I. SučićRijeka je izgubila utakmicu, ali je isto tako dobila potvrdu da pripada ovom društvu. I ništa još nije gotovo!
Vrijeme Čitanja: 5min | pet. 13.03.26. | 08:00
Porazi se ne slave, ali postoje večeri kada poraz govori više od pobjede. Rujevica je protiv Strasbourga vidjela Rijeku koja igra hrabro, bez straha i bez kompleksa protiv kluba iz jedne od najjačih europskih liga. I navijače to mora učiniti ponosnima
Postoje utakmice nakon kojih pogledaš semafor i kažeš – u redu, dogodilo se što se dogodilo, tako je, očito, moralo biti. S druge strane, postoje i utakmice nakon kojih pogledaš semafor pa se zapitaš govori li on baš cijelu istinu? Rijeka – Strasbourg (1-2), jasno je to svima, spada u ovu drugu kategoriju.
Porazi se, dakako, nikada ne smiju slaviti. Baš kao što Rijeka to nikada i nije radila. No, na neke utakmice, u ovom slučaju poraz od Strasbourga, treba se staviti naglasak. I analizirati ga iz svih mogućih kutova, sa svih mogućih strana. Ovog četvrtka Rijeka je protiv kluba iz Ligue 1, Chelseajeve filijale i momčadi čija je tržišna vrijednost gotovo pa 10 puta veća – igrala nogomet. Ne branila se, ne preživljavala, ne taktiku bazirala na molitvi i lošem danu protivnika. Igrala.
I to je možda najveći kompliment koji se može dati Víctoru Sánchezu.
Plan glavog arhitekta, Víctora Sáncheza, bio je hrabar, dok su izvođači radova, igrači, bili još hrabriji. I puno toga što je Španjolac nacrtao na svojoj taktičkoj ploči su bez ikakvih odstupanja sproveli u djelo. Kontrola, gard, ideja. Naročito hrabrost. Rijeka se doslovno nadigravala s klubom iz Lige petice, što je već samo po sebi vrijedno velike pohvale. Možda je Španjolac mogao reagirati drukčije u nekim trenucima, možda su i neke odluke podložne raspravi, ali mogao je i puno opreznije, puno zatvorenije pristupiti ovom ogledu. A to bi razliku u kvaliteti samo dodatno istaknulo.
Ovako, s tom jednom njegovom idejom i njegovim projektom - Rijeka je igrala. Tekla terenom. Oko laika bez većih problema može vidjeti da igrači svojem strategu očito vjeruju. Vidi se to u svakom izlasku u pressing, u svakom pokušaju izgradnje igre iz posljednje linije. Vidjelo se to i u njegovoj izjavi nakon utakmice – mirnoj, racionalnoj, bez drame. Kao trener koji zna da je njegova momčad napravila nešto vrijedno, iako rezultat nije bio na njihovoj strani.
A takvo nešto dugo nismo vidjeli.
Strasbourg je, naravno, pokazao zašto je tamo gdje jest. Već nakon 72 sekunde Joaquin Panichelli podsjetio je koliko su Francuzi moćni. Ako ga gledate samo od struka nadolje – Gonzalo Higuaín. Isti osjećaj za prostor, ista kretnja, ista udarčina. Zatvoriš oči i pomisliš da gledaš starog Pipitu, onog najboljeg, iz Napolija. Nije čudo da je Rijeka imala problema s njim i da su Majstorović i Radeljić bili na 100 muka. Taj mladić je već sada igračina.
Uz njega, kod gostiju treba spomenuti i Valentina Barca, istovremeno motor i srce njihove momčadi. Neki potezi koje taj riđokosi veznjak napravi naprosto te natjeraju da kažeš 'wow'. A sve je krenulo onim sombrerom kojim je Ndockyta izdominirao, pa dubinskim dodavanjem kad je iz voleja započeo akciju kod prvog gola. Kakav je to samo igrač...
Bilo je jasno već tada – Strasbourg je za stepenicu ili dvije iznad Riječana. Iako, ne samo Riječana, nego i većine onih koje smo dosad gledali u Konferencijskoj ligi. Iako je to jednostavno tako, Riječani se nisu dali prestrašiti. I bili su spremni odgovoriti.
Toni Fruk još je jednom dokazao da bi bez problema mogao igrati za Strasbourg. Pa i klubove 'bolje i veće' od njega. Onaj trenutak kada je Encisa poslao po 'croissant i café' pa u nastavku akcije zamalo zabio – bila je to nogometna minijatura zbog koje publika dolazi na stadion. Toni je Maestro ove momčadi i Riječani su privilegirani što ga još imaju priliku gledati.
Iako, neće još dugo. I ako postoje oni koji se 'lome' hoće li do kraja sezone na stadion, neka on bude onaj jezičac na vagi zašto su odlučili otići na Rujevicu. Kasnije će im biti žao...
Orečov napredak ove sezone je nevjerojatan, dok Tiago Dantas igra možda i sezonu karijere, s tim da je u drugom dijelu plesao po sredini terena kao da svira neku staru francusku šansonu.
Tko zna, možda i jest, baš onu koja kaže: „Non, je ne regrette rien“. Kao što ni Rijeka nema za čime žaliti.
Pred očima sviju nas, Daniel Adu-Adjei raste. Sazrijeva. Nauči, pogriješi pa onda sve ponovno ispočetka. A Rijeka, Sanchez, navijači... Svi moraju imati strpljenja s njim. Panichellija je Strasbourg platio 17 milijuna eura i već je debitirao za Argentinu, dok je Adu-Adjei je lani igrao četvrtu ligu Engleske. To je razlika zašto Argentinčev udarac završi u mreži. a onaj od Engleza na nozi vratara Pendersa.
Poput Engleza, raste i Ante Matej Jurić, neopjevani junak iz posljednjih nekoliko utakmica. Opet je s klupe donio energiju i pokazao koliko je Sánchez sustavno radio s njim kroz sezonu. Ta forma sada dolazi na svoj vrhunac. I stasiti napadač iz Čepina definitivno bi mogao biti jocker u završnici sezone koja se sve brže bliži.
Jasno, treba pohvaliti i Rujevicu. Više od 8100 gledatelja – najveća je to posjeta sezone. Stadion je živio. Zanima vas kako izgleda kad je publika 12. igrač? Voilà.
I baš zato po prstima treba dobiti i ovog četvrtka prisutni Damir Mišković: da cijene pretplata nisu otišle u nebesa, ovakvog ambijenta bilo bi puno više. Rijeka je domaćinska momčad, a Rujevica bez 'pune Rujevice' je samo nakupina šarenih sjedalica. Rijeci treba 'neprijateljska' publika, nabijenost, ta jedna posebna zaluđenost klubom. To je dio identiteta kluba. Ne poput križa na prsima, nego još i više od njega.
A Rijeka... Rijeka mora živjeti od ovakvih večeri. Ne od manjeg broja skuplje prodanih ulaznica te brojanja 100, 200 ili tko zna koliko tisuća eura više od onoga što 'jeftinija' opcija nudi, Rijeci su potrebni Riječani na tribinama. I osjećaj da su tu, da pušu protivnicima za vratom, a Sanchezove igrače guraju i onda kada misle da više ne mogu. To je Rijeka.
Naravno, ništa još nije gotovo, uzvrat tek dolazi, a nogomet je čudan sport i često odluči jedna lopta, jedan odbijanac, jedan trenutak.
Iako, ono što je Rijeka pokazala ovog četvrtka ne stane tek u rezultat. Rijeka, vidjeli su to svi, može igrati protiv klubova iz Liga petice. I može izaći na teren bez ikakvog kompleksa pa natjerati protivnika da na Rujevici ozbiljno razmišlja o svakoj lopti.
Uzvrat je, dakle, za sedam dana. A onda, tamo – que sera, sera. Samo što sada i Strasbourg zna da ova priča još nije gotova.
