Sjećanje na prerano preminulog 'Herculesa', dinamovca i hrvatskog reprezentativca

Malo je igrača za koje se može reći da su u karijeri osvojili srca navijača ne jednog, ne dva, nego čak tri nogometna kluba. Jedan od takvih svima omiljenih igrača bio je Dubravko 'Dudo' Pavličić koji je ovaj svijet napustio debelo prerano, u 45. godini života, 4. travnja 2012. Život mu je zautsavio zloglasni rak gušterače.

Kao rođeni Zagrepčanin bio je, dakako, veliki dinamovac, a za svoj voljeni klub debitirao je u jednoj od najkultnijih utakmica u uskoro 112. godišnjoj povijesti Purgera. Dinamo je prije te utakmice doživio jedan od najsramotnijih poraza tog doba, izgubio je od niželigaša Budućnosti iz Banovića u Kupu, a tadašnji kroničar Bijelih Miljenko Smoje pred Derbio na Poljudu u Slobodnoj Dlmaciji napisao je „Jebeš dobiti ovakav Dinamo“.

Hajduk je tog 17. kolovoza 1986. dočekao Dinamo kao jedan od glavnih kadndiata za naslov, Dinamo je bio poljuljana vojska i očekivala se rutinska pobjeda Bijelih pred prepunim Poljudom. No, nešto se pitalo i momčad koju je vodio pokojni Miroslav Blažević. Dinamo je odigrao jednu od naspektakularnijih utakmica u svojoj povijesti i slavio s 4:0.

Na toj utakmici prvi se put pojavio i transparent s natpisom Bad Blue Boys, a ostatak Poljuda je, možda i jedini put u poviejsti, dinamovce s terena ispratio – pljeskom.

U 80. minuti utakmice, pri rezultatu 3:0 za Dinamo, u igru je, prvi put u Dinamovom dresu, ušao golobradi Dubravko 'Dudo' Pavličić zamjenivši Josipa 'Jozu' Bogdanovića, strijelca vodećeg Dinamovog pogotka na toj utakmici.

Zanimljivo, na toj utakmici je u dresu Hajduka debitirao također golobradi Robert Jarni. Njih dvojica kasnije su jedan durgome bili vjenčani kumovi.

Stasiti i polivalentni branič polagano se probijao u prvu momčad Dinama, te je ubrzo dobio poziv za mladu jugoslavensku reprezentaciju koja je 1987. osvojila U20 Svjetsko prvenstvo. Okosnicu te reprezenatcije činili su upravo Hrvati. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Prosinečki, Robert Jarni, Igor Štimac, Tomislav Piplica i, dakako, glavni protagonist ove priče, Dubravko Pavličić koji je bio standardni član udarne Jozićeve postave, a u finalu turnira pogotkom je otvorio seriju jedanaesteraca koja je završila uspješno po mladu reprezentaciju Jugoslavije.

Iako je bio jedan od najperspektivnijih hrvatskih igrača svoga doba, u Dinamu ipak nije dobio adektavnu priliku te se 1990. zaputio u Rijeku u kojoj je upisao više od 100 nastupa, postao miljenik Armade i ostalih navijača Rijeke, a zamalo je bio koban po svoj bivši klub, onaj za kojeg mu je srce oduvijek kucao, kada je zabio u uzvratnoj utakmici finala Kupa za 1:0 pobjedu Rijeke. No, Dinamo Ćire Blaževića, koji je Pavličiću omogućio debi u Dinamovom dresu na Poljudu, slavio je u prvoj utakmici s 2:0 i podignuo svoje prvo Rabuzinovo sunce.

Na kraju sezone 1993./94. prešao je iz Rijeke u Herucles iz Alicantea. Dolaskom u taj prelijepi obalni grad na jugoistoku Pirinejskog poluotoka, nitko nije mogao predvidjeti da će se Dudo Pavličić ostati zlatnim slovima upisan u povijest tok skromnog, ali ponosnog španjolskog kluba.

Pavličić je stigao u Hercules koji je tada igrao u Segundi. U drugoj sezoni kao prvaci druge lige izborili su nastup u najvišem rangu španjolskog nogometa u kojoj je Hercules plesao tek jednu sezonu. No, i ta jedna sezona bila je dovoljna da se Pavličić nametne španjolskoj javnosti kao požrtvovan i energičan igrač koji je posebno briljirao u velikim utakmicama. Iako je bio branič, zabio je šest prvenstvenih golova, od čega dva Barceloni za koju je tada nastupao najbolji igrač svijeta Ronaldo Nazario da Lima.

Hercules je na kraju te sezone ispao u niži rang, od tada je samo jednom, u sezoni 2010/11 igrao Primeru (isto je plesao samo jednu sezonu), a Pavličić je ostao u klubu do 1997., nakon čega je zaigrao za dva španjolska niželigaša, Salamancu i Racing Ferrol. Karijera mu je prekinuta 2001. nakon teškog loma noge.

Pavličić je i nakon završetka igračke karijere ostao živjeti s familijom u tom dijelu Španjolske, a koliko je bio omiljen među navijačima Herculese potvrđuju njihova djela nakon njegove prerane smrti.

Grb Herculesa, na kojem, dakako, dominira grčki Bog heroja, sporta i sportaša privremeno su stilizirali Pavličiću u čast i na kratko ošišanu Herculesovu glavu, stavili su dugu kosu i sportsku traku oko glave umjesto lovorovog vijenca, dva detalja koji su bili zaštitni znak hrvatskog nogometaša.

S obzirom na to da je Pavličić u Herculesu nosio broj pet, ulaz broj pet na stadion Jose Rico Perez nazvan je po Pavličiću, a posebnu počast navijači Herculesa, Herculigansi, odali su mu na prvoj utakmici nakon njegove smrti. Ključna utakmica Herculesa u borbi za povratak u Primeru prekinuta je u petoj minuti, a cijeli stadion pljeskom je otpratio svojeg ljubimca na posljednji počinak. Iako je u toj utakmici gubio od Girone s 1:2, Hercules je uspio preokrenuti rezultat i upisati važnu 4:2 pobjedu koja je, dakako, posvećena Pavličiću.

Pavličić se, kao vrlo svestrana osoba, bavio i paragladjingom, a nakon njegovog posljednjeg ispračaja, 6. travnja 2012. njegovi kolege paraglajdeli iz Alicantea rasuli su posmrtni pepeo Sredozemnom moru.

Pavličić je u periodu od 1992. do 1997. upisao 22 nastupa za hravtsku reprezentaciju. Debitirao je na 'Australskoj turneji' kada je nosio i kapetansku traku. Bio je član udarne momčadi u 1:1 remiju protiv Italije na Poljudu (na kojem je, podsjetimo, debitirao za voljeni Dinamo). Ušao je ušao u igru u povijesnoj pobijedi Hrvatske na velikom natjecanju, protiv Turske u Nottinghamu, a odigrao je i svih 90 minuta u 0:3 porazu protiv Portugala u posljednjem kolu grupne faze natjecanja na spomenutom Euru 1996.

Iz tog doba datira i jedna anegdota. Miroslav Ćiro Blažević naredio je Pavličiću i Elvisu Brajkoviću da ošišaju svoje duge kose. Pavličić se 'pobunio' i upitao šefa: „Zašto to ne tražite od Bobana?“, da bi Ćiro u svojem stilu uzvratio: „Kada budeš Boban, nećeš morati šišati kosu“. Pavličić se idućeg jutra pojavio s 'nulericom', stao kraj Igora Pamića i rekao: „Kada već nisam Boban, barem mogu biti Pamić!“.

A njegov Hercules danas je član četvrtog ranga španjolskog nogometa, daleko od razine na kojoj je bio u Pavličićevoj eri. No i danas, 11 godina kasnije, navijači Herculesa, ali i Rijeke i Dinama, prisjećaju se svojeg prerano preminulog igrača.