Hector Cuper, skidač uroka

Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 12.10.17. | 20:15

Argentinski trener katarzu je pronašao u kaosu.

„Bolje se roditi bez k****, nego bez sreće“.

Vrhunski sport postao je zajebana stvar. Pripreme za idući meč i/ili ogled nikada nisu bile studioznije; mjeri se sve – od koraka koje igrač napravi, radijusa kretanja, fizioloških reakcija na određeni trenutak u susretu. Taktika protivnika detaljno se proučava ne samo od pasa do pasa, od formacije do formacije, već i po samim pogledima kojima ti protivnički kreator traži prostor. Jednim pogledom možeš znati sve: koju zonu će pokušati napasti, koji potez će idući potegnuti. U takvoj situaciji svaki detalj može prelomiti utakmicu. Zaboga, čini vam se urnebesno redikulozno kada igrači pokrivaju usta dok razgovaraju na terenu, ali u eri kada svaku poru njihova tijela kontinuirano snimaju deseci kamera iz nekoliko desetaka uglova čak i običan prijedlog kretanja pri prekidu može biti propast plana koji se uigravao dugo vremena.

U takvoj laboratorijskoj pripremi rijetko tko priča o faktoru sreće. Naravno, infantilno je slušati o seriji jedanaesteraca kao o nekakvom „ruletu sreće“. Kada pijana budala povlači okidač na revolveru prislonjenom na čelo on zna da u jednoj cijevi leži metak. Kada nogometaš godinama vježba tehniku izvođenja jedanaesteraca, a njegov kolega u rukavicama pokušava ovladati psihologiju kako bi sa što većom vjerojatnošću odabrao pravu stranu, to nije nikakav rulet, to je (granična) znanost.

No, sreće u određenoj mjeri treba imati. Naravno, ako se većinom oslanjate na faktor sreće onda ste dugoročno osuđeni na propast; pitajte samo prosječnog kockara koji će vas pokušati uvjeriti da njegova sreća, eto, samo što nije ponovno pronašla njegovu adresu. S druge strane, Eddie Hernandez vam ne može reći da sreća u određenom momentu ne mijenja stvari. Njegov šut je mogao od grede otići bilo gdje, ali je završio u glavi Ochoe i od nje tragikomično u mrežu Meksika, čime se Honduras plasirao na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Naravno, Honduras nije slučajno došao u situaciju da mu taj sretni pogodak odluči o plasmanu. Mogao je to jednako tako biti tek viralni video pogotka momčadi koja se davno oprostila od svih šansi.

Aforizam s početka teksta iskorišten je i u fenomenalnom tekstu Borisa Dežulovića o čuvenom finalu Wimbledona 2001. godine i Goranovog trijumfa u trenutku kada su svi već odustali od njega. Kada se nekada drugi igrač svijeta došao oprostiti od karijere s kurtoazno uručenim wild-cardom, zgrčenim u natučenoj ruci spremnoj za operaciju. Nakon tri poraza u finalima Wimbledona Goran je vjerojatno svoj spolni ud proklinjao samo jer je tu, makar ni tu sreća nije mnogo značila. No, kada se došao oprostiti, uspio je nemoguće; uspio je takav, otpisan, očajan, ozlijeđen ono što nije uspio u naponu snage.

Hector Cuper se također barem nekoliko puta probudio ujutro nakon nekog od izgubljenih finala i pogledao između nogu da vidi ima li tamo nečeg, možda promislivši kako bi ga rado tržio za jedan pravi trijumf.

Kada bi vas na prijelazu tisućljeća pitali tko je najbolji trener na svijetu, ovaj Argentinac bi sigurno visoko kotirao. U samo šest europskih godina odveo je Mallorcu do finala Kupa Kralja, Kupa pobjednika Kupova i plasmana u Ligu prvaka, Valenciju do dva uzastopna finala Lige prvaka i Intera do drugog mjesta u Serie A. Mnogi pragmatici su uzdignuli 4-4-2 formaciju do njenog mitološkog statusa u nogometu, ali Cuper – dobitnik nagrade za najboljeg klupskog trenera Europe 2000. godine - jedan je od glavnih suvremenijih zaslužnika za to.

Kako sam i naglasio, svaki kockar točno zna onaj dan kada ga je sreća napustila. Cuper nije bio kockar, daleko od toga, ali i on će zapamtiti u sličnom kontekstu datum kada je sav manjak sreće konačno puknuo. Bio je to 5. svibnja 2002. godine.

Njegov Inter, predvođen Recobom, Ronaldom, Vierijem i Zanettijem u zadnjem je kolu putovao u Rim, kako bi na Olimpicu očuvao bod prednosti nad prvim pratiteljem Juventusom, te dva nad trećeplasiranom Romom. Juve je svoj posao odradio kod Udinesea, a Roma kod Torina. Inter je, nošen podrškom svojih, ali i Laziovih navijača koji nisu željeli mogućnost da njihov klub pobjedom donese Scudetto Romi dvaput vodio, ali uzalud. Karel Poborsky je s dva gola trasirao put ka konačnoj pobjedi Lazija 4:2, uništivši tako snove o prvoj tituli Intera nakon 1989. godine, i to u posljednjem kolu. Nevjerojatno ali istinito, Cuper je taj scenarij već vidio nakon što mu se ista stvar dogodila 1994. na klupi Huracana. Ni porazi u finalima Lige prvaka s Valencijom nisu tako slomili Hectorov duh kao ta sudbonosna utakmica na Olimpicu, a poraz od Milana u polufinalu Lige prvaka iduće sezone stigao je tek kao konačni pečat.

Kao kakav duh Cuper je godinama nakon toga lutao svijetom, srozajući se od gubitnika finala do općenitog gubitnika. Do rezultata nije mogao ni u Gruziji, gdje je u šesnaest utakmica pobijedio tek jednom, a razočaranja su se nizala i u turskom patuljku Ordusporu te u Emiratima, gdje je također dobio otkaz zbog loših rezultata. Uz to ga je stigla i optužnica da je primao novce od zloglasne Camorre kako bi namjestio četiri susreta u Argentini i Španjolskoj, ali on se pravdao kako je tih 200 tisuća eura plaćeno u svrhu „renoviranja svekrvine kuće“. Optužba nikada nije potvrđena, a njega je put naveo u Egipat.

Baš kao i Goran te 2001., kada je uoči Wimbledona gubio po challengerima od ekipe koja se vjerojatno nedugo nakon pobjeda nad njim ostavila pokušaja tenisa, Cuper je bio ljuštura nekoć velikog imena.

Dolazak na kormilo Egipta idealno je za usporedbu s prokletstvom kralja Tutankamona. Za Cupera, „upokojenog kralja“, Kairo je bio pandan Dolini kraljeva, počivalištu egipatskih kraljeva. No, dok su oni pogođeni Tutankamonovim prokletstvom jednostavno umirali, Cuper je u maniri proklete duše živio sa svojim prokletstvom, osuđen na vječnu misao o onome što je mogao - možda i trebao - imati. Kada je početkom ove godine u finalu Afričkog kupa nacija stigao do finala protiv Kameruna, nikog nije iznenadilo što je isto ponovno izgubio sa 2:1.

Znakovit je s druge strane njegov angažman na kormilu Egipta, zemlje koju je vihor Arapskog proljeća ostavio u potpunom kaosu. Nogomet se u to ludilo tek adekvatno uklopio, a situacija je tu kulminirala kada je 2012. u neredima na utakmici Al Masryja i Al Ahlyja poginulo sedamdeset i dvoje ljudi. Liga je tada suspendirana na dvije godine, a to je dakako ostavilo traga i na reprezentaciji koju je Cuper vodio. Međutim, u tom kaosu Cuper je ostao potpuno miran, kao da je u njemu pronašao katarzu koju je tražio u prethodnim naizgled mirnim, ali opskurnim angažmanima. Nakon poraza od Kameruna u finalu u Librevilleu Cuper je otvorio dušu.

„Ne vjerujem u vradžbine, uroke ni bilo kakve slične čudne stvari. Postoje finala koje dobiješ, ali i ona koja izgubiš. Dva sam izgubio na jedanaesterce, gubio sam od sjajnih ekipa kao što su Real Madrid, Barcelona i minhenski Bayern. Loša sreća, urok? Ako te prati loša sreća, ne bi stigao ni do finala. Ljudi kažu kako bi na mom mjestu odustali u startu, radije nego gledali kako se isti scenarij ponavlja. Ja ne, jer je uvijek dobro biti na ovom mjestu. Uvijek.“

Ta je izjava možebitni okvir za kakav solidan fantasy scenarij, jer kada se otvoreno suočio sa svojom sudbinom, prokletstvo se konačno podignulo. Nakon godina poraza u ključnim utakmicama, slomljenih srdaca i razočaranja, stigla je i utakmica koju je tako čekao. Pobjedom nad Kongom 2:1 odveo je Egipat do svog prvog plasmana na Svjetsko prvenstvo nakon dvadeset i sedam godina čekanja te treće uopće. Ni činjenica da dobar dio javnosti ne vidi njegov stil igre kao onaj s kojim bi nadarena generacija poput ove, predvođena Salahom, Elnenyjem, El Mohamadyjem, Fathyjem i drugima mogla postići neki rezultat u Rusiji njega ne brine toliko.

„Ljudi možda žele tri, četiri gola po utakmici, a ovo možda nije predivan nogomet, ali moraš raditi s onim što misliš da će donijeti rezultat. Mi nismo srljali već smo išli korak po korak, i to nas je dovelo do ovoga“, izjavio je Cuper nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo.

I to je univerzalna istina. On je ljepotu u nogometu davno napustio, a u priči o koracima mnogi zaboravljaju koliko ih je on sam prekoračao da bi ponovno pronašao svoj izgubljeni smisao.

Njegova pobjeda u ovoj utakmici nije ipak toliko značajna kao Goranova tog 9. srpnja 2001., ali na simboličkoj razini itekako znači  da je Cuperu 8. listopad 2017. godine datum na koji napokon smije okrenuti kalendar, koji je zastao tog sudbonosnog 5. svibnja 2002. godine.

„Hvala k****“, sigurno je rekao.

 

(Foto: Action Images)


Tagovi

Hector Cuperegipatska nogometna reprezentacijaizdvajamokvalifikacije za SP u Rusiji

Ostale Vijesti