vijest

0

Djeco, Kylian Mbappe vam želi ispričati priču...

27.02.2020 13:52 | Germanijak

Zidane me skupio sa svojim automobilom kad sam stigao u Madrid, prekrasnim automobilom, a ja sam ga upitao: Moram li se izuti?

Veličina slova A A A

Mnogi poznati sportaši današnjice su otvarali dušu za „The Players tribune“. U tom društvu bio je hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić, a posljednji među njima je Kyllian Mbappe. As PSG-a odlučio je prisjetiti se početaka i ispričati priču djeci kojoj bi ona mogla biti inspiracija.

“Djeci iz Francuske, djeco iz predgrađa, želim vam ispričati priču.

Vjerojatno vas neće iznenaditi kažem li vam kako je riječ o nogometu. Meni, nogomet je sve. Eto, pitajte mog oca. Kad sam imao tri godine za rođendan su mi kupili dječji traktor. Znate na koji mislim? Onaj s električnim motorom. Zapravo, mogli ste sjesti u njega i vozati se gdje hoćete. Imao je i pedale. U tom razdoblju roditelji su mi dozvoljavali odlaske na trening s tim traktorom. Vozio sam se kao pravi nogometaš, od tad sam to shvćao vrlo ozbiljno i prešlo mi je u rutinu. Čim bih stigao na teren "auto" bih ostavljao pored igrališta i odlazio igrati nogomet. Svi moji prijatelji su bili ljubomorni na moj kul autić, ali mene nije zanimao. Jedino sam želio loptu. Tako da, istina je, riječ je o nogometu.

Ipak, ne morate biti nogometni zaljubljenik kako biste pročitali ovu priču. Riječ je o snovima. U Bondyju, u predgrađu, istina, nije bilo love. Mi smo imali snove. Tako smo rođeni i odgojeni. Vjerojatno je to zato što snovi ne koštaju puno. Ustvari, besplatni su.

Moje susjedstvo izmješano je raznim kulturama: francuska, afrička, azijska, arapska… Sa svih strana svijeta. Ljudi izvan Francuske stalno pričaju o negativnom kontekstu o nama, ali ako nisi odavde, nema šanse da ćeš razumjeti kako je ovdje. Ljudi pričaju kako ovdje ima dosta lopova, ali lopova ima svgdje u svijetu. Kad sam bio mali, gledao sam kako "lopovi" donose namirnice mojoj baki i pomažu joj. Nikad nitko ne priča o tim stvarima iz naše kulture, već samo o onim lošim stranama. Postoje jednostavna pravila kod nas u Bondyju, a naučiš ih još dok si mlad.

Recimo, ako šetaš ulicom i vidiš 15 ljudi kako pričaju. Poznaješ li jednog, imaš dvije opcije. Proći ćeš pored njih i samo mahnuti. Ili ćeš otići i rukovati se sa svima. Ipak, odeš li i javiš li se samo jednoj osobi ostalih 14 će ti to zapamtiti. Shvatit će kakav si  zapravo.

Imam priču vezanu za tu naviku. Sve se dogodilo prošle godine na FIFA-inoj dodjeli nagrada za najbolje pojedince. Bio sam s roditeljima na svečanosti i u jednom trenutku sam vidio Josea Mourinha na drugom kraju prostorije. Upoznali smo se ranije, a on je bio u društvu s četiri prijatelja. I tu se dogodio taj "Bondy" trenutak. Prišao sam mu, rekao mu zdravo i rukovali smo se. A onda sam po navici nastavio i javljao se svim njegovim prijateljima.

Bonjour! Pa rukovanje.

Bonjour! Pa rukovanje.

Bonjour! Pa rukovanje.

Bonjour! Pa rukovanje.

Bilo je jako zanimljivo jer su oni bili začuđeni: "On se nama javlja? Okej, zdravo".

Vratio sam se roditeljima, a otac se počeo smijati i govoriti: "Sve je to Bondy". To je kao refleks, jednostavna pravila života. U Bondyju naučiš - svi ljudi su isti i svi su u istom košu. Ljudi imaju iste snove. Moji prijatelji i ja se nismo nadali kako ćemo postati nogometaši. Nismo to očekivali niti planirali, samo smo jednostavno sanjali. Neka djeca imaju postere superheroja na zidovima, a mi smo imali nogometaše.

Moja soba bila je oblijepljena slikama Zinedinea Zidanea i Cristiana Ronalda. (Da budem iskren, kad sam odrastao, uzeo sam i nekoliko Neymarovih postera, ali to je druga priča). Nekad me ljudi pitaju kako su ljudi iz mog kvarta tako talentirani. Ima li nešto posebno u vodi ili radimo li na neki drugačiji način, kao Barcelona. Bojim se da ne. Kad dođete u Bondy, naletite na obiteljski klub. Nekoliko građevina i nekoliko travnatih terena. Razlika je što je za nas nogomet nešto posebno. On nam je emocija. On nam je kao kruh i voda.

Sjećam se – imali smo školski turnir, svi iz šestog, sedmog, osmog i devetog razreda. Bilo je to nešto poput Svjetskog prvenstva. Igrali smo za plastični trofej koji vrijedi dva eura, ali smo se borili kao da nam životi ovise o njemu. To je bilo pitanje časti. Ali bilo je smiješno. Po pravilima turnira sve momčadi morali su se mješati, odnosno imati dječake i djevojčice. Ali, nisu sve djevojke željele igrati pa smo morali pregovarati. Sjećam se, nagovarao sam svoju prijateljicu kako ću joj kupiti bojanku ako pruži sve od sebe na terenu. Preklinjao sam je. Možda malo pretjerujem, ali nam je taj turnir značio sve. Tad smo znali govoriti "Ovo je NEUF TROIS. Ne možemo izgubiti". Znam kako je u tom razdoblju bilo najteže mojim nastavnicima. I njima se ovom prilikom ispričavam. Ponekad bih došao kući s devet opomena od direktora škole.

"Kylian nije napisao domaću zadaću"

"Kylian je zaboravio stvari za školu"

"Kylian je pričao o nogometu pod matematikom"

Moj mozak je bio u oblacima. Zaista sam bio dobar igrač, ali prekretnica za mene, ona prava prekretnica bio je Cup 93 kad sam imao 11 godina. Stigli smo do polufinala, a utakmica se igrala na pravom stadionu. Čak sam zapamtio kako se igralo u srijedu. Nikad preije nisam igrao na tako velikom stadionu, pred toliko ljudi. Bio sam prestravljen. Nisam uopće trčao, jedva da sam dotakao loptu koliko sam bio uplašen. Nikad neću zaboraviti kad je moja majka poslije te utakmice uletjela na teren i izvukla mi uši. Ne zato što sam igrao loše, nego zato što me bilo strah.

Rekla mi je:

"Ovo moraš zapamtiti za cijeli život. Uvijek moraš vjerovati u sebe, čak i kad pogriješiš. Možeš promašiti i 60 golova, kog briga? Ali, nastaviš li odbijati igrati zbog straha, to će te pratiti cijeli život".

To sam trebao čuti, shvatio sam poantu i to me je promijenilo. Nikad više se nisam bojao na terenu. Ne bi bilo Kyliana Mbappea bez moje majke, oca, mog okruženja i mojih prijatelja. Možda, ako niste iz mog mjesta nećete razumjeti ovo. Recimo, kad sam imao 11 godina otišao sam u London na nekoliko treninga s Chelseajevom omladinskom momčadi. Bio sam jako uzbuđen i šokiran zbog toga, da sam se zaboravio pohvaliti prijateljima. Kad sam se vratio, prijatelji su me upitali: "Kyliane, gdje si bio prošli tjedan"?

Odgovorio sam: "Bio sam u Londonu s Chelseajem".

Odgovorili su mi: "Ma, nema šanse".

Ja sam im potom rekao: "Kunem se. Upoznao sam Drogbu".

A oni su reklu: "Lažljivče. Drogba se nikad ne bi upznao s klincem iz Bondyja. To nije moguće".

Nisam tad imao telefon, ali sam upitao oca da mi da fotografiju. Kad sam im pokazao, napokon su mi povjerovali. Ono što je najvažnije, nitko od njih nije bio ljubomoran. Bili su samo oduševljeni. Nikad neću zaboraviti što su mi tada rekli. Imam u glavi tu scenu iz svlačionice tadašnjeg kluba - AS Bondyja.

"Kylliane, možemo li s tobom"?

Ja sam odgovorio: "Nažalost, kamp je završen".

Počeli su se smijat i rekli su: "Mi ovakve trenutke živimo s tobom".

To je dokaz koliko nam takve stvari znače. Kao da smo otišli na drugi planet. Poslije iskustva s Chelseajem, molio sam svoje roditelje neka me puste pronaći veći klub od Bondiya. Ali, morate razumjeti i moje roditelje. Oni su me samo željeli zadržati kod kuće i pustiti nek živim život kao i sva druga djeca. Nisam to tad razumio, ali sad shvaćam - to je bilo najbolje što su mogli učiniti za mene. Otac mi je bio trener punih deset godina. Čak i kad sam počeo trenirati u francuskoj nogometnoj akademiji, jednoj od najboljih akademija na svijetu, vikendom sam se vraćao igrati nogomet, za momčad mog oca i AS Bondy. Oni nisu tolerirali moje akademske gluposti.

Tad sam igrao za Bondy, a u glavi mi je bio glas mog trenera s akademije. Stalno mi je govorio – vježbaj i drugu nogu. Na akademiji smo učili sve vezano za tehničke stvari. Ali, u Bondiyu je to bio život. Tad se klub borio za ostanak u ligi. Jednog vikenda sam igrao za Bondy, dobio sam loptu na krilu, baš na desnu nogu. Bio sam potpuno sam, perfektna situacija. Tad sam u glavi čuo njegov glas kako mi govori: "Kyliane, radi na svojoj ljevici". Probao sam lijevom nogom prebaciti loptu na drugu stranu. Bio je to apsolutni promašaj. Suparnici su nam ukrali loptu i imali kontranapad. Tata me želio ubijti. Još ga čujem kako viče pored autlinije:

"Kyliane! Nije sad vrijeme za te gluposti a akademije. Mi ovdje igramo ligu. Možeš se vratiti na akdemiju svaki vikend i trenirati na tom fensi terenu. Ali, ovo je Bondy. Mi ovdje imamo život"!

Još nosim tu lekciju gdje god pošao. Moj tata je tad znao da mi je glava u oblacima, ali se trudio da mi noge ostanu čvrsto na zemlji.

Potom sam doživieo veliko iznenađenje baš pred moj 14. rođendan. Dobio sam poziv od nekoga iz Real Madrida, pozvali su me u Španjolsku na treninge za vrijeme godišnjih odmora. Bio je to šok za mene, jer mi je tata rekao "Sine, Zidane te želi vidjeti". U to vrijeme Zizou je bio sportski direktor u klubu. Uh, kako sam želio otići na tu probu.

Ali to uopće nije bilo jednostavno. Skauti su dolazili na naše utakmice, mediji su me također počeli pratiti. Kad ste 13-godišnjak nemate pojma kako se nositi s tim . Moja obitelj me tad željela zaštiti. Ali, bila je to rođendanska nedjelja, i htjeli su me iznanditi. Sve su organizirali i poslali me u Madrid.

Vjerovali ili ne, nitko nije znao gdje idemo. Nisam rekao ni najboljim prijateljima, bio sam previše nervozan. Nisam ih želio razočarati ne uspijem li. Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo stigli u trening centar iz zračne luke. Zidane nas je dočekao na parkiralištu s nekoliko automobila, prelijepih automobila naravno.

Rekao mi je "Zdravo" i ponudio da će me odvesti do terena. Kad me upitao, zaledio sam se. U tom trenutku sam ga pitao – moram li se izuti. Stvarno mi nije jasno zašto sam postavio takvo pitanje, ali to je bio Zizouov automobil. Izgledalo mi je kao da sam ga nasmijao, ali je rekao "Naravno da ne, hajde, ulazi".

Odvezao me do terena, a u sebi sam razmišljao samo o tome da sam u Zidaneovom autu, ja, Kylian iz Bondyja. To nije realno, vjerojatno još spavam od leta. Nekad, kad zaista živiš za nešto, to izgleda kao san. Bio je to isti osećaj kao kad smo osvojili Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Vidite, nisam stekao takvo iskustvo kao odrastao čovjek, nego još kao klinac. Iz tog razdoblja imam mnogo uspomena, ali neću zaboraviti kad smo stajali u tunelu pred utakmicu s Australijom i čekali izlazak na teren. Tad me sve stiglo, ono za što sam živio. Samo sam pogledao Dembelea, nasmijali smo se i rukovali.

Rekao sam "Vidi nas samo. Momak iz Vernona koji nije stavljao kremu za kožu i klinac iz Bondy igraju na Sjvetskom prvenstvu".

Odgovorio mi je "Kunem ti se, ovo je nevjerojatno".

Kad smo izašli na teren ispred 65.000 ljudi. Kad sam čuo Marseillaiseu, mogao sam zaplakati.

Interesantno je što je dosta nas koji smo digli taj trofej sa Svjetskog prvenstva došlo iz nekih predgrađa. Iz krajeva gdje čuješ mnogo jezika dok hodaš ulicom. Iz krajeva gdje se rukuješ s 15 ljudi, ne s 14, 10 ili jednim.

Djeci iz Bondija,

Djeci iz Francuske,

Djeci iz predragađa.

Mi smo Francuzi. Vi ste Francuzi.

Mi smo ludi sanjari. Sretni smo, snovi ne koštaju puno. Zapravo, džaba su.

Iskreno, Kylian iz Bondyja”.

(foto: Reuters)

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka