I. SučićPustite 3-4-2-1 ili 3-5-2, promjena se mora dogoditi 3-4-sad! Obranu popeglati, napad - izgraditi!
Vrijeme Čitanja: 9min | sri. 03.06.26. | 08:00
Najveći poraz ove utakmice biti će ako se iz nje ne izvuku nikakave pouke
I prije same utakmice na Rujevici, Zlatko Dalić znao je da će protiv Belgije dobiti odgovor na dobar dio pitanja koja ga muče uoči SP-a. Belgija, kao kraljica kvalifikacija, sa sobom nosi klasu, ali i taj jedan natjecateljski naboj, što je prilično važno u ovakvom tipu utakmica. Da preciziramo, ponekad se dogodi da prijateljska utakmica bude previše prijateljska, dok s Belgijom, premda su njezini navijači više bli Crveni anđeli nego đavoli, to nikada nije bila opcija.
Rezultat? Pa čak se i ne može reći da bi trebao biti u drugom planu, odnosno da je potpuno nevažan. Zabili su gosti dva, dok se mreža sjajnog Thibauta Courtoisa nije zatresla. Najbliži je bio Budimir, greda je tada spasila Belgijce, ali ta jedna greda je ipak puno premalo kad se analiziraju te neke pozitivne strane igre Hrvatske. Poraz se svakako piše, ali najveći će biti ako se iz ovog ogleda ne izvuku nikakve pouke.
Za početak – Dominik Livaković. Koji je u uvodnim minutama bio malko nesiguran, ali je svakako neupitan kao broj jedan. Znanje, kvaliteta, a sada i iskustvo, Livaković je netko tko u ovom trenutku ima sve. Samo, njemu je isto potrebno da zna s kim radi, odnosno koja je obrana ispred njega. I na kakve se udarce protivnika treba najviše spremati, kakve situacije treba posebno analizirati. Ako netko misli da je vrataru svejedno igra li s tri ili četiri, hoće li mu se Kovačić tako nisko spuštati po loptu, hoće li biti 'oslobođen' igre s nogom ili se i od njega traži svojevrsna pokretačka kreacija u prvoj trećini terena – taj živi u velikom balonu zablude. Livaković svakako može bolje od ovoga što je pokazao protiv Belgije, ali isto tako se treba reći da kod prvog pogotka nije mogao ništa, dok je sve drugo odradio kako spada. Dakle, on je položio. I time nismo iznenađeni.
Obrana? Eh, o tome bi se dalo. Prije svega, Luka Vušković bio je jedini koji je odradio svih 90 minuta. I to kao središnji u sustavu s trojicom iza. Istu ulogu je imao i cijele sezone u HSV-u, gdje nema koga nije oduševio. Imao je svojih mušica, na trenutke je bio malo prespor, zatim malo i preopušten, ali njegova je kvaliteta neupitna, karakter i zalaganje također, zbog čega u njega, prvo i osnovno, ne treba sumnjati, a kao drugo, što je jednako važno, itekako treba i u budućnosti vjerovati. Hoće li pogriješiti – hoće sigurno. Ali, griješio je i Gvardiol, baš kao i svi veliki stoperi koje je Hrvatska imala. A imala ih je.
Šutalo je pak djelovao kao da je u ovom trenutku kvalitetom ipak dva koraka u zaostatku za njegovim suigračima iz posljednje linije. I nije tu pitanje samo kvalitete, već i forme. Prvi pogodak Belgije, onakva 'rolica' za Tielemansa... Ne smije mu se to događati. A i sam to zna. Gvardiol je pak imao dobrih momenata, ali isto tako i previše ne sebi svojstvenih pogrešaka. U procjeni, reakciji, tajmingu, čak i odlukama. Sve u redu, kontinuitet je taj koji njemu nedostaje, ali mora i malo jasnija biti njegova uloga, baš kao i zadaci koje treba odrađivati. Na trenutke njegov nastup izgledao kao da je on tu da igra neku svoju igru. I da na klasu zaustavi sve koji mu se nađu na putu. Možda nekada to nije loš plan, ali kada ti je protivnik Belgija, to baš tako i neće ići. Pa čak i kad se zoveš Joško Gvardiol.
U veznoj liniji su najbolji dojam ostavili Kovačić i Baturina, najslabiji Luka Modrić. Da ne bi bilo zabune, u Maestra nitko ne sumnja, baš kao što njegovo znanje i kvalitetu nitko ne propitkuje. No, činjenica da se ovog puta nije uspio nametnuti sa svojim staloženošću i sa svojom kontrolom tempa igre. Cijelo vrijeme je trčao za utakmicom, što nije u njegovom stilu. I vrapci na grani znaju dolazi iz ozljede pa mu treba malo vremena da stvari sjendu na svoje mjesto. Mora se reći i da mu ovaj sustav i nije tako blizak kao što bi mnogi na prvu pomislili, nije baš 'ista pašta, a drugo pakovanje' kad veznjak igra u sustavu 3-4-2-1 ili 3-5-2 kao što je to Lukin slučaj bio u Milanu. Linije kretanja se znatno razlikuju, baš kao i prostor u kojem se mora djelvoati da bi dobio loptu.
Kovačić je izgledao poput ribe u vodi, a Maestro, ponekad, poput riba na suhom. I to je svačije oko moglo uhvatiti. Što se tiče wing-backova, Stanišića desno, a Perišića lijevo, tu je priča kratka i jasna – dobri ili loši, u formi ili van nje – oni su najbolje što Hrvatska tu ima. Stanišić je imao zahtjevan zadatak, ali nitko ne može čuvati Dokua jedan na jedan kada on ima svoj dan, dok je Perišić, baš zbog kvalitete protivnika, ovog utorka malo više gledao u retrovizor neko dva auta ispred sebe. Baturina i Sučić? Baturina dobar, ali baš onako dobar (s tim da i on može još bolje), dok Sučić... On je osmica u sustavu s trojicom u veznoj liniji. I ako ga se tu koristi, od njega će se najviše dobiti. Sve ostalo je kemijanje. Baš kao što je to bio slučaj ovog utorka.
Što se tiče napada, potpuno je svejedno hoće li u vrhu biti Musa, Budimir, Matanović ili netko četvrti ako plan igre nije takav da oni mogu doći do izražaja. Musa je čak nešto i pokazao, nije on baš 'dibidus' kako ga se pokušalo predstaviti dok se zagovarao poziv prema Belji, dok je Budimir klasični target-man koji živi od ubačaja i situacija gdje se on prvo mora izboriti za poziciju, a potom priliku riješiti s dodirom ili maksimalno dva. Očekivati od njega spuštanja u međulinije ili pomoć u izgradnji napada je promašaj, on je takav kakav je i nemoguće ga je mijenjati. Čak i u nekim drugim ulogama i sustavima iskoristiti. Ili će se igra prema njemu pripremiti ili njega – neće biti. Vrlo jednostavno.
Tih tri u posljednjoj liniji i nije bilo toliko loše, jer u prvih 70-ak minuta, dok je Hrvatska imala glavu i rep, Belgija i nije previše toga kreirala. Ali... Hrvatska je zato u napadu pripremila još manje. I to je ono zbog čega Dalić mora biti nezadovoljan. Isto tako, neshvatljivo je što je sve izbornik napravio pred sam kraj utakmice. Jakić desni stoper, Luka Sučić lijevi wing-back. Nit' pomaže njima, nit olakšava sebi. Sučić izgubljen, Jakić s ručnom. A tu su onda još i Kramarić i Pašalić(i) koji su nešto pokušavali na klasu, ne i na jasnu pripremu izbornika (i stožera).
Hrvatska nema previše vremena za miksanje i premišljanje, poslije Belgije moraju se izvući neki jasni zaključci. Vušković – ako mora biti vođa, onda neka bude. Na stranu s godinama. Kovačiću treba jasan put i zadatak, a ne improvizacija i igra na talent, dok Maestro ne može od SP-a do SP-a biti sve bolji i bolji. Biologija je, prihvatili mi to ili ne, neumoljiva. Perišić? Zamjena za njega ne postoji, a iako sada nema smisla opet o popisu, u slučaju da se on ozlijedi, cijeli jedan sustav i ideja iste sekunde padaju u vodu. Baturina? Bravo! I još, još više u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Upoznala je talent Italija, sada neka ga vidi cijeli svijet!
Iako je Dalić poslije utakmice bio dosta oštar, neke stvari baš i nisu bile baš toliko loše. No, pustite sada 3-4-2-1 ili 3-5-2, ako Hrvatska na SP-u želi biti kakva Hrvatska s ovim kadrom može biti, promjene se moraju dogoditi 3-4-sad! Obranu treba popeglati, napadačke sheme izgraditi. Vremena nema na bacanje, ali sve se još stigne popraviti. I uglancati. Belgija je ponudila odgovore, a na Daliću je sada kako će na sve reagirati: praviti se da se ništa nije dogodilo i da će se stvari po inerciji riješiti ili konkretnim promjenama napraviti da se ovakve predstave na SP-u ne ponove. Dobro je dok je riječ o prijateljskim ogledima, jer na velikim natjecanjima... Jedna ovakva utakmica i kraj je vrlo izgledan. I to ne samo protiv Belgije, nego i protiv puno manjih, na papiru slabijih reprezentacija. A onda... čekanje. Minimalno četiri godine. S nekim novim licima, bez onih najvećih. Koji ne smiju otići u sivilu prosječnosti.