Život je često okrutan, Tudoru ostaju osobna satisfakcija i prilika na europskom tržištu

Prije zadnjeg kola Serie A, pred utakmicu s Veneziom, sportski direktor Juventusa Cristiano Giuntoli poručio je kako će odluka o tome tko će voditi klub iduće sezone biti donijeta nakon Svjetskog klupskog prvenstva, koje se od 14. lipnja do 13. srpnja održava u SAD-u. Tudor je izborio Ligu prvaka, klub je imao priliku potvrditi njegov status odmah nakon tog uspjeha, ali Giuntoli to nije uradio. Sve je jasno, teoretske su šanse da u SAD-u sljedećeg mjeseca na klupskom SP-u gledamo sudar dva Hrvata, Kovača i Tudora. Jedino ako Conte odustane, a takvih najava zasad nema.

Tudor je u Juventusu ispunio cilj u dva mjeseca i dva dana nakon što je krajem ožujka naslijedio Thaiga Mottu. Od početka je njegov mandat bio prožet sumnjama, skepsom oko daljnjeg nastavka posla u Torinu. Talijanski mediji smatrali su da je stigao na 'mala vrata', da je izabran u konkurenciji s Mancinijem samo zato što je pristao na ugovor do kraja sezone. Ali, Tudor se prihvatio posla, nije postavljao uvjete, jer Juventus je bio njegov san. Klub u kojem je proveo devet godina, od 1998. do 2007. kada se vratio u Hajduk gdje je odigrao posljednju sezonu igračke karijere. U trenerskoj prvi mu je cilj bio voditi Hajduk što mu se ispunilo vrlo brzo, već u proljeće 2013. na drugi je čekao punih 12 godina, do ovog proljeća. U Juventusu je uspio spojiti 'pokidane veze', barem dijelom uskladiti momčad i što je najvažnije napraviti rezultat. Međutim, Tudoru se zamjerao dojam.

Nije nezapaženo prošla činjenica da se njegov Juventus prilično 'mučio' u remijima protiv jačih suparnika Lazia, Bologne i Rome. Mučio se i u zadnjem susretu protiv Venezie, ekipe koja se spustila u Serie B. Istina, Juventus nije briljirao u završnici sezone, remije i pobjede izvlačio je na 'mišiće', ali sve je bilo usmjereno prema rezultatu. Taj je cilj ispunjen, ali očito nije dovoljan za Tudorov nastavak. Međutim, kakav god dojam bio, treba sagledati i drugu stranu medalje. Momčad s mnoštvom ozljeđenih igrača (Bremer, Milik, Douglas Luiz...) nedovoljno oporavljenim (Koopmeiners, Veiga, Cambiasso...), ekipa koja je na kraju sezone jedva dočekala skupljanje startne postave. Relano je pitanje je li ovo stvarni, maksimalni domet aktualnog Juventusa, jer sigurno je da će Conte sljedeće sezone imati sasvim novi roster. Inače neće ni doći u Torino. Ali, to su teme za Contea, jer kako god bilo Tudor se može okrenuti nastavku karijere. Iz Juventusa može otići ponosan, uzdignuta čela s osobnom satisfakcijom. Trenerski život ponekad je nepravedan, često i okrutan, ali s tim se treba pomiriti. Tudor u Serie A trenutno nema 'živu' opciju koja bi predstavljala njegovu razinu. Ostaju Fiorentina i Milan kao potencijalne mogućnosti i to ako Viole smijene trenera, a Milan se uskoro odredi s kim i što želi za budućnost. Realnije je njegov nastavak vidjeti u nekom od europskih velikana, jer bez obzira na konačni ishod priče sa Juventsuom, Tudor je rezultatom ostvarenim u Torinu potvrdio visoku trenersku klasu.