Žrtva vlastitog uspjeha

Došao je relativno tiho, tiho na način da su nad glavama svih koji prate hrvatski nogomet bili poprilično veliki upitnici te je malo tko znao što sada očekivati. Nakon Matjaža Keka i Igora Bišćana, dva izvrsna trenera koja su radila rezultate i prije dolaska na Rujevicu, odjednom se na Kvarneru pojavio netko kome su u životopisu pisala tek dva kluba – Celje i Domžale. Bez uvrede prema spomenutim klubovima i njihovim simpatizerima, ali to baš i nije bila neka referenca prilikom prijave za novi posao, jer prethodna dvojica koja su vodila Rijeku ipak su bili 'netko i nešto' u svijetu nogometa i prije nego li su došli na Kantridu, odnosno Rujevicu.

No, Ivan Mance i Srećko Juričić dobro su napravili domaću zadaću, puno prije razilaženja s Bišćanom počeli su 'njuškati' okolo, a baš im se Rožman učini kao idealan tip trenera kakvog Rijeka treba.

„Barem je slavio pogotke“, rekao nam je jedan od navijača Rijeke kad je saznao da je Rožmanu poraz od Hajduka presudio, aludirajući pritom na energičnost i glad mladog Slovenca koji bi uglavnom svaku utakmicu Rijeke 'odigrao' zajedno sa svojim igračima uz aut liniju.

Njegov početak na klupi Rijeke nije bio pretjerano uspješan. Na stranu s ogromnom pobjedom protiv niželigaša Buja u Hrvatskom kupu (9:0), već u svojoj četvrtoj utakmici na klupi Rijeke doživio je prvi poraz. Bolji je tog dana na Rujevici bila momčad Gorice, inače 'crna mačka' Riječana i momčad protiv koje je Rožman imao omjer 0-1-3.

U početku, Rožman je svoju momčad slao na teren u formaciji 4-1-4-1 ili 4-2-3-1, ali i njemu je ubrzo postalo jasno kako nema na raspolaganju onaj tip igrača s kojem bi njegove taktičke zamisli davale najbolje rezultate na terenu. Nakon dva vezana poraza od Dinama i Lokomotive, odlučio je kako je vrijeme za promjenu. U četvrtfinalu Kupa Rijeka je svladala Dinamo, a najveći pobjednik tog susreta bio je baš Simon Rožman koji je taktički nadmudrio tadašnjeg trenera Modrih Nenada Bjelicu i jednom defenzivnom varijantom izborio nastavak natjecanja, iako je u tad na suprotnoj strani stajala jedna izvrsna momčad.

Od te utakmice, sustav 3-5-2 postao je zaštitni znak njega kao trenera i Rijeke kao kluba, s tim da je kasnije znao napraviti nekoliko 'varijacija na temu' u napadu. No, ono što se više nije diralo bila je posljednja linija u kojoj su zapovijedala trojica igrača. Prvo je 'komandant' bio Darko Velkovski, da bi Rožman kasnije istaknuo kako je putem programa ustanovio kako Makedonac ne ide u korekciju Smolčiću i Capanu zbog čega se oni često nalaze u situacijama jedan na jedan sa protivničkim krilima.

LAPTOP TRENER

Tad se, možda čak i ranije, krenulo o Rožmanu govoriti kao 'laptop treneru'. Uz sve silne pokušaje, nije nam bilo jasno što je tu loše – činjenica da je metodičan, da prati trendove i da gleda prema naprijed ili je jednostavno kritika morala biti upućena, pa u nedostatku svega ostalog se sintagma 'laptop trener' počela je biti nešto negativno.

Ono što je bio njegov najveći problem je taj da je bio previše 'unutra'. Rožman se budio i lijegao samo s nogometom, a koliko je bio zaluđen pomišlju kako jednostavno mora uspjeti vidjelo se i kad je od kluba zatražio da mu na Rujevici naprave mali sobu iz koje će pratiti trenere svoje momčadi nakon što se vratio iz Slovenije te mu je bila propisana samoizolacija.

Odmah u prvoj sezoni, koja će zauvijek ostati upamćena po velikoj pauzi zbog pandemije koronavirusa, Rožman je uspio osvojiti Hrvatski kup. U finalu je, odigranom na Šubićevcu po jako teškim uvjetima, pala Lokomotiva. Rijeka je tad imala sreće, Tomićeva momčad igrala je puno bolje te su propustili realizirati nekoliko izvrsnih prilika, a najbolju utakmicu na golu Rijeke odradio je mladi Ivor Pandur koji se praktički nakon toga prodao u talijansku Veronu.

No, 'tko te pita', trofej je taj koji se pamti, baš kao što će se pamtiti da je Rožman s nevjerojatno tankim igračkim kadrom uspio slaviti protiv Kolosa i Copenhagena čime je izborio grupnu fazu Europske lige. Da je kojim slučajem njegova momčad pala – nikom ništa. Zašto? Zato jer nitko od njih ništa nije ni očekivao.

NEKA NOVA RIJEKA

Ljudi se, a pogotovo navijači, jako brzo naviknu na dobro. Budući da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, pogled prema njemu se ponekad toliko iskrivi da više jednostavno nismo svjesni istine. Prije 10-ak godina (sezona 09/10,) Inter je s Mourinhom osvojio 'triplettu', ali iako je taj njihov uspjeh bio malo je reći fenomenalan, isto se ne može reći za njihovu igru i nogomet koji smo od njih gledali.

S vremenom, priča te napravi boljim nego što jesi, pa tako danas oni koji se ne sjećaju najbolje Intera iz tog perioda misle kako je to bila najbolja talijanska momčad svih vremena. Nije, ali su imali rezultat.

Rožmanova momčad posljednje vrijeme nije igrala onako kako je on želio. Jednostavno, nedostajalo je puno toga, a sigurno nije pomoglo ni to što je u svakom prijelaznom roku ostao bez ključnih igrača. U odnosu na momčad koju je imao na raspolaganju kad je tek došao u klub i koju je na raspolaganju imao jučer, nedostaju mu igrači poput Pandura, Kvržića, Župarića, Gorgona, Puljića, Acostyja i Čolaka, s tim da su Nevistić i Štefulj tu do kraja sezone budući da su već realizirali transfer u Dinamo.

Vukao je Slovenac koliko mogao, krpao i spajao sve što se spojiti moglo, ali više jednostavno nije išlo. I to ne samo njegovom krivicom, štoviše!

Neku novu Rijeku, barem prema idejnim nacrtima, trebali su tvoriti igrači poput Vuka, Ristovskog, Lepinjice, Galešića, Smolčića, Libera, Brauta i Jurišića. Naravno, ne bi svi trebali biti dio početnih 11, ali polovica od navedenih svakako bi. Od Rožmana su se dakle tražile tri stvari:

1.      Da svake godine bude spreman da će klub prodati ono najbolje što ima u svojoj svlačionici kako bi 'preživjeli'.

2.      Da ostvaruje dobre rezultate koji će zadovoljiti upravu i da njegova momčad igra oku lijep nogomet koji bi zadovoljio navijače

3.      Da okosnicu momčadi ima u igračima iz omladinskog pogona i da svake godine na Rujevici niknu neki novi Štefulji, Panduri, Nevistići…

Nadasve jako realne želje.

Rožman je na neki način postao žrtva svojeg uspjeha. Za njega nema straha, on će svoju karijeru već negdje izgraditi, njegov boravak na Rujevici bio je sve samo ne loš i on može i mora biti itekako zadovoljan kako je odradio svoj posao u ovim iznimno teškim uvjetima i vremenima.

Tko će ga naslijediti, zasad se još uvijek ne zna, ali svakako prije nego li se taj netko odluči na doći na Rujevicu neka 'baci oko' na zahtjeve koji se pred njega stavljaju, možda prvotna želja da postane novi stanovnik Kvarnera naglo splasne…