vijest

0

Radio sam lopte od čarapa i maštao gledajući Kauboje, a sad živim svoj san

06.02.2020 09:01 | Ižak Ante Sučić

Veliki intervju hrvatskog rukometnog reprezentativca Vlade Matanovića za portal Germanijak.hr u kojem se osvrnuo na svoje početke u Kozali, dao nam je svoje viđenje prvenstva, otkrio od kojih je bivših igrača očekivao više i pojasnio kako mu njegova „luda glava“ nikad ne da mira…

Veličina slova A A A

Hrvatska rukometna reprezentacija na nedavnom je Europskom prvenstvu osvojila srebrnu medalju, čime je prekinut četverogodišnji post bez medalje na nekom od tri najveća natjecanja. U pohodu na finale, izbornik Lino Červar predstavio je sportskoj javnosti nekoliko mladih igrača koji su prvi puta odjenuli kockasti dres na velikom natjecanju. Bili su tu Matej Ašanin, Josip Šarac, Matej Hrstić i Valentino Ravnić, a možda se od svih, uz golmana Ašanina, najviše istaknuo Vlado Matanović, desno krilo slovenskog Gorenja.

On je nastupio u svih devet utakmica Kauboja, zabio šest golova, a velik je doprinos dao u polufinalnoj pobjedi protiv Norveške kada je u vrlo teškim trenucima za Hrvatsku zabio dva gola. Nama je to bio sasvim dovoljan povod da kontaktiramo 24-godišnjeg krilnog igrača, a za početak smo se osvrnuli na njegov zdravstveni bilten.

Naime, Matanović je svega tri dana nakon finala igrao derbi slovenske lige protiv Ribnice, koju je počastio s tri pogotka u vrijednoj pobjedi, pa nas je, za početak, zanimalo je li uspio odmoriti od ovog napornog ritma?

„Ma dobro je, živ sam i zdrav. Više sam psihički ispražnjen, za klub sam već tri utakmice odigrao, a evo i ovaj vikend idemo u Njemačku na neugodno gostovanje kod Magdeburga. Ali, nećemo se žaliti, sve je dobro“, javio se Germanijaku.

Prvi put pozvan si u reprezentaciju prije 2013. godine, tada si još igrao za Kozalu. Kako to da je tako puno vremena prošlo između prvog i drugog poziva?

„A ne znam ni sam što bih rekao. Dugo vremena sam se mučio s ozljedama, ali bitno je da sam sada zdrav. Zglob je bio u pitanju, ali kažem, to je sve iza mene sada i to je najbitnije.“

Zanimljiva je ta priča oko Kozale. Riječ je o riječkom naselju gdje je rukomet uvijek bio najvažniji sport, a iako je Zamet najtrofejniji riječki rukometni klub, baš su iz Kozale potekli neki igrači koji su danas na putu prema velikim stvarima poput Kristijana Bećirija, Luke Mrakovčića, Marina Bunete, Halila Jaganjaca... Koja je tvoje viđenje toga, postoji li neka tajna ili je samo riječ o pukoj slučajnosti?

„Ne bih rekao da je riječ o slučajnosti. Evo sad kad krenemo nabrajat, čak bih rekao i da je Kozala bolja od Zameta po tim nekim talentima posljednjih godina, ali nema sumnje da je Zamet velik i uspješan klub. Mislim da je razlika u tome što smo mi baš bili klapa, puno njih je u Kozalu došlo kada nije uspjelo u Zametu pa se onda napravi nešto, postoji neka dodatna želja za dokazivanjem svoje vrijednosti kada dolaze u Kozalu. Kod nas nema neke sredine, ili uspiješ ili ne, ali svakako je ta škola našeg kluba bila razlog tomu. Najveća razlika između ta dva kluba je sistem rada, mislim da se tu najviše razlikujemo, iako je Zamet bez sumnje veći i uspješniji klub od Kozale. Mi smo paralelno igrali i uživali, kao prava mala obitelj. Vjerujem da je glavni razlog zašto je kod nas bilo toliko talenta to što te se rano „baci u vatru“ i lakše dođeš do prilike da pokažeš tko si i što si. Kasnije je sve na pojedincu.“

Tvoj put nije nipošto bio lagan, ali kada je prilika stigla, možemo konstatirati da si ju objeručke zgrabio. Ono što nam je svima svježe u sjećanju su dva nevjerojatno važna pogotka Norvežanima u polufinalu Eura. Nikša Kaleb je u TV prijenosu rekao kako „Matanović ima muda do poda“, a nas zanima što se u tim trenucima događalo u tvojoj glavi, jesu li to ujedno i dva najdraža gola u karijeri?

„A ne znam, da su golovi bili važni – jesu, da su odveli utakmicu u drugom smjeru – nisu…“

Dobro, možda si malo preskroman?

„Treba ostat skroman, ali da, sjećam se točno tog trenutka. Stajao sam u kutu, mi imamo igrača više, na semaforu 19:19. Mislim si ja tada, ako lopta dođe do mene, samo ću je se riješit da mi ju netko ne izbije ili tako nešto. Bio sam dosta opušten, atmosfera je bila nevjerojatna, ti znaš sve igrače protiv kojih igraš, ali eto, u ključnim trenucima sam bio smiren i to je bilo najvažnije. Da, sad kad razmislim, možda u ovom trenutku to jesu dva najvažnija gola u mojoj karijeri.“

Utakmica je bila nevjerojatno napeta, redakcija našeg portala doslovno se tresla…

„A kako je tek meni bilo!? Cura mi šalje poruku kako je njezin tata morao prileći da ga srce ne izda, a ja si mislim: „Alo, pa ja sam u prvom redu bio“!

U finalnoj utakmici nije bilo puno golova, vi ste znali sve o Španjolcima, baš kao i Španjolci o vama. Što ti misliš da je u konačnici presudilo?

„Nema se tu šta puno pričati, to je bila minutaža. Mislim da su baš hrvatski komentatori govorili kako su Španjolci u prosjeku igrali po 30 minuta po utakmici, neki naši dečki kao Dule i Kara doslovno nisu izlazili s terena. Ne treba zaboraviti Zlaju i Stepa, dečki su zadnji atom snage ostavili na terenu… Gledaj, mi smo odigrali „sto teških utakmica“, Španjolska u skupini, Njemačka, Norveška… Nije to jednostavno. Da smo uspjeli doći do kraja, po meni bi nakon onog srebra u Rusiji naših nogometaša ovo bio zaista jedan od najvećih uspjeha našeg sporta. Nitko ništa od nas nije očekivao, a mi se vratimo sa srebrom, s tim da nam je zlato bilo jako blizu.“

U razgovoru s tobom odaješ nam dojam kao da nisi pretjerano zadovoljan svojim igrama?

„Nisam zadovoljan, mislim da je ovo bilo 50% od onoga što ja stvarno mogu. Mislim da sam u finalu ostao malo impresioniran, na golu je Perez de Vargas… Ruka se skrati, htjeli mi to priznat ili ne. Ti to ne vjeruješ dok slušaš sa strane, ali kad to doživiš na svojoj koži sve ti bude jasno.“

Vratimo se malo vedrijim temama. Poznata je priča o legendarnom „kafiću“ koji se zvao „Kod malog i manjeg“, a dugogodišnji vlasnici tog objekta bili su Zlatko Horvat i Ivan Čupić. Čupka više nema u reprezentaciji, jesi li ti možda sad preuzeo ulogu suvlasnika?

„Moram biti iskren i reći da ne znam ništa o tome. Jedino što mogu reći kad smo se njega dotakli je da je Čupko legenda i da on baš ima jak status među igračima. Ovo drugo, nisam bio u tom „kafiću“, a prema tome nisam ni njegov suvlasnik.“

Dobro, zna se da je uvijek bila ta jedna soba gdje su znali navratiti stariji igrač i bivši reprezentativci, čisto da se podruže i s aktualnim reprezentativcima dok je faza nekog oporavka ili odmora?

„Odgovor će razočarat mnoge, ali toga nije bilo…“

Pa dobro, zar se nije igrao playstation, nije bilo nikakvih turnira… Pa kako ste kratili vrijeme?

„Penzionerski! Odmarali smo se, fokus je bio veliki. Zlaja je imao plejku, ali to ti je ono, čovjek baci partiju PES-a i ode spavat. Mislim smo svi nekako osjećali da možemo daleko dogurat, bili smo disciplinirani i odgovorni i vjerujem da smo za to i nagrađeni. Slobodno vrijeme, kava, mobitel ili spavanje. I to je to!“

Ove godine nisi bio najmlađi, ali si svejedno morao proći nekakvu inicijaciju u momčad?

„Je, morali smo pjevat mi „novi“. To se odradilo nakon tekme protiv Katara, bio je to svojevrsni tim building, atmosfera je bila vrhunska. Što sam pjevao? Lijepa li si.“

Konstatirali smo da su golovi Norveškoj bili jedni od najvažnijih u karijeri, ali nema sumnje da je proteklih mjesec dana bilo najuzbudljivijih u tvom životu?

„Ma definitivno. Ja se sjećam kako sam gledao naše dečke kako uzimaju zlato 2003. godine, a ja sam u svojoj sobi sa malom lopticom i čarapama zamišljao kao da sam ja tamo i da ja igram. Od tog dana ovako nešto ja sanjam. Samo što eto, ja luda glava kakva jesam, već sada razmišljam o Olimpijskim igrama, kvalifikacijama… Ali ponavljam, ovo je najveće ostvarenje u mojoj karijeri.“

Rijeka je kao grad ponudila dosta veliki broj osvajača medalja i Olimpijaca, ali iako su tu bili Valter Matošević, Alavro Načinović i mnogi drugi, krila su ta koja ipak iskaču. Irfan Smajlagić i Mirza Džomba po mnogima su možda i dva najveća krila koje je naša reprezentacija imala. Je li ti takav podatak dodatni poticaj ili možemo reći da ti to stvara neki grč?

„Ma nije stvar Rijeke kao Rijeke, sama reprezentacija mi je „grč“. Čuj, osjećaš pritisak, ostvarivali smo velike rezultate, a sad si ti tu da to nastaviš. Mirza Džomba mi je veliki uzor, ne pokušavam biti kao on jer je to nemoguće. Želim biti kao oni, ali naravno svoja verzija. Da dostignem da me se može staviti u istu rečenicu s njima, to bi bio ogroman uspjeh.“

Okej, uzore smo riješili, sada se ponovno vraćamo u one „mlađe“ dane. Daj nam imena dvojice igrača za koje smatraš da su morali više dati u karijeri ili pak da si od njih očekivao da budu danas članovi reprezentacije kao što si ti danas?

„Josip Crnić! Ma on je čudo od igrača, to je stvarno bio nesretan splet okolnosti da nije dao još više. On je netko za koga sam ja mislio da će on biti na Euru i da ćemo njega gledati na televiziji. Kažem, u nekim sredinama se nije najbolje snašao, kočile su ga i ozljede, ali bez sumnje riječ je vrhunskom igraču.“

U razgovoru smo spomenuli nekoliko imena, ali fokus se najviše zadržao na Dini Slaviću, Vladinom suigraču iz Umaga koji je danas prvi golman kultnog španjolskog kluba Ademar Leon. Kako komentiraš da se njegovo ime ne spominje previše u kontekstu reprezentacije?

„Ma čak se nešto i spominje, znam da ga je Mario Kelentrić nahvalio u jednoj od TV emisija. Ma on je fantastičan vratar, vjerujte mi kad vam kažem. Kada smo igrali zajedno on nas je uvijek sam izvlačio kada obrana ne bi bila na razini, sam si je slagao treninga, došao bi ranije i otišao kasnije. Za njega jednostavno znaš da će uspjet. Po svim postocima bio je uvijek prvi golman lige, veliki je radnik i drago mi je što je došao do tako velikog kluba. Nadam se da ovo nije njegov kraj, vjerujem da će napraviti još jedan korak u karijeri, da će dobiti šansu u reprezentaciji pokazat koliko vrijedi i da ćemo opet imati priliku biti zajedno u svlačionici.“

Nastavili smo vrtiti imena raznih igrača, nakon čega smo se opet zaustavili malo duže na jednom igraču – Luki Mrakovčiću.

„Za njega ne možemo reći da nije uspio, ipak je prošao sve uzraste mlađe reprezentacije (kadetsko zlato na Mediteranskim igrama 2011. godine i juniorsko srebro na SP-u 2013.godine, op.a.), a ima iskustvo igranja za veliki klub kao što je Metalurg gdje ga je doveo Lino Červar. Danas je u Zagrebu, što je itekako velika stvar, ali njega su baš te ozljede konstantno pratile. Strašan igrač, uvijek ide na glavu, rođeni pobjednik, ali od njega se uvijek očekuje više. On je baš jedan od tih za koje mogu reći da sam ga očekivao gledati u reprezentaciji. Godinu je dana stariji od mene, ali još uvijek ima vremena da pokaže sve što može. A može puno.“

 Iako smo mogli pričati još vremena, intervju se polako bližio kraju. Iako se razgovori uglavnom završavaju na način da se igrača pitaju planovi za njegovu budućnost, mi smo tu imali sve „crno na bijelo“ jer je naš sugovornik potpisao ugovor s PPD-om Zagreb te od 1. srpnja i službeno postaje stanovnik hrvatske metropole?

„Bilo je razgovora s nekim drugim klubovima, postojale su opcije da karijeru nastavim vani ali kad se sve stavi na stol mislim da je ovo ispravan put. PPD Zagreb je veliki klub, cijenjen u Europi, utakmice igraju u vrhunskoj dvorani i svugdje se vidi da je klub uređen kako treba biti. Doći u Zagreb je velika stvar, a onaj koji od tamo odlazi može otići samo u neki jaki klub. Mislim da ga PPD više cijene vani nego kod nas, ali dobro, što je tu je. Ja sam jako zadovoljan, ugovor je potpisan na tri godine, a i sada ću biti jako blizu obitelji i kuće što mi puno znači.“

Razgovarao: Ižak Ante Sučić

 (foto:Pixsell)

 

 

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka