vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (1): Kako je vrijeme pregazilo klub

26.06.2020 12:32 | Germanijak

Ili kako je "The Liverpool Way" otišao u povijest...

Veličina slova A A A

Prošlo je točno trideset godina između dvije titule prvaka Liverpoola, najpoznatijeg i najtrofejnijeg engleskog kluba u 20. stoljeću. Mijenjale su se političke okolnosti, mijenjao se sav sport i današnja Premier liga ne može se usporediti s nekadašnjom prvom ligom, mijenjalo se mnogo igrača, ali jedno je bila konstanta: Liverpool nije bio prvak. I prečesto nije bio ni blizu.

A onda jest. U najčudnijoj sezoni koju ćemo ikad videti. Liverpool – aktualni prvak Europe i svijeta – istovremeno postao je klub koji je najranije u prvenstvu osvojio titulu i klub koji je najkasnije u godini osvojio titulu.

Covid-19 zauvijek će obilježiti proljeće i ljeto 2020. ali gotovo jednako će, za deset, dvadeset, trideset godina, to biti godina kad je Liverpool otjerao duhove prošlosti.

Možda nije moralo trajati toliko. Možda i jest.

Kroz serijal tekstova prisjetit ćemo se rijetkih uspona i dubokih padova nogometnog kluba koji, teškim vremenima unatoč, ostaje jedan od najpopularnijih na svijetu, ali i u Hrvatskoj....

(Napomena: Popis literature korištene u feljtonu potražite na kraju teksta.)

*****

To već ptice na glani pjevaju kao loš refren koji ne možete izbaciti iz glave: Liverpool je zakasnio na vlak koji se zvao Premier liga.

Devedesete su u svijetu – ne i kod nas, je li – bile vratolomne godine, u najboljem mogućem smislu. Planet se ubrzano mijenjao, premrežio ju je informacijska superautocesta koja će postaviti nove temelje ekonomije, politike, pa na koncu i međuljudskih odnosa, nogomet je od zabave za radničku klasu postao strast, opsesija, potom i igračka milijunima ljudi širom svijeta i osobito onih s parama. S puno njih...

Novi stadioni, nova publika na njima, novi načini prijenosa, sve je bilo novo.

Samo je Liverpool bio stari.

No nije to bilo ništa začuđujuće, i tko je imalo poznavao povijest velikana znao je da je to prije pravilo, nego izuzetak.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih, prije nego što je došao Shankly, Engleska se mijenjala jednako hitro kao što će tri desetljeća kasnije, a Liverpool je tavorio. Bio je u tadašnjoj Drugoj diviziji, i dalje je čekao svoj prvi FA kup – u to doba, ovom natjecanju se još pridavao veliki značaj, možda i veći nego što je prvenstveno odličje, a Liverpool je u vitrini gomilao samo izgubljena finala i propuštene prilike; zlobnici bi rekli da su se tad trebali naviknuti postiti.

Nešto kasnije će iz kluba “The Cavern” izaći Beatlesi i doći će rudar iz Glenbucka kako bi u klub usadio svoje socijalističke ideale, kako bi grad i Irsko more ofarbao u crveno, nešto kasnije će, barem na nekoliko godina, Liverpool biti istinski centar svijeta, njegove kulture, bila ona glazbena ili nogometna, ali prije toga je bilo tavorenja i inertnosti.

Ako zvuči poznato, to je zato što stvarno jest.

Tad, krajem pedesetih, kako se industrija polako okretala ka Manchesteru, tako je i dah modernog najprije zapljuskivao rivale.

Matt Busby – da stvar bude gora, bivši igrač Liverpoola kojem uprava nije vjerovala dovoljno – govorio je o promjeni načina treninga, o ishrani, o radu sa loptom i bez nje, o zadacima koje novo doba stavlja pred svakog nogometaša. Govorio je, ukratko, o profesionalizmu. I vrlo primjenjivao sve te postulate.

Za to vreme, ikona Redsa, jedan od najvoljenijih sinova Liverpoola, koji je u crvenom dresu proveo dva desetljeća, Jamie Carragher prije Jamieja Carraghera i Steven Gerrard prije Stevena Gerrarda (s tom razlikom što je bio došljak iz Škotske), Billy Liddell, radio je kao računovođa i trenirao dvaput tjedno.

Česte su mu bile i radne subote, pa bi tramvajima koji su u to vreme još špartali gradom, s aktovkom u ruci stizao ravno na utakmicu, zajedno s navijačima. I nitko se nije čudio...

I to je bilo logično: nekoliko godina ranije, kad su se pojavili moćni Mađari, bilo je onih koji su predlagali da se taj model ukrade, odnosno da počnu igrati i trenirati kao oni. U Liverpoolu su samo odmahnuli rukom: šta znaju ti Europljani.

Početak ovog uzorka ponašanja – najgorih strana onoga što se zvalo “The Liverpool Way” i što je trebalo predstavljati uputstvo za upotrebu kluba i nogometa – zapravo je zametnuta još kod osnivača i prvih konzervativnih uprava (iz razloga toga doba, gotovo svi su bili masoni!), a ni najdugovječniji trener u Liverpoolovoj povijesti nije bio ništa bolji.

Tom Watson, koji će donijeti dva naslova u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, nije imao pravo birati svoju momčad. Umjesto, dioničari bi se našli u nekom hotelu, naručili pivo i klopu i odredili tko će igrati. Popis igrača bio bi zakucan na vrata svlačionice dva tjedna unaprijed i ne bi bilo mijenjanja, čak i ako bi netko slomio nogu.

Pa čak i legendarne generacije pod Shnklyjem pa sve do Dalglisha, mogle su svirati isključivo po tonovima tadašnjeg doba. “Boot room” je bio legendarna soba u kojoj se razglabalo o mnogo čemu, Liverpool je do Haysela bio nezaustavljiva mašina, ali se taktici nije pridavalo mnogo značaja.

O tome je svojevremeno pričao Jan Molbyj (kad već uspoređujemo generacije, onda je on bio Xabi Alonso prije Xabija Alonsa). Liverpool je Danca mekanih nogu kupio iz Ajaxa, i kad je uoči svog debija upitao menadžera Joea Fagana kako bi trebao igrati i šta se od njega očekuje, Fagan ga je samo blijedo pogledao.

“Sine, samo radi isto što i u Ajaxu.”

Moglo se to protumačiti kao vickasta scouserska dosjetka. Ali zapravo je otkrivalo da je “crveni stroj” više gazio po inerciji nego zbog nečega što je bilo njoj imanentno.

I sve je to došlo na naplatu devedesetih.

Naravno, bilo je i do onoga van terena ili tik uz njega. Nakon Haysela, kad su navijači Liverpoola bacili ljagu na cijeli otočki nogomet, došao je Hillsbrough. Kenny to već nije mogao podnijeti, on je toliko srastao s ovim gradom da je svaku od tih 96 duša i njihove porodice nosio sa sobom, pre nego što ga je pojelo.

U ljeto 1990, dok je Liverpool još bio prvak, Dalglish je želio otići, ali su ga nagovorili na ostanak. Bila je to greška u svakom pogledu. Njemu je bio neophodan odmor – koliko će samo izgledati sretnije kad sa Blackburnom uzme onaj naslov pola desetljeća kasnije– a Liverpoolu je trebalo nešto novo.

Baš kao i cijelom otočkom nogometu, zagađenom huliganima, s najnižim posjetama stadionima od Drugog svjetskog rata.

Sunce je došlo iz Italije. Engleska je stigla do polufinala Svjetskog prvenstva i konačno podigla glavu, Taylorov izvještaj je već počeo davati prve rezultate, televizija je već shvaćala potencijal koji ima nogomet, a Sky je ponudio nešto neviđeno: jedan sportski kanal koji će se emitirati cijeli dan.

Samo što u klubu nije bilo hrabrosti doista presjeći. U doba prvobitnih dogovora oko Premier lige, postojalo je nešto što se zvalo “Velika petorka” – Liverpool, Everton, Arsenal, Man United, Tottenhem – a United je sa Martinom Edwardsom imao sreće i hrarosti brzo i snažno zaplivati te zadržati glavu iznad vode.

Liverpool je kaskao... Nije bilo Europe, koja je bila “kruh i mlijeko” kluba (kazna za Haysel bila je drastičnija za Liverpool nego za ostatak Engleske), nisu imali trenera...

“The Liverpool Way” tražio je nastavak tradicije po svaku cijenu, ali nije bilo potrebno imati sadašnju perspektivu za shvatiti koliko je onaj Izabrani bio pogrešan.

Na papiru i samo na papiru, Graeme Souness je bio čovek koji će ponosno nositi baklju što je prije njega bila na čuvanju kod voljenog Kennyja.

Zar nije, na kraju krajeva, bio kapetan Liverpoola? Zar nije osvojio tri Kupa prvaka? Zar nije vlastitim rukama podigao onaj na Olimpijskom stadionu, sa kapetanskom vrpcom oko ruke, koja je prije toga strgnuta sa ruke Phila Thompsona? (Ovaj mu to nikad neće zaboraviti, i otići će iz kluba čim je Souness doveden za menadžera.)

A opet, Souness je od početka igračkih dana, bio negacija duha Liverpoola, onog šenklijevskog. Škot – neodvojiva je sudbina ovog kluba od naroda sa sjevera Britanskog otočja – kao da je bio slika i prilika ultraliberalnih torijevaca koji će zavladati Ujedinjenim Kraljevstvom baš kad on zavlada nogometom.

Njega nisu suviše zamarale zadrugarske ideje Shanklyja i Paisleyja (iako se na treninzima dobro slagao s potonjim). Graeme je volio lijepe žene, šampanjac, brze automobile i skupe cigare, a oni brkovi možda nam sad djeluju smiješno, no zapravo su bili pečat vremena.

Da ne ispadne da je bježao od fizičkog kontakta i prljavih ruku, na terenu je bio strastven koliko, vjerojatno, i u noćnom provodu, i poznata je scena kad je polomio nos kapetanu bukureštanskog Dinama, zbog čega mu se u Čaušeskuovoj Rumunjskoj spremao vatren doček. I tamo je bio hrabar...

No, da mu vjernost nije prejaka strana, Souness je pokazao kad je 1984. zapalio u Sampdoriu, objasnivši tu odluku jednim plastičnim “dali su mi više novca”.

Sve crvene lampice, hoćemo reći, bile su tu, a urođena Graemeova nainvnost multiplicirala se zbog uspjeha koji je postigao s Glasgow Rangersima.

Souness će zauvijek imati taj stav da je najpametniji i najhrabriji: pa zar nije baš on odlučio udariti šamarčinu sektarijanstvu i u Glasgow dovesti katolika Moa Johnstona?

Slične revolucionarne zamisli pokazat će odmah po povratku na Anfield. Želio je promijeniti sve i to učiniti odmah. Planirao je preko noći od Liverpoola napravi klub po svom guštu. A to, znamo, s imperijama ne ide baš lako, i obično završi u krvi i s građanskim ratom.

Liverpul će u godinama koje slijede, djelomično zbog Sounessove Jakobinske diktature, imati oboje napretek. Novi menadžer ukinio je i samu pomisao na “Boot room”, odmah je poželio uručiti zahvalnice provjerenim kadrovima poput Johna Barnesa i Petera Beardsleyja, a u ekipu dovodio pojačanja kao lopatom. Na svim relevantnim listama najgorih transfera u povijesti Liverpoola nalazi se nekoliko onih koje je osobno tražio Souness.

Mnogi kasnije će se pokazati anonimci ničim neizazvani prodefilirali kroz svete kapije Afielda, iako je epitom pogrešnih procjena bio Julian Dicks. Momak je imao toliko svjesti i savjesti da nije baš lokao pivo iz velikih krigli na dan utakmice, ali je znao slistiti dvije limenke coca-cole u svlačionici prije nego što će istrčati na teren. Redovno se kačio, pa čak i tukao sa trenerima u stručnom stožeru...

Sudbina je htjela da se baš u to vrijeme u omladinskom pogonu pojavi nekoliko igrača svjetske klase poput Stevea McManamana i Robbieja Fowlera.

Prve pukotine začepljene su osvajanjem FA kupa 1992. godine, ali slijedio je niz sramotnih poraza, a povratak u Europu okončan je smiješnim ispadanjem od moskovskog Spartaka. U prvoj sezoni Premier lige Liverpool je završio tek šesti s tužnih 25 bodova manje od prvaka, omraženog Uniteda.

Te sezone Liverpool je na Anfieldu tukao čak i Wimbledon, a na strani su ga ponižavali i Blackburn, i Oldham, i Norwich i Sheffield United...

Postojalo je u klubu nepisano pravilo, toliko urezano u kolektivno nesvjesno da se nitko desetljećima nije drznuo ga prekršiti. “Liverpool ne daje otkaze svojim menadžerima”. To, vraćamo se opet na taj pomalo omražen izraz, nije bio “The Liverpool way”.

A ako je neko testirao sudbinu i strpljenje predsednika Davida Mooresa – inače previše blagog i neodlučnog čovjeka, kojeg je, što ćemo vidjeti u jednom od nastavaka, bilo tako lako prevariti – bio je to Gareme Souness.

Ipak, ovaj je povukao dostojanstven potez i povukao se sam, ne prije nego što je razjario navijače zbog ispovjesti iz bolničke postelje listu “The Sun”, koji je na Merseysideu omražen zbog blatantnih laži objavljenih poslije Hilsbrougha.

Tad je uslijedila druga greška u koracima. Ima ona o krivim vlakovima i još pogrešnijim stanicama. Liverpool je izgledao kao da kočijama pokušava stići sve druge zahuktale kompozicije, skačući potom iz vagona u vagon kao u lošim akcionim filmovima.

“Ludilo” Sounessa zamjenjeno je načelnim povratkom “provjerenim vrijednostima”. Roy Evans bio je posljednji član “Boot rooma”, poslednji izdanak šenklijevsko-pejslijevske profesure i docenata Fagana i Dalglisha. Bio je vjerni vojnik kluba, bio je tu duže od dvadeset godina, i bio je... pa, previše pristojan.

Sa Evansom je Liverpool zaigrao u uzbudljivoj 3-5-2 formaciji i na momente je izgledalo da se mogu boriti i za titulu. Mnogi koji su nogometno progledali baš u to vrijeme mogli su (opet?) se zaljubiti u Liverpool. Ne toliko udaljen od slavnih dana, krcat nadarenim igračima i s odmjerenim brojem luđaka, Evansov sastav bio je uvijek blizu samom vrhu tablice, iako nikad na njemu.

To je ona generacija sa Davidom Jamesom, Jasonom McAteereom, Johnyjem Scalesom. U sredini je bio John Barnes i mladi Jamie Rednapp, po krilima je jurcao McMananman, a Robbie Fowler trpao je golove...

Ali ono “previše pristojan” iz opisa Roya Evansa bit će to što će od Liverpoola napraviti najveću sprdnju engleskih devedesetih. Njegova je bila odluka dovesti nečuveno talentiranog i nečuveno ludog Stana Colymorea, koji je garantirao golove, zabavu i to da će se, kako navodi John Williams u klupskoj biografiji “Red Men”, poput virusa useliti u svlačionicu i pojesti sve zajedništvo u njoj.

U tim najgorim godinama po ove prostore, Britanija je ponovo bila cool. Tony Blair i njegovi “novi laburisti” dokrajčili su umornu Konzervativnu partiju, brit-pop je zavladao svjetskim listama, princeza Diana na svojoj je strani imala čitavu svjetsku javnost, a Sky je isporučio obećanu revoluciju. Novca je bilo napretek, stranci su sve radije trpjeli englesku klimu, a nogometaši su po prvi put postali nedodirljive superzvijezde.

Vozili su dobre automobile, živjeli u dvorcima – ne bi se nikada više mogao dogoditii Billy Liddell – pod rkama su vodili supermodele i njihove mlađe sestre, nosili bijela odela...

Da, ta Evansova mmčad bila je mnogo više obuzeta partijanjem, druženjem nedjeljom u pubu i subotom navečer po londonskim diskotekama, nego vraćanjem kluba na staze uspjeha. A menadžer je šutio i dozvoljavao...

Zvali su ih “Spice boys” i u nekom trenutku su vidljivo uživali u tome; ima li većeg dokaza od tog prokletog finala FA kupa 1996, od slike koja će predstavljati i presudu i prokletstvo za mnoge od njih. Da stvar bude gora, susret je bio protiv Man Uniteda; no mnogo više od gola Erica Cantone pamtit će se ono što se dogodilo prije prvog zvižduka.

Igrači su izašli na Wembley kako bi osjetili travu – u bijelim odjelima.

Nikad ranije Liverpool nije bio dalje od ideala onih koji su taj klub voljeli i ugradili sebe u njega. Klauni i pozeri, eto što su bili u očima navijača, “selebritiji” kojima je bio draži šou-biznis od pjesme koja je propagirala ponos.

Liverpool je bio izgubljen, klub bez identiteta, bez pravca i pramca, tumarao je po Premier ligi kao pijanac koji presreće ljude i dere im se u lice kako je nekoć bio uspješan i kako su ga svi slušali.

Bilo je vrijeme za drastičan rez. Bilo je vrijeme za imitaciju onog što je napravio Arsenal, kad već s kopiranjem Uniteda nije išlo. Bilo je vrijeme za prvog stranca na klupi Liverpoola.

Bilo je vrijeme za dolazak Europe u Liverpool, ako se već Liverpool nije na pravi način uspjevao vratiti u Europu.

I nitko nije ni rekao ni pomislio da će biti lako.

(Kraj prvog nastavka)

Literatura:

John Williams, “Red Men: Liverpool Football Club, the Biography”, 2010.

Simon Hughes, “Men In White Suits”, 2015.

Simon Hughes, “Ring of Fire”, 2016.
Simon Hughes, “Allez Allez Allez”, 2019.

Brian Reade, “An Epic Swindle: The Near Death of Liverpool FC”, 2011.

Brian Reade, “43 Years With the Same Bird”, 2008.

David Goldblatt, “The Ball is Round”, 2006.

Paul Tomkins, “Golden Past, Red Future”, 2005.

Jamie Carragher, “Carra: My Autobiography”, 2009.

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka