Tužna vijest iz Italije: Preminuo je Gianluca Vialli

Nogometni svijet prožima ponovno tuga u kratko vrijeme. Preminula je talijanska nogometna legenda Giuanluca Vialli u 59. godini nakon što je izbugio borbu s rakom gušterače. Stanje mu se naglo pogoršalo u prosincu prošle godine nakon što mu se vratio rak te je završio u londonskoj bolnici, a dva je tjedna kasnije izgubio životnu borbu.

Odjeknula je tad vijest Italijom kako napušta stožer reprezentacije zbog teške borbe. Godinu ranije ostvario je s Azzurima ono što mu je nedostajalo kao igraču. Trofej s reprezentacijom koji je kao član stožera starog prijatelja Roberta Mancinija osvojio na Euru 2020. Bio je to put do trofeja prožet emocijama koji je dirnuo cijelu Italiju kao i njegova borba koju je vodio s opakom bolešću.

Tijekom igračke karijere osvojio je na klupskoj razini gotovo sve od Lige prvaka, Kupa UEFA, Serie A, i nacionalnih Kupova, ali za jedan uspjeh bio je jako vezan. Onaj s matičnim Cremoneseom, klubom iz rodnog grada. Nogometne korake počeo je u Cremoneseu s kojim je 1984. godine ostvario povijesni uspjeh vrativši klub među talijansku elitu nakon više od pola stoljeća izbivanja. Debitirao je za klub u sezoni 80/81, a u povijesnoj promociji je sudjelovao s 10 golova. Vezu s matičnim klubom nije skrivao, a emotivan je u javnosti i trenutak kad je u rujnu prošle godine gledao s tribina kao navijač utakmicu u bojama kluba protiv Sassuola.

Uspjeh iz 1984. godine osigurao mu je transfer u Sampdoriju gdje je činio napadački tandem s prijateljem Robertom Mancinijem, a s njim je ovaj klub ostvario najveće uspjehe u povijesti. Osvajali su Kup pobjednika kupova 89/90 čemu je Vialli pridonio s dva gola u finalu protiv Anderlechta. Tri puta su osvajali i Talijanski kup, prvi put u njegovoj prvoj sezoni, a potom još u sezonama 87/88 te 88/89. Kao šlag stigla je titula prvaka Italije u sezoni 90/91, a jedan od najvećih uspjeha kluba bilo je finale Lige prvaka sezonu kasnije koje su izgubili od Barcelone.

Nakon tog finala ostvario je tada rekordni transfer od 16.5 milijuna eura prelaskom u Juventus s kojim je u prvoj sezoni osvjio Kup UEFA i bio najbolji strijelac Serie A koja je tad slovila za najjaču na svijetu. S Juventusom je odigrao jednu od najboljih sezona 94./95. torinskog kluba u povijesti osvojivši dvostruku krunu i igrajući finale Kupa UEFA, a on je bio najbolji strijelac Juvnetusa. Igralo se tad na dvije utakmice i Parma je u prvoj slavila s 1:0 na domaćem terenu golom Dina Baggia, a u uzvratu je Vialli zabio za vodstvo Stare dame, no u drugom dijelu je Baggio izjednačio i tako doveo Parmu to titule.

Sezonu kasnije Juventus je osvojio Ligu prvaka u finalu protiv Ajaxa u kojem je Vialli bio kapetan, a torinski klub bio je bolji nakon raspucavanja jedanaesteraca. Ljeto nakon toga odlazi u Chelsea gdje je igrao tri godine, a s londonskim klubom osvojio je kao trener-igrač Kup pobjednika kupova, UEFA Superkup, FA kup i Engleski Liga kup. Nakon tri godine Londona odlučio se umiroviti igrački, a za reprezentaciju je odigrao 59 utakmica i 16 puta zabio. Iz reprezentacije se povukao prerano zbog sukoba s tadašnjim izbornikom Arrgom Sacchijem koji ga je izostavio s popisa putnika za Svjetsko prvenstvo 1994.

Trenersku karijeru Vialli je započeo 1998. godine još kao igrač Chelseaja s 33 godine. Kako smo spomenuli, osvajao je s njima Kup pobjednika kupova i postao tako najmlađi trener londonskog kluba s europskim trofejem. Sezonu kasnije osvojio je i europski Superkup pobjedom protiv Real Madrida, a tu sezonu su završili samo četiri boda iza Manchester Uniteda u prvenstvu koji je osvojio naslov prvaka. Bio je to najbolji plasman Chelsea u domaćem prvenstvu od 1970. godine. S osvojenim engleskim kupovima postao je tad najtrofejniji trener londonskog kluba u to vrijeme. Vodio je kao trener i Watford u sezoni 01/02 no nakon što su završili na 14. mjestu završila je i njihov suradnja, a to mu je bio posljednji trenerski posao. Prva sljedeća funkcija bila mu je ona koordiranotora reprezentacije Azzurra koju je obnašao od 2019. do 2022. godine.

Ostat će upamćen po brojnim trofejima u igračkoj karijeri, 259 golova u svim natjecanjima, posljednjem trofeju Italije na Euru i emociji koju je dijelio s talijanskom nogometnom javnosti.