ŽELJKO VELA: Bajka iz Arnhema

Tijekom vikenda kojeg su u nogometnom smislu obilježili gradski derbiji u Londonu, Rimu, Glasgowu i Barceloni, ispod radara je prošao jedan veliki, zapravo najveći ikada, uspjeh male momčadi. Dok se sportska javnost zabavljala manje ili više mrtvim utrkama za naslov Reala i Barcelone, Chelsea i Tottenhama, Monaca i PSG-a, ili briljantnim boksačkim dvobojem na Wembleyu, između Joshue i Klička, "crno-žuti orlovi" iz Arnhema ispisali su najljepšu stranicu u svojoj povijesti, dugoj cijelo stoljeće i četvrt.

Stichting Betaald Voetbal Vitesse osnovan je 1892., i za manje od dva tjedna proslavit će 125-ti rođendan. Pomalo nevjerojatno, ali istinito, do nedjelje nisu osvojili nijedan, ali baš nijedan, trofej. Mnogim malim klubovima negdje kroz godine zalomio se poneki pehar. U romantičnim nogometnim godinama bilo je nešto lakše, ali znalo se dogoditi i kasnije. Pa tako Cagliari ima osvojeno talijansko prvenstvo i kup, Preston dva naslova prvaka Engleske, a poprilično nedavno Deportivo La Coruna pokorio je španjolsku konkurenciju. A Vitesse u 125 godina ništa. Ni trofejčić.

I onda, u jednoj posve uobičajenoj sezoni, u kojoj u ligi dominira veliki tercet Feyenoord, Ajax & PSV, Vitesse osvoji kup. Točno dva tjedna prije 125-tog rođendana, napokon je postojanje trofejne dvorane u klubu iz Arnhema dobilo neki smisao. U prostoriju u kojoj su do tada slobodno mogli držati metle ili višak uredskih registratora, stiže prvi eksponat. Trofej pobjednika KNVB Bekera.

Finale se igralo na nacionalnom stadionu u Rotterdamu. Možemo mu nadjenuti pridjev "narodni finale" jer nasuprot Vitesseu nije stajao nitko od teškaša nizozemskog nogometa nego AZ Alkmaar. Klub većeg proračuna, kraće ali bogatije prošlosti i tu negdje po trenutačnoj snazi. Kulise su bile sjajne. Na tribinama De Kuip stadiona natiskalo se "pola grada". Oko 20 tisuća sretnika u crno žutim bojama (Arnhem ima samo 150.000 stanovnika) domoglo se ulaznice. Jednako brojna bila je i AZ-ova crveno-bijela vojska. Pivo je teklo u potocima, nije manjkalo ni pirotehnike, a prije izlaska momčadi na teren stadionom je letjela Vitesseova maskota, veliki orao s crno žutim trakama oko nogu. Divota i spektakl.

A onda je susret počeo i AZ, predvođen reprezentativcima Vlaarom i Krulom, sabio je Vitesse u mišju rupu. Nije momčad iz Alkmaara ni Real ni Barcelona, ali Vitesse je drugu stranu igrališta upoznao tek nakon promjene strana. U prvom dijelu tamo nisu zalazili, no nekako su sačuvali praznu mrežu. Poslije se odnos snaga malo ujednačio, a kad je već utakmica klizila prema produžecima, pojavio se do tada dosta nevidljivi Ricky Van Wolfswinkel i dvama pogocima ušao u povijest kluba, grada i nizozemskog nogometa.

Dok ovo čitate, slavlje u Arnhemu vjerojatno još traje. Težak je bio teret 125 godina mršavih krava, a da bi se sve stiglo proslaviti samo u jednom danu. Do nedjelje su tri finala kupa izgubili, pet puta završavali drugi u prvenstvu. Prvomajski tulum protegnut će se vjerojatno sve do službene obljetnice osnivanja kluba, pa i dalje. I neka, zaslužili su.

Bez obzira što je Vitesse mali klub, u njemu su u određenim fazama karijere igrali Van Hooijdonk, Makaay, Cocu, Machlas i Wilfred Bony. Od naših, tamo je par sezona proveo Ante Miše, kratko na posudbi bio i Delač. Klub je imao i ugledne trenere: Leo Benhakker, Ronald Koeman, Artur Jorge... I nitko od njih nije uspio prekinuti prokletstvo koje traje dvostruko dulje od Guttmanove kletve. Trofej su donijeli ljudi iz sjene, netko će reći klasični "underachieveri". Trener Henk Fraser i ključni lik finala, centarfor Ricky Van Wolfswinkel.

Henk Fraser bio je iznadprosječan stoper osamdesetih i devedesetih. Vrh karijere mu je pola sata nogometa na SP u Italiji 1990. Živio je u vrijeme i u debeloj sjeni Gullita, Rijkarda, Koemana i Van Bastena. Trenerska karijera, također ništa impresivno. Den Haag i prva sezona u Vitesseu.

Van Wolfsfinkel bio je odmalena programiran za velike stvari. U počecima karijere trpao je iz svih pozicija, zvali su ga HatRicky jer je mnoge utakmice završavao s tri postignuta gola. Mnogi su bili spremni uložiti novac u njegove usluge: lisabonski Sporting, Norwich, St. Etienne, Betis... i svi su ga brzo slali dalje jer jednostavno, nešto nije sjelo na svoje mjesto. S 28 na leđima vratio se na "početni položaj", u svoj Vitesse, u potrazi za još kojom dobrom sezonom, za još kojim unosnijim ugovorom. Jučer je našao povijest, ili je ona našla njega. Ovo drugo doći će samo od sebe.

Dosadašnje karijere trenera i glavnog igrača sjajno se uklapaju u image Vitessea: stalno tu negdje, a nikad ništa konkretno. Do finala su prošli super uvjerljivo. Putem izbacili vjerojatnog budućeg prvaka Feyenoorda, u polufinalu nezgodnu Spartu u gostima. I u to nedjeljno predvečerje izgledalo je da će to biti još jedan povijesni fail, a onda je Fortuna (božica, a ne ona iz Sittarda) odlučila da je i njihovim patnjama kraj.

Ivaniševićevska bajka na nizozemski način. Hollywood vapi za ovakvim scenarijima. A i nizozemci će valjda proizvesti barem dokumentarac.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!