vijest

0

Kukoč o djetinjstvu s Bilićem: Igrali smo zajedno u Hajduku, ja lijevo krilo, on stoper

20.06.2020 08:47 | Germanijak

Jedan od najvećih hrvatskih košarkaša svih vremena i bivši hrvatski nogometni izbornik rodili su se u istoj bolnici u razmaku od nekoliko dana, odrasli su u identičnoj četvrti, zajedno su počeli trenirati u Hajduku, ali Kukoč je naglo izrastao i prebacio se na košarku...

Veličina slova A A A

Rujan 1968. godine, ispada, prilično je važan mjesec za grad Split. Taj se mjesec rodio Slaven Bilić, a samo tjedan dana kasnije u splitskom rodilištu u Aljinovićevoj ulici na svijet ga je slijedio Toni Kukoč. Živjeli su praktički u identičnom bloku zgrada, manje od kilometra od Poljuda, upoznali su se još kao tinejdžeri, a danas, 52 godine kasnije, obojica su nacionalne ikone...

Ovih dana Bilić živi u Sutton Coldfieldu nedaleko od Birminghama i planira kako završiti West Bromov put u Premier ligu na kojem radi cijelu sezonu. Tony Kukoč je u Illinoisu, a ovih dana njegova slavna generacija Chicago Bullsa je u fokusu zbog dokumentarnog filma The Last Dance.

Njihove su priče započele na istom odjelu rodilišta, krenuli su kao susjedi i sportaši na ulicama priobalnog hrvatskog grada, a sad su dio domaće sportske povijesti. Kukoč je postao olimpijac, europski prvak i trostruki NBA prvak... Ispada kako je odabrao dobar put, ali neko vrijeme sanjao je o karijeri kakvu je kasnije napravio Slaven.

„Rodio sam se 18. rujna, a Slaven 11. rujna iste godine,“ započinje Toni za The Athletic. „Odrasli smo u istoj zgradi. Sjećam se kako mi je majka Rada uvijek govorila da je u rodilištu bila sa Slavenovom majkom. Bili smo sasvim obični klinci i sjećam se da je Slaven provodio dane igrajući nogomet. I ja sam ga trenirao, on je na koncu napravio karijeru u nogometu, a ja sam se prebacio na košarku s 15 ili 16. Tri ili četiri godine igrali smo zajedno nogomet za Hajduk.“

„Sport je bio jako popularan u Jugoslaviji. Većinu vremena na ulici provodili smo igrajući sport koji je tad bio aktualan na TV-u. Ako se igralo nogometno SP, igrali bismo nogomet, kad se igrala košarka na TV-u, mi smo igrali košarku na ulici...“

„S 12 godina otišli smo na probu u Hajduk Split i obojica prošli. On je ostao i uspio kao nogometaš, a ja sam igrao lijevo krilo i nisam bio loš, ali jedno ljeto narastao sam 20 centimetara i otišao u košarkaše.“

Tih šesdesetih i sedamdesetih godina na splitskim ulicama konkurencija je doista bila jaka jer je među poznatim sportašima iz tog doba i Goran Ivanišević te članovi zlatnih vaterpolskih i rukometnih reprezentacija. Bilić je pak i u tom društvu odskakao.

„Kad sam ga prvi put upoznao, imao sam dojam da je jako ozbiljan i profesionalac,“ kaže Ivo Cuzzi, Bilićev najbolji prijatelj i vjenčani kum. „Godinu dana sam stariji od njega, ali uvijek sam ga gledao kao starijeg i pametnijeg brata. Imao je sjajnu glavu još kao klinac.“

„Nogometni je trener, ima dipolomu pravnog fakulteta, možeš razgovarati s njim o glazbi – posebna je to glava. A još njegova karizma... To ga čini osobitim čovjekom.“

Bio je i osobit sportaš, jer nogometni teren nije bio prva platforma na kojoj je zablistao. Bilić šou počeo je u bazen. Plivao je za reprezentaciju Dalmacije, ali tad ga je Cuzzi, čiji je otac Vinko igrao za Hajduk, nagovorio da proba nogomet.

„Upoznali smo se kao šestgodišnjaci, sjeli smo zajedno u klupu u školi, jer sam ja bio pod C, a on pod B i ostali smo dobri cijeli život,“ započeo je Cuzzi. „Bio je plivač i rekao sam mu 'hajde, probaj nogomet'. Stoga, smatram da sam odgovoran za njegovu nogometnu karijeru.“

Slaven je probao i uspio postati Hajdukov igrač, a ostalo je moderna hrvatska nogometna povijest...

Baš nekako kako je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj Slaven Bilić sve je dogovorio s Karslruherom, kojim je započeo svoje europske nogometne putešestvije. Mnogi stranci doživljavaju to razdoblje hrvatske povijesti kao veliku prekretnicu u životima domaćih ljudi, a sportaše s ovih prostora koji su igrali u to vrijeme kao „žrtve“ velike pobjede kapitalizma nad komunizmom, ali Bilićevi prijatelji svjedoče da nije bilo baš tako...

„Nije to bio baš strog komunistički režim,“ rekao je Toni Kukoč za The Athletic. „Mogli smo ići gdje god smo željeli, a za nas klince život je bio jako dobar. Išli bismo u školu ujutru ili poslijepodne, a ostatak vremena bismo se igrali pred kućom. Ljeta su bila sjajna, na dalmatinskoj obali vrijeme je manje, više uvijek odlično, ali u tom razdoblju je najbolje.“

„Odrasli smo u Jugoslaviji i imali smo sjajno djetinjstvo,“ sjeća se Cuzzi. „Ali tad je došao rat, baš kad je on započinjao svoju karijeru pa je njegov nogometni put puno teži od većine. Kad je rat započeo, imali smo 20 godina.“

„Split nije teško stradao u ratu, raketirali su na s smora, ali naše snage zadržale su neprijatelja 100 kilometara od grada. Ljudi su se svejedno promijenili i mi smo ostali bez nekoliko prijatelja.“

Bilić je uvijek bio drugačiji nogometaš, a tu karakternu crtu dobio je već na startu karijere. Samopouzdanje koje mu je donio rani uspjeh u Hajduku odlučio je iskoristiti kako bi nešto izvukao od svog talenta, ali ne pod svaku cijenu, naime, nije želio odustati od svog načina života i postati stereotpičan nogometaš...

„Bio je uvijek opušten, agresivan i pohlepan kad je riječ o sportu, ali izvan terena, potpuno je drugačiji,“ sjeća se Kukoč. „Uvijek je volio glazbu, svirao je gitaru, volio je voziti motocikle i bio je vrlo prijateljski nastrtojen. Tako ga se sjećam,“ podvukao je Kukoč.

(foto: Reuters)

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka