Umjesto toga, zagledao se u jednu pomalo neartikuliranu lokomotivu na centru igrališta. Momak je utrčavao, uklizavao, davao duge lopte i promašivao ih, a onda pokušavao ponovo, znojeći taj dres kao da se igra, primjerice, finale Lige prvaka, a ne epizodu u Wrexhamu ili Tranmereu.

Zvao se, naravno, Steven Gerrard.

Stivie G će biti prekomandiran u prvu momčad i šansu će dobijati sve češće. I Carragher i Gerrard, i Murphy i Owen, svi će oni i dan-danas pričati o Houlliereu u superlativima i slati mu čestitke za dobro zdravlje; njegov španjolski nasljednik, koji će donijeti mnogo više sreće za samo godinu dana, nije bio iste sudbine. No ostavimo to za neku sljedeću priču...

Houllier je, uz Thompsonove preglasne ispade, počeo sređivati stvari na terenu. Imao je, barem u tom prvom razdoblju, dobro oko za transfere.

Doveo je dva centralna braniča, Finca Samija Hyypiju i Švicarca Stephana Henchoza, doveo je iz Bayerna sjajnog Dietmara Hammana (Didi će biti jedini čovjek kojem će Houllier dozvoljavati čak i cigaretu pod tušem u svlačionici i koje pivo; Kaiser nije volio trenirati, ali je na terenu uvijek davao više nego što je bilo normalno, što će kulminirati jedne večeri kad opali penal u jednom finalu sa slomljenim stopalom), doveo je Vladimira Šmicera koji će prerasti svog sunarodnjaka Patrika Bergera, doveo je i Emiela Heskeyja...

U isto vrijeme se otarasio gotovo svih koji su bili vezani za ono staro doba, lagodnosti i lažne demokracije. Otišli su i James i Ince, otišli su Karl-Heinz Riedle i Dominick Matteo. Čini se, Houllier nije mogao ni želio raditi sa svojeglavima, zbog čega se na Anfieldu nisu dugo zadržali ni predobro proveli oni koji su zaista mogli unaprijediti igru, poput Jarija Litmanena ili Nicolasa Anelke.

Francuz je odgovoran zato i za jednu od najčudnijih i najuspjelijih akvizicija u klupskoj povijesti, kad je za nula funti iz Coventry Cityja stigao 35-godišnji Gary McAllister. Samo je njima dvojici valjda, eventualno Philu Thompsonu i možda Shanklyju gore na crvenom nebu bilo jasno otkud to luđaštvo, ali na koncu je upalilo. I zbog onoga što će se dogoditi u Dortmundu, i zbog slobodnog udarca sa četrdesetak metara kojim je, za 3:2, na Uskrs 2001. na Goodisonu srušen gradski rival.

Liverpool je na prelazu milenija postao nešto što nije bio skoro nikad u svojoj povijesti, ili makar nije bio namjenski. Dosadan, defanzivni sastav protiv kojeg ne volite igrati. Crveni su za kratak rok ovladali crnom magijom.

Znali su igrati 0:0 i da im to bude sasvim u redu, a publika, željna bilo kakvog uspjeha i trofeja, nije ih ni smarala s onim tako britanskim “Attack, attack, attack”. Protiv Barcelone u Kupu UEFA su jednom, toliko umrtvili utakmicu da je čak i novinarima lokalnog Echoa bilo neugodno. Emile Heskey, razbijač iz Leicester Cityja, na toj utakmici je igrao lijevo krilo...

Proljeće 2001. bit će vrhunac klupske karijere Gerarda Houlliera. Osvojen je Liga kup, tijesnom pobjedom nad Birminghamom, ali je povratak u Cardiff (tad se igralo na Mileniumu, jer je novi Wembley bio u izgradnji) bio još nevjerojatniji. Arsenal je po velikom suncu vodio 1:0, Liverpool obično takve utakmice ne bi mogao preokrenuti, ali Michael Owen je doslovno ukrao trofej.

Svega nekoliko dana kasnije, dogodilo se čudo u Dortmundu. Finale Kupa UEFA. Europski velikan Liverpool, opet na velikoj sceni, prvi put posle Haysela. I maleni, hrabri, divni Deportivo Alaves. Bilo je 5:4 i to će dugo, dugo, čak četiri godine, do jedne noći u Stambolu, biti najluđe finale u povijesti.

Liverpool je konačno ponovo bio europska marka. Gerard Houllier je učinio ono zbog čega je doveden. Brdo je došlo Muhamedu, budućnost je opet izgledala nadohvat ruke. Sad se moglo i moralo razmišljati o novom stadionu. Sad se moglo i moralo misliti o tituli.

Predugo su je čekali, zar ne?

A zatim je, kako to obično biva s Liverpoolom, došlo jedno “A zatim”.

Moglo bi se reći - postojala su dva Houlliera. Jedan do 13. listopada 2001., drugi poslije.

Tog dana, na utakmici protiv Leedsa, u poluvremenu je tad 54-godišnjem treneru pozlilo. Načeta mu je aorta, i samo pukom srećom – bolnica je bila blizu, svi su bili na utakmici pa nije bilo gužve, liječnik koji je trebao imati slobodan dan ipak je odlučio dežurati – spašen mu je život. Samo što nikad više nije bio isti.

Houlllier se vratio, valjda bliski susret sa smrću mora promijeniti čovjeka, mnogo mračniji, obazriviji, manje uglađen nego što je bio.

U tom drugom razdoblju, njegovi transferi bili su uglavnom pogrešni (na čelu sa El Hadjiem Diufom, koji je samo na Mundijalu 2002. u dresu Senegala izgledao kao dobar igrač; ali bijaše tu i Bruno Cheyru kojeg je nazvao “novim Zidanom”, Salif Diao, Alou Diarra, Anthony le Talec i Florent Sinama-Pongole), njegova taktika i mješanje karata nerazumni, njegovo strpljenje nepostojeće.

A tek perspektiva...

Ljeta 2003., recimo, Houlliera i direktora Ricka Perryja kontaktirali su zastupnici jednog mladog igrača. Sviđalo im se kako Liverpool izgleda, mislili su kako je to pravi korak za njega. Nije bio skup, ali je tražio poveliku plaću – oko miliijun funti godišnje.

“Milijun funti?”, odbrusio im je Gerard. “Pa upravo smo doveli Sinamu i Le Taleca, i oni nemaju ni približno toliko! Uostalom, već sam dao novac za Stevea Finnana i Haryja Kewella...”

Bilo je to u lipnju. U kolovozu je Cristiano Ronaldo bio u avionu za Manchester. I sve ostalo je, kako se to već kaže, bila povijest. Jedino ne Liverpoolova.

Houllier je za lošije rezultate (peto mjesto na koncu 2003., uz Liga kup i ispadanje iz grupne faze Lige prvaka; četvrto mjesto 2004.) krivio sve izuzev sebe.

“Jednom sam ušao u njegov ured i pokazao mi je spisak sa 22 imena bivših igrača Liverpoola koji su sada radili u medijima. 'Svi ovi su protiv mene, pogledaj što mi rade...', rekao mi je”, prisjećao se jednom prilikom Phil Thompson.

Alan Kennedy, strijelac pogodaka na dva finala Kupa prvaka, 1981. i 1984, dobio je zabranu prilaska Anfeildu.

Paranoja nikad nije dobar igrač. Obećani “Francuski marš” pretvorio se u gacanje kroz blato, dok se u daljini nazirao Waterloo.

Gerard Houllier bio je čovjek koji je razumio Liverpool i čovjek koji ga je promijenio. Bio je i trener s najviše trofeja u posljednjih petnaest godina (ne i s onim glavnim), ali nije bilo mnogo onih koji su zažalili kad je njegovoj vladavini došao kraj.

Ostavio je svom nasljedniku momčad na četvrtom mjestu, koja je značila nastup u Ligi prvaka u sezoni 2004. na 2005.

Ali kakva je to Liga prvaka bila...

(Kraj drugog dijela) 

foto: Reuters/Action Images, Michael Regan

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka