vijest

0

Lino pod Bečom! Deset godina poslije...

05.01.2020 08:06 | Marko Vidalina

Posljednji put hrvatski rukometaši igrali su prije punih deset godina u gradu kroz koji će i sad proći, s izbornikom koji će ih i sad voditi. Deset godina iskusnijim, s dvojicom iz 2010., s trećim koji nažalost nije tu

Veličina slova A A A

Puno toga, jako puno, stane u deset godina života. Puni vagoni radosti, tuga, dobrih i loših dana, smijeha i suza. U sportu pogotovo. Rukometu, recimo. Ritam je sve luđi, kao na traci redaju se natjecanja, dijele trofeji, mijenjaju glavni likovi, pojavljuju se novi klinci, s trona smjenjuju legende koje odlaze, igrači postaju treneri, a treneri, ponekad, trenerčine...

Točno toliko, deset godina, cijelo jedno okruglo desetljeće, prošlo je od trenutka kad je Lino Červar - kad smo već kod velikih trenera - u dvorani hotela u Beču završavao jednu ludo uspješnu, neponovljivo emotivnu priču. Na neki svoj način... Bio je siječanj 2010., Hrvatska je upravo ušla u polufinale EP-a, tko zna koje već u nizu na velikim natjecanjima, ali hrvatski izbornik bio je u nekom sasvim drugom filmu.

"Iako mi ugovor s HRS-om traje do ljeta 2010., ja već sad najavljujem odlazak s izborničke klupe nakon EP-a u Austriji! Jedan od razloga je što osjećam nepovjerenje javnosti prema ovoj reprezentaciji, koja je kombinacija mladih i iskusnih igrača. Nepovjerenje u projekt pomlađivanja rukometne reprezentacije za OI u Londonu je poguban za budućnost hrvatskog rukometa. Otpor prema promjenama je evidentan, a promjene nose uspjeh. O tome najbolje svjedoče komentari o našim igrama na EP-u. Pa mi imamo pet utakmica bez poraza, a priča se samo loše", govorio je Lino prije, evo, već punih deset godina.

Bio je, realno, već umoran. I, posljedično, nervozan. Priča koja je trajala od onog čuvenog Portugala 2003. bila je fantastično uspješna, ali i vrlo intenzivna, zahtjevna u svakom smislu. Pogotovo ako si čovjek kakav je Lino Červar, sklon borbama na svakom koraku, čak i povremenom traženju neprijatelja, događalo se i izmišljenih, s ciljem da "galvanizira" svoju momčad, da napravi rezultat.

Fora je i toga puta, u siječnju 2010., ponovno uspjela. Hrvatska je nakon tog istupa svoga izbornika, praktički oproštaja od klupe dvije utakmice prije kraja turnira, ušla u finale. I u njemu, sjetit ćete se možda, uzela srebro nakon poraza od one paklene Francuske.

To je, usput rečeno, posljednje finale koje je Hrvatska igrala... Do dan danas. Cijelo jedno okruglo desetljeće.

Prošlo je, dakle, cijelih deset godina. Lino je nakon tog finala doista otišao, okončao jednu eru i reprezentaciju prepustio pomoćniku Slavku Goluži. Otišao je svojih putem, možda pomalo neobičnim za trenera takvog kalibra, ali Lino je uvijek i bio pomalo neobičan. Umjesto u Kiel, HSV ili neki drugi u to vrijeme veliki klub, kakvi priliče olimpijskim pobjednicima, on je otišao u Makedoniju. Raditi i, prije svega, graditi.

Jer, doista, bilo je to zidanje iz temelja. Na prve pripreme, pamtimo, odveo je Metalurg, svoj novi klub, u svoju Istru, gdje je sasvim slučajno bio i Zagreb. Odigrali su tom prilikom prijateljsku utakmicu i završilo je... Ha, 22 razlike za Zagreb. Kasnije je, naravno, napravio velik posao, odveo Metalurg dvaput zaredom do četvrtfinala Lige prvaka, ali moralo je biti neobično u tim počecima gledati olimpijskog pobjednika, svjetskog prvaka, gomilom medalja ovjenčanog trenera, kako kreće u izgradnju nečeg novog, praktički od dna. Već tri godine poslije ta je momčad, koja je tako lako gubila od Zagreba, bila među osam najboljih u Europi, godinu potom još jednom...

I kad je nestalo para, kad se ugasila idila, Lino je ostao u Skoplju, nastavio je raditi s mladim igračima, graditi još jednom ispočetka, stvarati novu vrijednost za svjetski rukomet. U čiji sami vrh, kad je o klupskom rukometu riječ, nikad nije otišao. Metalurg je bio i ostao jedina opcija, na ovaj ili onaj način, s većim ili manjim ambicijama. Sve dok nije stigao poziv koji je toliko čekao.

Cijelo to vrijeme, dok je Metalurg iz rukometne provincije pretvarao u momčad s kojom nitko u Europi nije želio igrati, Lino je duboko u sebi sanjao povratak. I novu priliku. Gledao je što se događa s hrvatskom reprezentacijom, pratio sve one propuštene prilike i turnire kad bismo ostajali "korak do". Vjerovao je da može i zna bolje, čekao mig iz HRS-a, a dočekao ga je u ljeto 2017. S navršenih 66, u ozbiljnim godinama, ali sa zanosom dječaka zaljubljenog u rukomet, gladnog i žednog pobjeda, uspjeha, medalja.

I, čini se posebno važno, jednog velikog finala. Prvog nakon onog "njegovog".

Prva dva pokušaja, nažalost, nisu upalila. Opet su tu presuđivale jedna ili dvije lopte, jedna loša večer ili sudačka pogreška, ali od finala i dalje - ništa. Već 11 velikih natjecanja u nizu, europskih ili svjetskih prvenstava, odnosno olimpijskih igara, nismo bili u borbi za zlato.

Ako ništa drugo, barem je narasla u međuvremenu svijest među ljudima da to baš i nije tako čudno, to da jedna mala Hrvatska teško dolazi do samoga kraja među bogatijima i moćnijima, ali želja je svejedno ostala. Među navijačima, koji se uvijek tako lako zapale za rukomet, među igračima, ali pogotovo kod njega. Kod Line Červara.

Deset godina poslije, okruglo desetljeće od finala s Francuzima, dakle, Lino opet jaše. Zapravo, i dalje jaše. Najtrofejnijem treneru u povijesti hrvatskog rukometa danas je punih 69 godina, sa sobom nosi gomilu iskustva, i životnog i rukometnog, a pritom je i dalje svjež, s velikom energijom, inovativan i kreativan. I spreman da ponovno izađe kao veliki pobjednik. Ne, nije ovo kraj, sve najave govore da će do Tokija Lino ostati na klupi, ali bilo bi nekako prigodno da se baš sad, baš ovoga siječnja, počevši baš od Austrije, sve konačno poklopi. I da se zatvori jedan krug.

Nakupilo se od onog govora u Beču puno novih spoznaja, promijenio se djelomično i sam Červar, jer onakvi ispadi danas mu se ne bi trebali dogoditi, a priča se opet vraća na isto mjesto radnje. Doduše, neki novi Kauboji na svoj put kreću "balkanskom" skupinom u Grazu, ali druga faza donosi Beč. Gdje će se čekirati karte za završnicu u Stockholmu, za ono o čemu se sanja...

Doista, toliko toga se može promijeniti u deset godina. Cijele momčad, recimo. Beč 2010. i Beč 2020. spajaju, naime, samo dva imena. I tad i sad dio Červarove momčadi su Domagoj Duvnjaku i - iznenadit ćete se vjerojatno - Željko Musa! Svi ostali su novi, mlađi, neki od njih klinci koji su te 2010. bili u četvrtom ili petom razredu osnovne škole...

Mogli su tu biti još neki koji bi poslužili kao poveznica između dva turnira, dva različita vremena, ali nisu. Nije tu ni onaj koji bi, zapravo, idealno spojio ove dvije priče. Manuel Štrlek prije deset godina bio je klinac na počecima, ali pakleno dobar klinac. Toliko dobar da je proglašen najboljim lijevim krilom turnira, s tek napunjenom 21. Danas, s napunjenom 31, Štrlek je navijač. Negdje je puklo između njega i izbornika, dogovor nije uspio i igrača koji je sama elita na svojoj poziciji već cijelo desetljeće nema u kadru.

I ostali su, eto, Dule i Musa. I, naravno, Lino. Gomila je tu simbolike, jer osim što je posljednje finale igrano u Austriji, u kojoj se sad igra prvi i drugi krug, godinu potom započeo je ovaj negativni niz bez finala, i to u Švedskoj, gdje se igra završnica. Očekivanja javnosti su splasnula, oko Eura nema euforije kakva bi ne tako davno obično kretala dolaskom sredine siječnja, a tako je nekako bilo i još tamo prije 17 godina, kad je Lino s "portugalcima" odrađivao svoje prvo veliko natjecanje, okončano spektakularnim zlatom.

Momčad koju ima u rukama je dobra, raznovrsna, talentirana i dovoljno iskusna, vođena je trenerom koji o rukometu zna sve, a sad se još "samo" mora dogoditi onaj klik! Onaj trenutak kad će sve sjesti na svoje mjesto, kad će ta jedna lopta ili sudačka odluka otići i na našu stranu. Čekali smo cijelo desetljeće, od Lina do Lina, sad bi trebalo ispisati scenarij koji će završiti happy endom.

I napraviti idealan uvod za Tokio Za turnir na kojem će jedan trenerski bard zatvoriti krug. Lino i Kauboji jašu i dalje...

(foto: Pixsell)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka