Pet razloga zašto Hajduk 1300 dana čeka pobjedu i pogodak na Rujevici

Prvi i najveći problem je što Hajduk na Rujevici prečesto ne kontrolira početak utakmice. U porazu 0-3 iz ožujka prošle godine Rijeka je odmah krenula odlučnije i već u petoj minuti stvorila veliku šansu, a kasnije je Hajduk kažnjen iz prekida i jedanasterca. Nakon Gattusa osam mjeseci kasnije još teže je nastradao i Garcia. U studenom prošle godine priča je bila još brutalnija, Rijeka je povela već u petoj minuti, a nakon pola sata vodila je 3-0. Hajduk je praktički bio razbijen prije nego što je utakmica ozbiljno i počela.

Drugi problem je što se previše lako lomi pod riječkim pritiskom. Kada se pogleda kako su padali golovi u zadnja dva poraza sve je jasno. Autogol nakon kornera, jedanaesterac kašnjenja u reakciji, golovi nakon izgubljenih lopti, pa loše branjenje drugog napada i loša kontrola prostora oko šesnaesterca. Tako je bilo prije godinu dana, a u prošlojesenskoj 'petici' Fruk je zabio nakon akcije kroz bok, zatim po oduzetoj lopti i individualnoj pogreški. Ne govorimo o jednom nesretnom detalju, nego o tome da se Hajduku sustavno raspada obrambena disciplina čim Rijeka digne tempo i utakmicu prebaci u duel, 'drugu loptu' i tranziciju.

Treći razlog je što Hajduk uglavnom nije imao jasan napadački plan za Rujevicu. Poražavajućih šest prvenstvenih gostovanja bez pogotka nije samo loša realizacija, već dokaz da je momčad u Rijeku dolazila bez dovoljno kvalitetnih napadčkih rješenja. Hajduk je igrao ili presporo ili predvidivo, s premalo okomitosti, bez napada na druge lopte oko riječkog šesnaesterca. Rijeka je tako ostala kompaktna, a Hajduk se sveo na stihiju, prekid ili individualni bljesak koji se u konačnici nije dogodio.

Četvrti razlog je možda i najneugodniji za Hajduk, Rijeka je na Rujevici u tom razdoblju jednostavno izgledala kao ozbiljnija momčad. Nije nužno bila talentiranija, niti skuplja, čak ni kvalitetnija po imenima, ali je bila nadasve ozbiljnija. Prije godinu dana su pobjedom uzeli vrh ljestvice odigravši derbi bez panike, prošle jeseni su potpuno dominirali, a pred dvije godine su ugasili zadnju šansu Hajduka u naslov prvaka smijenivši Bijelima predsjednika i trenera. U jesen 2023. Rijeka je pobjedom na Rujevici 'pogurala' Leku prema izlazu. Ozbiljnija i odlučnija bila je Rijeka.

Peti razlog je mentalni raspad Hajduka u ključnim trenucima. Što je najteže za priznati, nije se to primjećivalo samo u ligaškim porazima, nego i u Kupu početkom ožujka ove godine. Hajduk je u tom susretu dvaput vodio i na kraju izgubio u dramatičnoj završnici primivši dva pogotka u nevjerojatnoj 19. i 20. minuti sudačke nadoknade. Je li u pitanju i natjecateljska zrelost?

Nije Bijele izdala sreća

U svakom slučaj sreća nije. Bilo bi pogrešno govoriti da Hajduk na Rujevici nije pobjeđivao “jer nije imao sreće” ili zato “jer je derbi nepredvidiv”. Ne! Jadranski derbi na Rujevici je već godinama predvidiv. Rijeka bi stisnula, uzela čvrsti duel, natjerala Hajduk na grešku. Ako se gotovo iste stvari događaju šest ligaških gostovanja, ako pritom šest utakmica zaredom ostanete bez pogotka, to je kronični strukturalni problem. Hajduk na Rujevici nije padao zato što je Rijeka svaki put bila čudesna, nego zbog toga što su Bijeli najčešće bili nedovoljno hrabri, precizni i nedovoljno stabilni za takvu utakmicu. Klub koji želi naslov prvaka ne može tri i pol godine dolaziti na jedno od dva najteža gostovanja u ligi i pritom izgledati kao da se uvijek bori s pitanjem kako će preživjeti. Na Rujevici se Hajduku predugo događao isti scenarij. Nije igrao na pobjedu, nego se nadao kako bi se utakmica možda mogla otvoriti. Ali nije se otvorila, kao što nije Bijele izdala sreća. Previše je šest utakmica za pozivanje na sreću i slučajnost.