Nitko nije zaslužio uspjeh više od njega, a životna je nepravda što ovo danas ne uživa jedna osoba

Priča je, ponavljamo, tisuću. Barem tisuću. Jedna od njih je i ona iz vremena dok je igrao za RK Matulji, a protivnici su mu govorili da je predebeo i prenizak da bi uspio. S tim da su ga se svi, ali baš svi, neizmjerno bojali. On? Teško je objasniti tu ravnodušnost na tuđe pohvale ili pokude. To se, naravno, odnosi na ljude do kojih mu nije stalo.

Teško je sjetiti se godine, ali u Dvorani mladosti održavao se jedan ‘jaki’ rukometni turnir za mlađe uzraste. RK Matulji imao je momčad koja je bila malo iznad prosjeka, ali su zato na svojem golu imali vratara koji je odskakao. U jednoj egal-utakmici protiv Dugog Sela, Matuljci su prodali loptu u fazi napada, nakon čega je gostujući igrač s centra išao sam prema protivničkom golu. Nonšalantno se vratar Matulja odmaknuo od gol-linije, pričekao suparničkog igrača da se malo previše opusti, a onda skočio u lepezu. I spektakularno obranio zicer u tom trenutku najboljeg strijelca utakmice, vrlo vjerojatno i turnira.

Lopta? Sreća da se igralo u dvorani, jer na otvorenom je vjerojatno nikada ne bi pronašli. A gledatelji... Erupcija oduševljenja, pljesak koji, evo, odzvanja do danas. Jedan od onih trenutaka koji čovjeka natjeraju da ustane. Reakcija dotičnog vratara? Ništa, ali baš ništa. Nit’ je stisnuo šaku, nit’ je podigao ruku u zrak. Ako ćemo baš u detalje, ne pamtimo čak ni osmijeh. Iako, pamtimo zato pogled prema oduševljenoj masi s kojim kao da se upitao: ‘Što je bilo?’ Ni sam nije bio svjestan koliko je dobar. I ne, nije to bila nikakva lažna skromnost ili pretjerivanje u prenošenju. Bilo je upravo tako. U zarez.

Njegov talent dugi je niz godina, posebno u samim počecima, oblikovala Ljerka Krajnović. I kada su mnogi na njegovo ime samo odmahnuli rukom, ona je, uz onu najužu obitelj, bila ta koja je vjerovala. Razloga je nekoliko, s tim da ipak treba početi s talentom koji je od rođenja bio neupitan. No, ključan faktor zašto je Dino bio ‘taj’ su odgoj i radne navike. Kod sportaša mnoge stvari kreću od kuće, a tamo je Dino imao nevjerojatnu podršku. Miljenik mame Jasne, preslika tate Denisa, zaštićen od starijeg brata Nine.

Njihovo je odricanje teško objasniti nekome sa strane, prema nema smisla pojašnjavati kako je to sve izgledalo iz njihove perspektive. To, dakako, znaju samo oni. No, to su bili ljudi koje biste uvijek htjeli uz sebe: kada je teško, jer dovoljna je samo njihova prisutnost da vas umiri, a pogotovo kad je fešta, jer oni su bili garancija smijeha. Nino će izvaditi harmoniku, Dino će dignuti ruke. I život će, barem za tu jednu pjesmu, biti savršen.

A da je sve samo ne savršen, doznali su nekoliko puta. S tim da jedan događaj posebno boli. I nikada neće biti prežaljen.

Dino je, usprkos svemu, nastavio ići dalje. Odabrao je put, slijedio ga je. Čak i onda kada je na trenutak pomislio da nije sam, zapravo je bio. Jasno, bili su uz njega tata, brat i najbolji prijatelj Dino, nekoć također veliki rukometni talent, ali upravo je u toj samoći uspio upoznati samog sebe. I shvatiti da u svijetu bezličnih faca, njegova je – pobjednička. I iskrena.

Valter Matošević brusio ga je u Zametu, nakon čega je na YouTubeu dodatne instrukcije potražio kod vratarskog uzora Arpada Šterbika. Danas? Supruga Lea njegov je oslonac i mir u svijetu koji rijetko miruje. U njoj je pronašao ono što je godinama tražio – tišinu koja smiruje i snagu koja gura naprijed. Jer mir iznutra, a vatra izvana, to je kombinacija bez koje nema velikog vratara. Od dana kada je počeo u Matuljima, preko Zameta, Umaga, Ademara, Zagreba pa sve do Limogesa i sutra, vjerojatno, Ohrida – korake je radio sam, ali snagu je crpio iz onih koji su vjerovali. Polako. Pošteno. Iz temelja.

I nema tko od prijatelja nije ponosan na to da mu je 15-ak tisuća ljudi u Areni Zagreb uzvikivalo ime, nema tko sada ne prepričava neke anegdote iz prošlosti. Jer, realno gledajući, nismo sigurni da postoji puno onih koji su više od njega zaslužili uspjeti, baš kao što nismo sigurni da postoji čovjek koji na njegovu mjestu odavno ne bi odustao.

Hrvatska na nadolazećem Euru nema status favorita. Nema ni ulogu privilegiranog ili bogatog klinca koji uvijek prije drugih dobije šansu. Hrvatska je na ovom Euru poput Dine Slavića na početku karijere – oni koji u nju vjeruju mogu se nabrojati na prste jedne ruke.

Ali, to ne znači da neće uspjeti. I to ne znači da nisu spremni otići do kraja. Jer ako nas je Dino Slavić nečemu naučio, onda je to ovo: kad ti život uzme, a ti i dalje stojiš – jednom će ti vratiti barem nešto. Nepravda je, doduše, tek jedna – što će onaj najveći pljesak, onaj prvi, onaj najvažniji... ovaj put ostati negdje gore. U treptaju vječnosti.