
Prehrana u biciklizmu: Od janjetine i Nutelle do znanosti o gramima ugljikohidrata
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 23.09.25. | 07:47
Prehrana a posebno strategija uzimanja hrane u biciklizmu doživjela je pravu malu revoluciju.
Uoči jubilarnog desetog izdanja sportskog spektakla CRO Race, inače najveće biciklističke utrke u Hrvatskoj, bivša biciklistička legenda i reprezentativac bivše države te TV komentator, Nikola Smolić, otkriva – što se danas jede „na biciklu“. Nekada je pobjedu donosio veliki apetit za stolom, dok danas o njoj odlučuju precizno definirani grami ugljikohidrata i pomno odabran tim nutricionista
Kad pobjednik Tour de Francea 1988., Pedro Delgado, kaže da bi zbog tadašnje prehrane odmah dobio otkaz u današnjem modernom timu, tada je jasno koliko se biciklizam promijenio. Njegova rečenica najbolje ilustrira put od nekadašnje talijanske kuhinje i sendviča kod dugih etapa do današnjeg strogog prehrambenog režima gdje se sve mjeri u gram.
„Nekad su se idealnom biciklističkom prehranom smatrale tjestenina, riža, riba i bijelo meso s malim udjelom masti, a uoči utrka bi uslijedio i takozvani carboloading, odnosno konzumiranje velike količine riže ili tjestenine“, prisjeća se Nikola Smolić te dodaje kako tu nije bilo posebnih ograničenja u količinama i jedino je bilo važno napuniti „spremnik“.
„Čak bi nam direktor sarajevskog biciklističkog tima UNIS, Mato Skočibušić, uoči doručka na etapnim utrkama govorio kako se utrka dobiva za stolom. Gledajte tko ima dobar apetit, taj će danas biti opasan“, prisjeća se Smolić i dodaje kako se na cesti tada grickalo ono što je bilo pri ruci; od banana i grožđica do keksiju, a osebujni srpski biciklist Vlastimir Matić bi sa sobom znao ponijeti i pečenu janjetinu kao na, primjerice, cestovnom prvenstvu Jugoslavije u Bihaću 1980.
No, tu nije kraj neobičnim odabirom „goriva“ za utrku. Tako je omiljena „hrana“ pobjednika Toura 1997. Jana Urlicha bila - Nutella. Jan je znao cijelu veliku teglu ugrijati i kad se sadržaj pretvorio u tekući oblik popio bi je poput soka. Vjerojatno bi i on poput Delgada danas dobio otkaz. Danas je to nezamislivo, a moderni biciklizam je postao laboratorij na kotačima. Svaki gram hrane je precizno izračunat, a ulogu odigrava i vrijeme konzumacije.
“Strategija uzimanja hrane tijekom utrke toliko je napredovala da govorimo o pravoj revoluciji ugljikohidrata,” objašnjava Smolić te dodaje kako primjer Mathieua van der Poela, svjetskog cestovnog prvaka iz 2023., najbolje pokazuje promjenu.
Tada je u samoj završnici utrke, u situaciji kad je bio najveći favorit za pobjedu, van der Poel odjednom ostao potpuno „prazan“ i umjesto pobjede jedva se dovukao do cilja. Nakon toga su on i njegov tim shvatili da se preciziranjem svih detalja o tome kada i što će konzumirati može napraviti velika razlika u utrci. Ubrzo je Mathieu za nadolazeće utrke na volan lijepio naljepnicu na kojoj je različitim simbolima točno označeno koju vrstu hrane treba uzeti u kojem trenutku.
„Na početku utrke van der Poel jede krute rižine kolače i energetske pločice, a kako utrka odmiče, prelazi na gelove i stvari koje je lakše konzumirati i čija je apsorpcija brža jer je to u završnici utrke jako važno. Testovi koje njegov tim provodi na trening kampovima na početku sezone te iskustva na utrkama pokazuju kako većina vozača ima između 80 i 100 grama tolerancije unosa ugljikohidrata na sat, dok van der Poelov unos ide i do 120 grama“, objašnjava Smolić.
Kojom brzinom se moderni biciklizam mijenja, pa i po pitanju prehrane, najbolje nam govori izjava najboljeg biciklista današnjice, Tadeja Pogačara koji je nakon četiri pobjede na Touru izjavio:
„Kada sam prije šest godina vozio svoju prvu Vueltu, u usporedbi s ovim danas, mi smo bili gotovo amateri“, ističe Pogačar te tako potvrđuje sve prisutniji trend gdje sustavi kontrole u današnjim biciklističkim timovima idu do najsitnijih detalja; od unosa hrane do odabira trgovine iz koje dolaze sastojci. Vozači Toura danas u najtežim etapama sagore više od 5000 kalorija. To znači da već za doručak pojedu oko četiri grama ugljikohidrata po kilogramu tjelesne težine. Dan ranije cilj im je unijeti deset do dvanaest grama, što za biciklista od šezdeset kila znači tri kile kuhane riže.
“Nije lako, zato kuhari u timovima moraju biti i vrhunski chefovi, jer osim hranjivosti hrana mora izgledati privlačno da vozači ne izgube apetit,” kaže Smolić te dodaje:
„Nekoć su se smijali onima koji su nosili vagu, danas je imaju svi. Prije se mnogo toga u biciklizmu radilo prema navici ili osjećaju, no danas nema prostora za improvizaciju. Dok je nekad biciklist mogao preživjeti na Nutelli ili janjetini, danas se pobjede mjere u gramima ugljikohidrata“, zaključuje Smolić.