KOMENTAR: Jučerašnji otkazi jasan su znak da Hrvatski rukometni savez nema nikakvu strategiju

Željko Babić više nije izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, a zajedno s njim su 'odletjeli' Ivano Balić i Pero Metličić, kao i ostali članovi stožera predvođenih Veniom Losertom. Čelni ljudi Hrvatskog rukometnog saveza odlučili su kako je Babić 'neambiciozan' te kako 'greške koje se javljaju od početka njegovog rada nisu uklonjene'. Tako on neće dobiti priliku voditi ovu reprezentaciju na EP-u u Hrvatskoj sljedeće godine, a nas sada očekuje novi proces odabira izbornika, ali i rađenja nove strategije oko budućnosti nove hrvatske reprezentacije.

Jer, koliko god je predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac jučer pokušavao 'ugasiti požar' izjavama kako će možda novi izbornik u svoj stožer pozvati Balića, Metličića i(li) Loserta, toliko je jasno da je jučerašnjim aktom završena era u kojoj je Balić bio glavni čovjek, odnosno koordinator, kako je službeno glasila njegova funkcija, za muški rukomet. Ne vjerujemo da bi se ponajbolji svjetski rukometaš u 21. stoljeću prihvatio vratiti negdje odakle su ga prilično 'mučki' otjerali, bez prave prilike da ponudi svoje viđenje stvari. Ne zaboravite da je Upravni odbor HRS-a jučer o svemu odlučivao bez prisutnosti bilo koga od 'otjeranih' ljudi.

I to je ono što najviše smeta u cijeloj priči. Sam otkaz Babiću se lakše može opravdati. Jasno je da reprezentacija nije igrala dobro u Riu, ali ni većim dijelom turnira u Francuskoj. Jasno je, isto tako, da je Babić na SP-u ostvario dobar rezultat jer je tamo vodio mladu i ozljedama prilično osakaćenu momčad te da nam je malo nedostajalo, tek jedan sedmerac, da uzmemo najmanje srebrnu medalju. Ali isto tako je jasno kako nam se nije smio dogoditi onaj pad na utakmici protiv Slovenije kojim smo izgubili utakmicu, a posebna je priča odnos izbornika prema medijima, odnosno izjave koje je davao tijekom svojeg mandata.

Koliko god svaka osoba ima pravo na slobodno izražavanje svoje vjerske pripadnost, toliko je ipak tragikomično bilo slušati kako su nam više sile pomogle svaki put kada bi pobijedili. U slučaju poraza, pak, sve je padalo na igrače pa su tako nakon Slovenije igrači 'bili mrtvi' te 'nisu mogli više hodati'. Te su se mantre uhvatili i pojedini analitičari koji su tvrdili kako su medicina i organizacija SP-a pobijedili našu reprezentaciju, ali logičnijim su se činile izjave bivšeg rukometaša Nikše Kaleba te pogotovo kondicijskog stručnjaka Mirka Krola.

Kaleb je podsjetio da je raspored i na nekim ranijim natjecanjima bio sličan pa se nitko nije žalio na umor dok je pomalo uvrijeđeni Krolo istaknuo kako je reprezentacija bila fantastično pripremljena na sve izazove koje su imali u Francuskoj. Njihova objašnjenja idu pod onu staru sportsku uzrečicu kako gubitnici uvijek traže razloge poraza, odnosno da od pobjednika nikada nećete čuti isprike. A to je jedna od neupitnih sportskih istina.

Moglo bi se o Babiću pisati na kartice i kartice teksta, ali se stvari ne bi promijenile – čovjek je ostvario uspjeh na EP-u u Poljskoj, uspio nas odvesti na OI iako smo imali teške protivnike i time je sigurno dobio bonus kojeg je iskoristio u Riu. Dao je on nakon Brazila ostavku, ali je Balić nije prihvatio i pozvao se na taj bonus iz Poljske. Sada, bez obzira na spomenutu kratku liniju, odnosno Horvatov sedmerac, koja nas je dijelila od medalje, bonusa više nema. Hrvatska nije izgledala dobro i njegova je pozicija morala biti preispitana. Je li on ipak mogao ostati na klupi ili ne, pitanje je na koje se odgovor morao dati u kontekstu strategije hrvatskog rukometa.

A te strategije očigledno nema. Odnosno, možda je i bilo do jučer, do smjene Ivana Balića koji je, zajedno s Petrom Metličićem, tu strategiju razvijao. Sada sa strategijom krećemo ispočetka. Ako ćemo je uopće imati.

Kada se HRS dogovorio s Balićem, dok je Ivano još odrađivao posljednju igračku sezonu, bio je to potez koji je u hrvatskom sportu rijetko viđen. Čelnici naših saveza rijetko daju priliku proslavljenim igračima da preuzmu neku važnu ulogu, osim, naravno, ako je riječ o slijepim poslušnicima koji su spremni biti marionete u rukama vještih manipulatora bez obzira što su tijekom karijere napravili toliko toga da bi ih ti isti manipulatori trebali gledati sa strahopoštovanjem. Svaka sličnost prethodne rečenice s nogometnim relacijama je namjerna.

Ivano Balić nije ostavio dojam da spada u 'isti koš' s takvim likovima. To je dao naslutiti i tijekom karijere, kada je verbalno imao odgovor na sve, a igrački napravio revoluciju u svojem sportu, a takav je dojam ostavio i kada se prihvatio te uloge. Taj dojam je, uostalom, potvrđen i ovom smjenom. Jer, ne daju se otkazi poslušnicima.

Balić je, zajedno s Metličićem s kojim je već odavno pokrenuo svoju rukometnu akademiju, složio strategiju po kojoj su sve selekcije trebale igrati isti način rukometa kako bi prelazak iz selekcije u selekciju, a posebno u seniorsku, bio što bezbolniji. Dosta se orijentirao na rad s mladima, a bio je tu kada je trebalo pomoći Babiću. Novinari bliži savezu i reprezentaciji Baliću su zamjerali nepristupačnost i 'biranje' medija s kojima će razgovarati, ali to je neka druga priča. Nije to nešto čime bi se vrednovao njegov rad. Za vrednovanje jednostavno nije prošlo dovoljno vremena. Balići se nije dopustilo da prođe barem jedan 'olimpijski ciklus' ili nepopularnu 'petoljetku', vremenska razdoblja koja su potrebna da bi se neki projekti na pravi način evoluirali, da bi se vidjelo ima li određena strategija smisla. Naravno, pričamo o organizacijama u kojima se strategije cijene, odnosno ne napušta ih se nakon ponekog koraka unatrag.

Hrvatski rukometni savez u sljedećim će tjednima, nadamo se ne i mjesecima, odabrati Babićevog nasljednika. Bit će to, sigurni smo, neko ime koje će odgovarati širokoj javnosti, a smjeli bi se kladiti da će kuglica pasti na Linu Červara. On će, ili netko drugi umjesto njega, možda i donijeti medalju na 'domaćem' EP-u, ali stanje u rukometu se suštinski neće promijeniti jer smo odlučili da nam strategija nije važna. Ne onima koji odlučuju, a koji su 'cijelu vječnost' u Savezu. Ili savezima, kako hoćete. Jer svaki sport, više-manje, ima svojeg Zorana Gobca.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!