Zlatan kod Bilića: „Obećao sam si da se neću mijenjati, zbog toga možda nisam dobio Zlatnu loptu kao Luka Modrić”

Slaven Bilić u svojoj je emisiji na Arena Sportu, koja nosi naziv (Ne)uspjeh prvaka, ugostio sad već pozamašan broj velikih sportskih zvijezda, a ovog puta mu je s druge strane stola sjedio veliki Zlatan Ibrahimović. Prava je to ekskluziva, jer ne samo da će u tri dijela pričati o svojem životu i karijeri, već će to napraviti i govoreći na materinjem jeziku.

„Probat ćemo na našem jeziku, ako ne onda na engleski, talijanski, švedski. Sve dok ima podnaslova, dobro je”, našalio se Ibra na početku, pa zatim pričao o svojoj novoj ulozi nakon igračke karijere, kao jedan od savjetnika u Milanu.

„Sve što sam proživio kao igrač oblikovalo me i kao čovjeka. Ono što sam naučio, mentalitet koji sam imao oko sebe, ljudi oko mene, igrači i ljudi izvan nogometa, učinili su me čovjekom kakav sam danas. Ciljevi koje imam ciljevi su mentaliteta pobjednika. Nije da ne znam gubiti, jer sam i prije gubio, ali moj svijet nije gubitnički. Moram pobijediti, želim pobijediti i znam kako pobijediti. To sam ja. Uvijek tražim da budem na vrhu. Sve ispod toga me ne ispunjava. Želim biti drugačiji od drugih. Ako sam drugačiji od drugih, onda sam najbolji”, rekao je.

No, kaže da se ipak ne bi okušao kao trener.

„Kad si kao igrač bio na maksimalnom nivou, nije isto kad si trener. Trener je druga stvar. Pomaže ti malo što si bio igrač, ali situacija je drugačija. Igrači griješe kad misle da će biti veliki treneri ako su bili veliki igrači. To je drugačija situacija. Patim što ne mogu igrati i pomoći kolegama, pripomoći rezultatu. Kad sam igrao, osjećao sam se živim. To je bio moj svijet. Idem unutra: ili ti, ili ja. Jedan će pobijediti. Ako pobijediš ti, bit će teško. Možeš pobijediti, nisu svi Superman. Ali kad uđem u teren, dođe mi mentalitet da trebam pobijediti. Ako ne pobijedim, kao da nisam živ. Teško mi je što ne mogu pomoći igračima i treneru, navijačima. Učim se raditi na drugačiji način da bih pomogao timu. Ali teško je. Imao sam adrenalin 25 godina, ali tako je sad. Sad moram pomoći drugačije. Tu sam i rastem. Ali kad igrač hoće biti teren, u mom svijetu treba početi od nule.

Ovdje nije ista šteta kao što je bila kad si bio igrač. Ali trebaš se učiti griješiti. Ako bih bio trener, počeo bih s klincima. A ne krenuti s profesionalcima. Problem je kad pogriješiš, idući put bit će još teže. Oni sve znaju, inače ne bi bili profesionalci. Danas postoje treneri i treneri menadžeri. Velikim momčadima ne treba trener, nije to znanost. Njima treba čovjek koji će odabrati 11 igrača, a ne onaj koji će govoriti tko da ide desno, tko lijevo. Puno trenera danas žele promijeniti nogomet i uvesti nešto novo, žele biti protagnosti. A na kraju su igrači koji igraju. Znam trenere koji su bili prijatelji s igračima i one koji previše misle, da ti daju sve kao programirano, ne trebaju ti veliki igrači”, otkrio je.

S obzirom da je sad u nešto drugačijoj ulozi, je li se i on sam promijenio?

„Isti sam. Kakav sam bio kao igrač, istu stvar radim i sad. Samo vidim nogomet s druge strane. Prije sam se pitao što ne radim ovako kad mogu onako. Sad imam odgovor. Sad vidiš cjelokupnu situaciju u klubu. A kad igraš, misliš da je sve moguće. Ali nije sve to. Da bi klub funkcionirao kao firma, tu trebaju i sponzori, navijači, televizijska prava, da bi ljudi mogli gledati. Sve to sad vidim i tu rastem, tu sam skroman. Slušam i učim. U nogometu više toga znam i kažem više. Ista stvar kao i trenerima. Puno ispitujem i učim korak po korak. Što trener ima više iskustva, postaje bolji. U stresnim situacijama, kad je katastrofa... Nije to koliko si pametan, nego koliko imaš iskustva i kontroliraš situaciju. To je najvažnija stvar. Ali ljudi misle da je znanost. Traže nešto novo u nogometu. Bio sam igrač, bio si i ti. Tko je igrao nogomet prije 50 godina, može i danas. Danas je samo brži nogomet, igrači su veće atlete, mijenjala se taktika. Prije je bio s liberom, 4-4-2, sad je više 4-3-3, manje se igra s trojicom natrag. To se mijenja i to je OK. Ali kakav je igrač karakterno, to ne, trebaš napraviti grupu”, kazao je Ibrahimović.

Kakvo je bilo njegov djetinjstvo, odnosno odrastanje u Švedskoj?

„Rodio sam se u Malmöu, odrastao u Rosengardu, ali to mi nije bio geto, nego život. To je bilo multikulturalno okruženje, od Afrike, Azije do Europe. Svi su bili tu. Otac je musliman iz Bosne, mama je katolkinja iz Zadra, a ja sam se rodio u Švedskoj. Tu sam igrao, do 16. godine nisam bio u centru Malmöa. Škola je bila u Rosengardu, nogomet i stan. Tamo smo bili svi. Ukrao sam puno bicikala da odem na trening. Nisam imao para za kartu. Ili sam hodao, trčao, ili ukrao bicikl da dođem na trening ili u školu. To je bio moj svijet. Kad sam imao 16 godina, prijatelj me pitao da odemo u grad. Koji? Pa Malmö, centar. I sjednemo u zeleni autobus, prvi put idem u grad. Znaš Švedsku, svi su plavi, plave oči, govorim: nije moguće. Gdje ja živim, nije bilo sve švedsko. Bili smo stranci. Kao da mi se otvorio drugi svijet. Nisam još bio u Malmöu, nego u Balkanu. Rekao sam "OK, postoji više od toga nego što sam vidio". Otišao sam na probu u Malmö i rekli su mi "Dođi ovdje igrati". Kad sam počinjao gimnaziju u gradu, uzimao sam autobus svaki dan, do treninga i natrag. Nisam imao love da bih kupio karte za autobus. Iz toga se otvorilo puno. Sad sam išao i dalje od Malmöa, vidio sela. Bio sam jako divlji, agresivan zbog obitelji. Govorili su da nisam dobar primjer drugima, da sam drugačiji. Zato sam se naljutio. Šveđani me nisu gledali kao Šveđanina. Ali ja se jesam vidio. Meni je to bilo normalno. To me je smetalo. To sam teško prihvaćao. Nije bilo puno stranaca u Malmöu u to vrijeme, ali otvorio sam vrata svima da dobiju šansu. A o njima je ovisilo dalje. Zbog toga sam najviše ponosan. Osjećao sam se drugačije, nisam htio da se druge generacije osjećaju drugačije.”

Kakav mu je bio taj život s roditeljima, koji su se i razveli kad je bio mlad?

„Mama Jurka radila je svaki dan, čistila je po firmama. Otac je popravljao po gradu stvari s hidraulikom. Pjevao je isto. Često sam bio sam, radio stvari sam, otac je bio vani. Nije mi otac svaki dan dao u 13 i 19 sati da jedem. Sanela je otišla do mame i nije mi tata radio svaki dan da ja mogu jesti. Radio mi je bolonjez za tjedan dana. Naučio me kako da napravim bolonjez i podgrijavam ga tjedan dana. Imao sam kruh i milijeko, to mi je bilo wow. Danas je mojoj djeci lako. Nije samo to. Ima puno alternativa. Ali roditelji su mi dali sve što su mi mogli dati. Imao sam sve što mi je trebalo. Nisam znao da postoje druge stvari, vidio sam samo ovo, meni je to bio vrh. Kad bih znao da ima drugih stvari, ne bih ni tražio. Naučio sam se biti zahvalan na onome što imaš. To pokušavam usaditi i djeci. To što imaš, trebaš i zaraditi. Prije nisi mogao puno toga dotaknuti, bolje bi bilo da ostane kao san, nego da gubiš glavu za tim ako ti je nedostižno.”

Takav odgoj je prenio i na svoju vlastitu djecu.

„Odredile su me tri stvari: mlijeko, kruh i bolonjez. Ako ja mogu uspjeti s te tri stvari, možeš i ti. I oni kažu "OK". Kako su meni usadili roditelji, tako sam i ja njima. Novac ti neće dati sreću. Učim djecu disciplini, poštovanju i samostalnosti. Kad napune 18, ako ne budu mogli biti samostalni, nisam uspio. Ako ja mogu uspjeti s te tri stvari, i vi možete. Moja djeca do 14 godina nisu imali telefon, nemaju Instagram, nego samo mali, ali zbog nogometa. Privatno, nisu imali. Došli smo u Beverly Hills kad sam igrao u LA-u, u školi svi imaju vozača, samo moji sinovi išli su na biciklima. Rekao sam im: idete sami. Jedan dan je padala kiša i pitali su što trebaju raditi. Rekao sam: uzmi i idi. I otišli su. Mislili su, ako pada kiša, da ne idu. Bio sam tvrd i jak za njihovo dobro, gledao sam dugoročno. I žena je ista takva. Kad letim, mogu uzeti privatni avion da mi ljudi ne smetaju. Ali kad ona ide s djecom, lete normalnim planom, pa i niskotarifnim letovima. Ali puno su zahvalni, ne traže više nego što imaju. I zato govorim za primjer. Ako mogu ja, i vi možete. To što imate danas, to je 200 posto više nego što sam ja imao. Ja sam dokaz da je to sve moguće. Kod oca sam se bojao pogriješiti, to je bila disciplina. Bojao sam se da se ne dogodi nešto ako nisam bio u 9 kući. Ista stvar i u školi”, rekao je.

Kakvi su bili njegovi nogometni počeci u redovima švedskog velikana Malmöa i koji su njegovi životni te sportski uzori?

„Teško je bilo. Svi su prije mene potpisali ugovore, ali bio sam toliko dobar da me nisu mogli maknuti ili blokirati. Bio sam previše dobar i na kraju smo potpisali ugovor, a poslije je sve eksplodiralo. Nisam bio kao drugi. Svi su rekli da sam arogantan. Već tada sam pričao da sam najbolji. Nema niti jedan švedski igrač koji je bolji od mene. Prvi put kada sam potpisao ugovor, dao sam obećanje samom sebi da se neću mijenjati. I možda sam zbog toga platio što nisam nikada osvojio Zlatnu loptu. Što se tiče mojih idola, u početku je to bio Muhammad Ali, zbog mog oca. On me stavio pred televizor i gledao sam Alija. Gledao sam ga kako govori. Nije bio arogantan, bio je samopouzdan. To je velika razlika. Govorio je samopouzdano, ali je to i pokazao… On mi je bio idol. Želio sam biti poput njega. Počeo sam i puno gledati nogomet i za mene je Brazilac Ronaldo bio nešto najbolje. Uvijek kažem: kada vidiš jednog igrača i onda pokušavaš raditi to što on radi - to je top. To je najbolji igrač”, zaključio je Ibrahimović.

Bila je to, dakle, prva od tri emisije zanimljivog intervjua Bilića s Ibrahimovićem, a preostala dva na rasporedu su idućih ponedjeljaka.