Zabio je ključan gol Španjolcima, a nekoć je na treninge pješačio osam kilometara

Hrvatski rukometaši jučer su, nazovimo je tako, poludramatičnoj završnici svladali Španjolce 23:19 na SP-u i s maksimalna četiri boda otišli u drugi krug.  Utakmica se dugo lomila pri rezultatu 20:16 za Kauboje, napad Hrvatske, ništa, pa napad Španjolske, ponovo ništa….

Nekoliko minuta trajao je status quo, Kauboji su prijetili odlijepiti se na pet razlike što bi značilo kraj utakmice, a Furija je prijetila povratkom na tri razlike. Naravno, ostvarila se lošija opcija, Španjolci su najprije smanjili razliku na tri razlike pa na dva, a tad se ukazao David Mandić.

Lijevo krilo reprezentacije prekrižilo je u sredinu i spustilo loptu u bliži kut španjolskog gola za tri razlike minutu i pol prije kraja. Već tad cijela klupa je počela slaviti, a naš junak iz sjene, David Mandić, naplatio je godine i godine odricanja i muka koje je prolazio zbog rukometa.

„Tom je samo rukomet bio u glavi otkad je bio klinac,“ započeo je za Germanijak njegov prvi trener u Izviđaču Slaven  Tomić.

„Dolazio je na treninge bolestan, umoran, neispavan, trenirao je dan i noć. Je li ikad propustio trening? Ma jok! Dolazio je igrati za starije generacije, igrao je turnire, utakmice. Stalno mu je lopta bila u rukama.“

 „Rođen je u Hardomilju, selu blizu Ljubuškog, to vam je jedno, sedam, osam kilometara u oba smjera. Ni udaljenost ni kiša ni zima ga nisu mogli spriječiti da dođe na trening.  Često su ga znali vidjeti kako hoda po cesti prema Ljubuškom, u trenirci i tenisicama u svako doba godine, uvijek spreman zaigrati rukomet,“ smije se njegov prvi trener.

„Rukomet i treneri su mu bili i majka i otac. Odgajali su ga ljudi iz  kluba, više smo se brinuli mi za njega, nego roditelji. Oca mu ni ne poznam, vidio sam ga prvi put tek kad je David postao senior.“

„Odrastao je u obitelji s četvero djece, jedan brat je također bio dobar, ali je odustao, a njegov najmlađi brat je 2007. godište i također je ogroman talent. Strašno podsjeća na Davida.“

I tako je nestašni klinac kojemu je rukomet bio i otac i majka, koji je zimi pješačio sedam, osam kilometara na trening, postao rukometni reprezentativac.

„Znao je od prvog dana što će biti kad odraste. Škola i ocjene ga nisu puno zanimale,“ otkriva njegov trener.

„Koju sam školu išao? Ubij me ako znam, ha ha ha,“ nasmijao se kad smo ga upitali što bi bio da nije rukometaš.

„Šalim se, Agroturističku školu u Ljubuškom,“ otkrio je.

Školu je završio samo da ima papir, ali da je trebao mogao je s njom pomagati obitelji, koja se u posljednje vrijeme bavi ugostiteljstvom u rodnom selu novog rukometnog junaka.

Jučerašnju utakmicu protiv Španjolske završio je s dva komada, oba jako važna, a koliko znači Lini Červaru svjedoči činjenica kako je u početnoj postavi reprezentacije zamijenio Manuela Štrleka, jednog od naših najubojitijih golgetera, no Mandićeva igra u obrani je ono što je trenutačno potrebnije, smatra hrvatski izbornik.

Krila su po nekom nepisanom pravilu sitnija od ostalih igrača u polju pa nisu toliko presudni za obranu kao u napadu kad u kontrama do izražaja dolazi njegova brzina, ali Mandić je jako dobar u oba smjera – valjda zato što je kao klinac pješačio sedam, osam kilometara u oba smjera kako bi ispunio svoj san… San koji sad živi.

Piše: Andrija Vuković

(foto: Pixsell)