vijest

0

Trideset Liverpoolovih godina (4): Šaka dolara, par kauboja i klub pred bankrotom

29.06.2020 10:40 | Germanijak

Stara je izreka da se obiteljsko srebro prodaje samo jednom.

Veličina slova A A A

Ako si spreman odreći se onoga što je najvrijednije, neka to bude s pravim razlogom. I neka naredni vlasnik bude dobar čovjek, onaj koji sve što su tvoja familija i svi koji su je poštovali desetljećima stjecali, neće pretopiti u ekspres-lonac ni prodati narednog vikenda na tržnici.

Sve to je znao David Moores, većinski vlasnik Liverpoola i nsljednik imperije Littlewoods, koja je od prve kladionice izrasla u britanskog giganta ne samo za igre na sreću, već i za robne kuće.

Moores je bio jedan od onih starih vlasnika, kakvi su u klubovima Prve i Druge divizije postojali od prapočetaka nogometa pa sve do pojave Premier lige i novca koji se počeo vrtiti oko ove igre.

Oni su kupovali momčadi ne da bi na njima zaradili, već da bi nešto vratili gradu i zajednici iz koje su potekli. Vlasništvo nad nogometnim klubom tada nije bilo ni stvar prestiža ni pozitivnog financijskog poslovanja, naprotiv.

Moores je volio Liverpool i obožavao je nogomet. Bila je to uistinu obiteljska stvar. Rođen je u tom gradu, njegov stric, Sir John Moors, osnivač Littlewoodsa, i njegov otac, Cecil Moores, imaju bistu u ovom gradu. Po Johnu Mooresu, velikom dobročinitelju, zove se i sveučilište u tom gradu.

I to je Merseyside: John Moores bio je gazda Evertona, a David Moores imao je akcije i u Evertonu i u Liverpoolu, da bi 1991, tek što je nova nogometna zora počela ruditi, preuzeo većinsku kontrolu nad crvenim gradskim klubom.

Mnogo kasnije Moores će pričati, i bit će i dalje onih koji brki neće verovati, da je samo htio najbolje za svoj voljeni klub.

Ako mu United i njegova burza ili Arsenal i njegova ulaganja dotad nisu upalili alarm, dolazak Romana Abramoviča potpuno mu je ogolio da su došla neka nova vremena. Da Liverpool s njim, a brojao je već skoro desetljeće i pol, neće postati relevantan i neće se približiti Premier ligi. Jer za predsjednikovanja Davida Mooresa bilo je nečuveno da se za bilo kog igrača izdvoji više od desetak milijuna funti, a iako je “tapnuo” svoju čuvenu firmu, lovu za novi stadion, neophodan Liverpoolu, jednostavno nije imao...

Za one koji žele kraću verziju, sada je prilika da se izvuku samo sa jednim ili dva pasusa: te 2007, nakon skoro dvije godine potrage i pregovora, David Moores prodao je većinski udio u klubu dvojici Amerikanaca, Georgeu Gillettu i Tomu Hicksu. Ta 44 mjeseca koliko je par kauboja proveo na Anfieldu bili su katastrofalniji nego što je itko mogao zamisliti. Obiteljsko srebro ne da je otišla u bescjenje, nego je postala žirant neobuzdanim trgovcima za koje su Del Boy i Rodney bili Rotschield i Rockfeller glavom i bradom.

Klub je upao u tolike dugove da je glavni vjerovnik, Royal Bank of Scotland, prijetila da će u oktobru 2010. proglasiti bankrot. Klub bi se u tom slučaju suočio sa oduzimanjem bodova. Dok se ta drama odvijala – na kraju i sudski – Liverpool je, posijle bolnog poraza od Blackpoola na Anfieldu, zauzimao jedno od tri najniža mjesta na ljestvici Premier lige.

Petu godišnjicu od čuda u Istanbulu i dvadesetu otkako je posljednji put uzeo naslov u Engleskoj, nekada najpoštovaniji i najugledniji britanski nogometni klub dočekao je skoro kao beskućnik, s trenerom kojem se smijalo pola Engleske, sa momčadi iz koje su pobjegli svi koji su mogli pobjeći, daleko od Lige prvaka, daleko od bilo kakvih velikih snova.

U tih nekoliko godina, ono što se događalo na terenu gotovo da nije bilo ni važno. Navijači su, umesto razglabanju o taktici i igračima, učili termine poput “leverage buyout” ili “asset management” (ni mi, pa da nas ubijete), a vijesti o Liverpoolu nalazili ne na sportskim stranama, nego u dijelovima novina i stranica koji su se bavili gospodarstvom, politikom i kriminalom.

Bio je to građanski rat, svih protiv sviju, u kojem se, kao i u svakoj prljavoj borbi, lojalnost mijenjala preko noći, a najbolje prolazili isključivo profiteri.

Za svakog pristalicu Liverpoola ovaj period, kada je onu mitsku pticu u grbu komotno mogao zamijeniti lešinar, predstavlja nešto između crne rupe i stresa koji ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju.

To je onaj osjećaj kada skoro zamrzite nogomet i sport, shvaćajući koliko je sve laž i koliko nitko ne vodi računa o onima koji su u vješto skrojenim izjavama za javnost uvijek “najvažniji”.

No priča o tome (iako pomalo, upozoreni ste, dugačka) zapravo je skica za portret ne samo nogometnog kapitalizma, štorija o gramzivosti, iznevjernim obećanjima, lažljivcima, prevarantima već, ipak, kao u onoj pjesmi, vjeri da sutra, samo ako smo zajedno, samo ako se potrudimo, možda može da bude bolje.

David Moors je još 2004, prije nego što će se dogoditi Istanbul, ušao u pregovore oko prodaje kluba. Anfield je bio previše tijesan za globalizaciju sporta, a pošto je situacija u tom dijelu grada bila takva da žitelji nisu dozvoljavali nikakve radove – dobro, koliko god da volite klub, vjerojatno ne žudite da vam svake druge subote horda pijanih momaka urinira po fasadi? – pa je jedino prihvatljivo rješenje (uz ono, odmah odbačeno, o zajedničkom stadionu sa Evertonom) bila gradnja novog, futurističkog objekta u Stanley Parku.

Potencijalni stadion je djelovao kao dobar mamac budućim investitorima – sagradi ga, prodaj pravo na ime i iznajmi sve one prateće objekte – i bit će jedan od krunskih razloga što je na kraju Liverpool pao u ruke tandema raspojasanih Jenkija u, ne šalimo se, kaubojskim čizmama.

Prvi zainteresirani bio je Takshin Shinawatra, milijarder i tadašnji premijer Tajlanda, kasnije poznat i kao privremeni vlasnik Manchester Cityja i crnogorski državljanin (njegova sestra opredjelila se za srpsku putovnicu). Shinawatra, koji se predstavljao kao veliki fan Liverpoola, imao je bizarnu ideju, otkupiti najmanje 30 posto dionica kluba ali da vlasnik zapravo budu građani Tajlanda, koji bi sve financirali kroz prihode od lutrije.

Druga ponuda bila je od biznismena Stevea Morgana, manjinskog dioničara čiji je životni san bio da postane predsjednik Liverpoola. Odbijen je prije svega jer je dao nisku cijenu, a potom i zato što bi njegova akvizicija značila šut-kartu za Davida Mooresa i izvršnog direktora Ricka PArryja, koje Morgan nije baš obožavao. (Kasnije će Morgan uspjeti preuzeti jedan klub, ali bit će to Wolverhampton, prije nego što ga proda Kinezima.)

Navijači Liverpoola vole misliti da su moralne veličine što, kao i uvijek, može i ne mora biti istina, a Shinawatra je odbačen i zato što su se pobunili zbog vijesti o učestalom kršenju ljudskih prava u njegovoj zemlji.

To je sasvim lijepo, ali takvih glasova nije bilo godinu i malo više kasnije, kada je papire Liverpoola, uoči najavljenog preuzimanja, dugo češljao konzorcij Dubai Investment Capital. Šeik Muhamed bin Rashid al Maktum također je bio veliki fan, i jutro nakon čuda u Istanbulu napravio je prvi kontakt sa Mooresom i Parryjem.

DIC je Mooresuu bio plan B – prije toga se dugo nadao da će Liverpool dopasti kandži milijardera Roberta Crafta, vlasnika New England Patriotsa, i iako su njih dvojica bili dobri prijatelji, Craft je ipak odlučio ne uložiti s ove strane Atlantika – a cijelo vrijeme mu se, uredno, javljao i George Gillett.

Dečko iz Wisconsina Gillett je prvi veliki posao, tako barem govore one legende o “prvom miliijnu”, dobio zato što su investitori mislili da je potomak lika koji je napravio čuvene britvice.

Bio je čovjek koji je dobro znao što je uspon, a što pad: nakon što je početkom osamdesetih pokupovao gomilu radio i televizijskih stanica, a potom i lanac mesnica (kad će prvi put naletjeti na čovjeka po imenu Tom Hicks), bankrotirao je i ostao doslovno na ulici, samo da bi se ponovno vratio u sedlo.

Gillett je bio zaljubljenik u sport, skijao je čak i u poodmaklim godinama i imao hotel i vlastitu stazu u Aspenu. Htio je odavno ući u te vode, pa je nekoliko puta neuspješno nudio novac za Denver Nuggetse i za hokejaški klub Colorado Avalanche. A onda mu se osmjehnula sreća: na tržištu su se pojavili Montreal Canadiensi – u NHL-u ono što je Liverpool, barem do kraja 20. stoljeća, bio u engleskom nogometu – i Gillettu su se napokon poklopile karte.

Taj “soccer”, o kojem su svi pričali, bio je sljedeća velika stvar. Postoji taj Liverpool, rekli su mu, treba im novi stadion i treba im investicija, a mogu donijeti milijarde i milijarde.

Problem je samo što za inicijalni “čip” Gillett jednostavno nije imao dovoljno aduta.

Nakon što su se Davi Moores i Rick Parry okanili razgovora sa Emiraćanima – otputovali su u Dubai redovnom linijom, pošto šeik nije htio platiti privatni avion, a to je za Mooresa, strastvenog pušača, bila velika patnja; i općenito Arapi nisu obigravali oko tog engleskog tandema – Gillett je ponovno krenuo u ofenzivu. Pozvao ih je u Montreal, vodio ih kroz grad i kroz klub, pustio da sami razgovaraju sa zaposlenima i sa igračima, i svi su imali za šefa samo riječi hvale.

Iako, što nije nevažno, Montreal od njegovog dolaska nije imao nikakvog uspjeha na ledu.

Tom Hicks bio je druga vrsta poduzetnika. Slatkorječivom Teksašaninu su mediji i PR bili sve u životu i samo je iz tog razloga postao vlasnik Texas Rangersa, baseball kluba u koji je odmah, okupljajući “Galaktikose”, doveo tada najveću zvijezdu Alexa Rodrigueza. Ubrzo je sportskoj grani svoje korporacije dodao i hokejaški klub Dallas Stars.

Hicks je bio čovjek koji se obogatio tako što je kupovao jeftino i prodavao skupo, ali uz jednu kvaku: to nikada, ili skoro nikada, nije bio njegov novac. Zadužio bi se na konto kompanije koju preuzima, a potom je uvalio za veliki profit. “Leverage buyout king”, pisalo je na uramljenoj naslovnoj strani jednog magazina koja je visila u njegovoj radnoj sobi, skupa sa Matisseovom slikom i, barem neko vrijeme, 3-D modelom nesuđenog stadiona Liverpoola.

I još nekih fotografija na kojima je Hiks sa svojim najboljim prijateljem i prvim susjedom, predsednikom Sjedinjenih Američkih Država, Georgeom W. Bushom...

Gillett je obrlatio Mooresa, uvjerivši ga da je dobar čovjek i da mu je dobrobit Liverpoola na prvom mjestu, a onda je u sve uveo Hicksa, i dodatno izmuzao Davida rekavši da je i Tom super tip i da jamči za njega.

Moores možda i nije imao previše izbora, tada krajem 2006. i početkom 2007. Propali su pregovori sa svima, a već je napravljena narudžbenica za čelik za novi stadion, na cijelih 12 milijuna funti.

I onda ti Yanks pružaju ruku i govore ti “Lopata će u zemlji biti u narednih 60 dana”, a Moores i Parry im prihvaćaju stisak i ne traže pisanu garanciju da neće dizati kredit na konto kapitala Liverpoola (ono što su radili Glazeri u Unitedu), već umjesto toga dovode Stevena Gerrarda i Jamieja Carraghera da se nađu s novim gazdama i da daju blagoslov na ono što je već, praktički, odlučeno.

Lako je biti general poslije bitke i novinar desetljeće i kusur poslije. No činjenica je da su navijači Liverpoola s entuzijazmom dočekali vijesti o novom stadionu i da su gazde – iako bizarni kako to samo Ameri kad pričaju o “cocceru” mogu biti, uz paradiranje tim čizmama po svetoj travi Anfielda – dočekane pljeskom.

Još kad su prosuli napamet naučene ali dozlaboga šarmantne izjave o tome da su oni samo “čuvari Liverpoola” i da su svjesni da ovo nije “franšiza”, već klub za kojeg živi toliko milijuna ljudi širom svijeta....

Za tu blagonaklonost postojali su i kulturološki uvjeti: grad je kroz cijelu povijest gledao na Zapad, preko Irske, u Ameriku, odakle su dolazile ne samo poslovne prilike, nego i kultura, na čelu sa glazbom. Nije čudno da su se baš ovdje prvo, na cijelom Otoku, primili skifl i rokenrol zvuci koji će šezdesetih biti pretvoreni u “Mersey Beat”. Liverpool se ponosio time da je kosmopolitski i otvoren, a na Amerikance se pomalo gledalo kao u onom filmu kad stigne “bubble-gum”...

Uostalom, da se barem malo vratimo tamo gdje je najlepše, na nogometni travnjak, početkom 2007. sve je i dalje izgledalo OK za Liverpool. Rafael Benitez vodio je tog proljeća klub do još jednog evropskog finala, a očekivalo se da će ulaganja, prije svega, biti u igrački kadar, kako bi se ušlo ravnopravno u borbu za naslov.

Već do kasnog proljeća medeni mjesec je počeo kopniti. Nakon izgubljenog “revanša” s Milanom u Ateni, Benitez uopće nije pričao o tom meču, već o potrebi da se investira u sastav.

Tog ljeta bio je uslišen. U klub je, kao najveće pojačanje u 21. stoljeću do tada, stigao Fernando Torres. Došli su i Javier Mascherano, Ryan Babel, Yossi Benayoun i Lucas Leiva, uz igrače poput Škrtela i Voronina, i to što neki nisu bili dovoljno dobri za prvu momčad ne može se, zaista, staviti na dušu Hicksa i Gilletta.

Sve drugo može. Obećanog lopatanja na novom stadionu nije bilo, a na jesen 2007. tikva je pukla. Tada se u medijima pojavila priča da su se Hicks i Gillett sreli sa Jürgenom Klinsmannom i ponudili mu da zamijeni Beniteza na klupi Liverpoola.

Negdje baš tih dana, praveći se da ne zna za Klinsmanna ili upravo zato, Rafa Benitez poslao je mail gazdama sa pitanjem koliko će mu novca biti osigurano za zimski prijelazni rok.

Odgovor je stigao, napisan verzalom i u jednoj rečenici: “FOKUSIRAJ SE NA TRENINGE I NA MOMČAD KOJU IMAŠ”.

Narednu utakmicu Liverpool je igrao u Newcastleu, a na konferenciji uoči utakmice vidjelo se, više nego ikad, da je sve otišlo k vragu. Benitez je kasnio 35 minuta, a kada se pojavio, dao je najbizarnije odgovore u svojoj karijeri. I najteže ili najlakše, kako se uzme.

To je izgledalo ovako:

Novinar: Koliko ćete imati novaca za siječanjski prijelazni rok?

Benitez: Kao i uvijek, fokusiran sam na treninge i na momčad koju imam.

N: A kakvi su vaši dugoročni planovi?

B: Moji planovi su da budem fokusiran na treninge i na momčad koju imam.

N: Očigledno vam nešto smeta?

B:  Kao i uvijek, fokusiran sam na treninge i na momčad koju imam.

N: Imate li nešto za poručiti?

B: Da, to da sam fokusiran na treninge i na momčad koju imam.

N: Je li ugrožena vaša pozicija u klubu?

B: Sada sam fokusiran na treninge i na momčad koju imam.

Trajalo je to, i trajalo, i manje od godinu dana od onog paradiranja bilo je jasno da je izmet velikog teksaškog bika udario u skauzerski ventilator. Već u siječnju 2008. napravljen je “prvi plan refinanciranja” (kad god čujete taj izraz, bjež’te glavom bez obzira) po kojem je sa 105 milijuna funti Liverpool garantirao vraćanje kredita instituciji Royal Bank of Scotland.

Tada su se na Kopu pojavile prve zastave na kojima je pisao “Yanks Out”, a u pubu po imenu Sandon prvi put se sastala neformalna grupa koja će prerasti u pokret simbolične skraćenice i imena “Spirit Of Shankly” i početi svoju borbu, što će na kraju doći i do naslovne strane lista Wall Street Journal.

Jedna od najluđih priča iz tog doba, koja sasvim lijepo opisuje na što je sličila situacija u klubu i kakvo je bilo raspoloženje navijača, bilo je kad je jedan član grupe SOS pronašao adresu i poslao mail sinu Toma Hicksa, Tomu Hicksu Jr.-u, sa pitanjem šta planiraju napraviti s klubom.

“Blow me, fuck face. Go to hell. I'm sick of you”, glasio je odgovor koji je nekoliko tjedana radovao britanski tisak.

Blow-me-fuck-face-gate pokazao je sav intenzitet otvorenog i krvavog građanskog rata na Anfieldu.

Prvo su se posvađali – i prestali komunicirati – Gillett i Hicks, a i jedan i drugi htjeli su svaliti probleme na doskorašnjeg partnera, a sada rivala. Nisu prezali tome koristiti sve pijune, uključujući i Davida Moores, Ricka Parryja, ili Gerrarda i Carraghera.

Rafael Benitez se posebno loše snašao: u želji da osigura svoju poziciju i da udari kontru Parryju, priklonio se Hicksu, a umjesto da zaista bude fokusiran na treninge i momčad koju ima, više je vremena provodio u zakulisnim radnjama i podmetanju noge.

To nije promaklo igračima. Iako je Liverpool 2008. završio kao četvrti i ispao od Chelseaja u polufinalu Lige prvaka – kakvo je to finale, sa Unitedom u Moskvi, moglo biti! –  iako je Fernando Torres toliko opčinio Merseyside da su svi počeli pričati španjolski, i iako je naredne sezone bio najbliži naslovu što će biti u prvom desetljeću 21. stoljeća, pukotine je već bilo teško zakrpati.

Prvo one međuljudske i nogometne. Benitez je u ljeto 2008. htio po svaku cijenu dovesti Garetha Barryja iz Aston Ville, i bio je spreman žrtvovati Xabija Alonsa. U paketu sa Barryjem planirao je dovesti Robbieja Keana, ali isključivo kao dodatak. Na kraju Barry nije dogovorio transfer ni plaću (otići će u Manchester City), a Robbie Keane je došao protivno Rafinim željama i ovaj je jedva čekao siječanj da ga, po cijenu gubitka nekoliko milijuna, vrati u Totenhem.

Sa samo jednim centaforom, i usprkos dva poraza, Liverpool je završio na drugom mjestu, četiri boda iza Uniteda.

Narednog ljeta, 2009, Benitez je uvjeravaio sve da je to “ta” sezona i da ga podrže još jednom. Xabi Alonso je zgrožen otišao, a na njegovo mjesto doveden je Alberto Aquilani, kao simbol loših procjena Beniteza i njegovog tima. (Nije da ih je tih godina bilo malo: Andrea Dossena, Glenn Johnson, Sotirios Kyrgiakos, Albert Riera, Milan Jovanović, Christian Poulsen, Paul Konchesky...)

Za svo to vrijeme, Hicks i Gillett su, svako ušćućuren u svom dvorcu, pokušavali na sve načine prodati Liverpool a da i dalje ostvare profit. Ali, dugovi su se gomilali, a RBS je bila sve manje voljna servisirati ih. Sve dok nije praktički preuzela klub i na njegovo čelo dovela Martina Broughtona, da ga spremi za prodaju.

U kolovozu 2010. Broughton je flertovao sa kineskim investitorom Kennyjem Hwangom i sirijskim biznismenom Jahjom Kirdijem; da bi u listopadu na scenu stupili Piter Lim (sada vlasnik Valencije) i konglomerat New England Sports Ventures (sada Fenway Sports Group). Vrijeme je prolazilo, Hicks i Gillett pokušavali su na sve načine osporiti prodaju i osigurati još neki novčani najam, tvrdeći da je 300 milijuna funti, koliko je ponudio NESV, premalo.

Stvar se riješila 13. listopada 2010, u Višem sudu u Londonu, koji je donio odluku da RBS može peodati Liverpool. Između Petera Lima i još jednih Amerikanaca – koji su izgledali barem poštenije – privremena uprava odabrala je drugu opciju.

Bankrot je izbjegnut.

Jenkiji su mrtvi, živjeli Jenkiji.

Bila je to jedna od rijetkih pobjeda na dvadeset godina od zadnjeg naslova. U lipnju 2010. Rafael Benitez je otišao, Harry Rednkapp se samo nasmijao i okrenuo glavu (što dovoljno govori o tadašnjoj privlačnosti Anfielda), a na krilima europske odiseje Fulhama na klupu Liverpoola seo je Roy Hodgson.

Internetom i dalje kruži fotografija prvih 11 koje je iskusni (i netrofejni) trener izveo na svom debiju, protiv Rabotničkog: Cavalieri – Kelly, Agger, Kyrgiakos, Škrtel – Lukas, Spearing, Aquilani, Jovanović, Amoo – N’Gog.

U rujnu, Liverpool nije ubilježio nijednu pobjedu u Premier ligi. U listopadu, pobijedio ih je Blackpool na Anfieldu. U siječnju 2011, vratit će se Kenny Dalglish, ali će otići, blijed u licu i sa razočaranim pogledom, Fernando Torres.

Ali oblaci kao da su se ipak razišli. Hisks i Gillett bili su ružna prošlost. Tom Werner i John Henry sa njima su dijelili samo nacionalnost.

Klub je preživio, i to je bilo najvažnije. Pred njim je bilo novo desetljeće, treće bez naslova.

A u njoj Kenny, Brendan Rodgers i, na kraju – ili na početku? – jedan sasvim poseban Nijemac.

(foto: Action Images / Jason Cairnduff, REUTERS/Ian Hodgson, Action Images / Carl Recine)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka