.JPG.webp)
P. ZobecKako je Sinner 'preskočio' psihološki Mount Everest
_(1).jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 14.07.25. | 11:30
Sinnerovo osvajanje Wimbledona je nevjerojatni testament njegovoj mentalnoj čvrstini i odlučnosti, to je priča o iskupljenju i prevladavanju nepovoljnih izgleda. Ovaj meč nije bio na razini njihovog okršaja u Roland Garrosu iz jednog prostog razloga – Sinner je jednostavno bio predobar.
Gledajući ga kako se nosi na terenu, ali i van njega - Jannik Sinner, ne djeluje kao kakav nervčik. Posve suprotno, čini se kako je Talijan iz južnog Tirola, ako ćemo stereotipizirati prema geografskom ključu, pokupio najbolje od oba svijeta – germansku hladnokrvnost i romansku energičnost. Pa svejedno, kada ga je tijekom jutra najvažnijeg meča dosadašnje karijere, okupalo jarko londonsko sunce, morala se u tom psihološkom sefu pojaviti kakva udubina. Htio - ne htio, a po prirodi stvari, poželjnija je potonja varijanta, Talijan je negdje natrčao na kakav podatak. Skrolajući uz jutarnju kavicu, naletio je na brojku da svog najvećeg rivala nije pobijedio u pet posljednjih mečeva. Uzeo je, zatim, novine u ruke, a u The Timesu ga je dočekala najava meča, a u sportskoj rubrici strši činjenica kako njegov konkurent nije nikada, u svojih pet dosadašnjih Grand Slam finala, pružio ruku boljem protivniku. Srknuo je do kraja svoj espresso i uputio se na adresu SW19, kako bi odradio trening prije poslijepodnevnog finala.
Hodajući prema terenima, zaustavio mu se pogled na ploči, na kojoj je stajao popis osvajača prestižnog turnira, a pored godina 2023. i 2024., stajalo je poznato ime.
Zaputivši se prema svlačioni nakon odrađenog treninga, trknuo je ramenom Andyja Roddicka, koji je baš za BBC komentirao kako je Talijan autsajder na pohabanoj travnatoj podlozi.
.jpg.webp)
Jannik Sinner je, dakle, bio suočen s mentalnim uspinjanjem na Mount Everest uoči finala Wimbledona.
Znao je on, znala je i sportska javnost, da mu je tenis dovoljno dobar da sredi svog, očito je, najvećeg rivala – Carlosa Alcaraza, samo je pitanje bilo je li mu glava 'dovoljno dobra'. I je li uspio održati mentalnu higijenu unatoč svim pokušajima kontaminacije - brojkama, statistikama i prognozama.
Jer, kada se nađeš usred niza od pet gubitničkih susreta zaredom protiv istog protivnika, to mora negdje odzvanjati - bez obzira koliko se dobro osjećao na terenu, bio u velikoj formi i mentalno opremljen svim dostupnim alatima.
Onda još u finalnom meču ostaneš bez prvog seta u kojemu si, uzgred budi rečeno, prvi uzeo break, a onda nakon potvrde breaka do kraja seta ne osvojiš više niti jedan gem. Pa čak se i kod onih s 'neprobojnom' mentalnom čvrstinom, pojavi kakva rupa u panciru, tračak sumnje u razmišljanju, a koji se galopirajućom brzinom pretvara u lavinu. Ubrzo se nađeš ispod debelog i teškog pokrivača bojazni i zabrinutosti kojeg više ne možeš zbaciti sa sebe, sumnja postane opravdana, padne vjera u vlastite mogućnosti pa prije nego trepneš, držiš 'gubitnički' govor u kojemu se hrabriš riječima „vratit ću se“.
REUTERS/Toby MelvilleJannik Sinner imao je za obaviti nepojmljivo zahtjevnu mentalnu misiju: pobijediti sebe i svoje nedoumice, pa tek onda Carlosa Alcaraza. Na podlozi koja bi mu, uzevši sve u obzir, trebala manje odgovarati.
Tenis je, svjedočili smo tome nebrojeno puta, mentalna borba. Da, treba biti u stanju šamarati lopticu pet sati, ali dobar dio toga je povezan s glavom.
Rafa Nadal je, primjerice, jednom prilikom istaknuo kako je, nakon osvajanja uvodnih nekoliko Roland Garrosa, osjetio da njegovi protivnici ulaze s puno više respekta u mečeve protiv njega i da je već i prije borbe na terenu, izvojevao psihičke pobjede.
Daleko je Alcaraz statusa u All England Clubu u usporedbi s Rafom i pariškom zemljom, no teško je povjerovati da sve te nepovoljne brojke i analize, nisu barem jednom pretrčale po Sinnerovom umu.
Sinnerovo osvajanje Wimbledona je nevjerojatni testament njegovoj mentalnoj čvrstini i odlučnosti, to je priča o iskupljenju i prevladavanju nepovoljnih izgleda. Odradio je taktički, pa, gotovo savršen meč – ako u tenisu to uopće postoji. Potezao je udarce kada je trebao potezati, miksao brzine i nije dozvoljavao Alcarazu da ga uvuče u svoj ritam. Talijan je držao sredinu terena, nametnuo je brzinu i jačinu udaraca koji Španjolcu nisu odgovarali i to sve bez da je morao puno mijenjati i prilagođavati svoj stil igre. Udarci su mu bili snažni, duboki i preizcni, natjerao je Alcaraza na trčanje iz kuta u kut i odradio meč dostojan osvajanja trofeja u All England Clubu. I zbog toga zaslužuje svako poštovanje. Ovaj meč nije bio na razini njihovog okršaja u Roland Garrosu iz jednog prostog razloga – Sinner je jednostavno bio predobar. Unatoč skepsi, lošem nizu i protivniku. Sinnerovom pobjedom na Wimbledonu i službeno smo dobili veliko rivalstvo, točno kakvo je tenisu trebalo.
