I. SučićObitelj koja je 'za Zagreb'
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 05.09.25. | 14:00
Bivši kapetan Rijeke uskoro bi mogao debitirati za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i tako postao prvi Ličanin koji je imao tu ogromnu čast, a pitate li bilo koga u Gospiću, vjerojatno će vam svi u glas reći kako nema obitelji koja je to više zaslužila od Smolčića.
Iako su prošle već dvije i pol godine otkako je napustio ovozemaljski svijet, rijetki su dani kada se u nogometnim krugovima ne spomene legendarni izbornih Vatrenih Miroslav Ćiro Blažević. Što zbog silnih ostvarenja na trenerskoj i izborničkoj klupi, a što zbog nezaboravnih izjava kojih ima kao da se crpe s nekog nepresušnog izvora.
„Ja kad kažem da sam bolji od Capella, ljudi me pitaju kako to mislim? Pa, tako! Da su Capello ili Mourinho rođeni u Travniku, došli bi do Turbeta. Nek' oni odu iz Travnika do vrha nogometa, ma daj“, rekao je Ćiro jednom zgodom, što, premda malo 'posoljeno', na neki način i drži vodu. Jednostavno, nemaju svi na ovom svijetu istu startnu poziciju i uvjete. Školovanja, života, rada... I zato su neki uspjesi još veći, još posebniji.
Ivan Smolčić nije tip koji će kukati, koji će tražiti izgovor. On i brat Hrvoje oduvijek su bili oni koji traže način, rješenje. I ne, nije im put bio posut ružinim laticama, cijela obitelj morala je itekako patiti i veliku žrtvu podnijeti kako bi dva brata, talentirana nogometaša, imali samo jednaku šansu, samo istu startnu poziciju kao mnogi njihovi vršnjaci. Nije bilo garancija, nije bilo obećanja, jedino je otpočetka bilo svima jasno kako će biti teško. I kako će nekada morati vjerovati u sebe dovoljno da budu spremni napraviti onaj sljedeći korak iako možda neće vidjeti što slijedi.
„Jesu li povezani? Jednog udariš, drugog boli. Sve sam ti rekao“, pričao nam je u rujnu 2022. njihov ujak na kojeg smo tada slučajno naletjeli u konobi Čemu priša. Hrvoje je taman par mjeseci ranije preselio u Eintracht Frankfurt, dok je Ivan nakon odrađenih posudbi u Orijentu i Hrvatskom dragovoljcu tražio svoje mjesto u početnoj postavi Rijeke. I opet, nije mu bilo lako, jer promatralo ga se stalno kroz prizmu brata bivšeg kapetana...
„Bit će i on kapetan jednog dana, vidjet ćeš da će biti tako“, dodao je ujak.
.jpg)
A njemu je, barem tada, bilo teško za vjerovati. Ivanov početak u prvoj momčadi Rijeke dogodio se u rezultatski najgoroj polusezoni aktualnog prvaka otkako je Damir Mišković preuzeo klub. I da, Serse Cosmi nije netko koga se danas rado sjete na Kvarneru, nekako nas ne čudi što nakon Rijeke više nije našao novi trenerski angažman, ali jednu stvar mu nitko ne može osporiti – pod njegovim su vodstvom prve utakmice u kontinuitetu za prvu momčad odigrali Ivan Smolčić, Niko Galešić, Veldin Hodža, Matija Frigan...
„Nije što je moj, ali meni je bio među boljima, da ne kažem najbolji. Znam da će mi netko reći da sam lud kad se pogleda gdje je Rijeka završila prvi dio sezone, ali gledao sam svaku utakmicu, siguran sam u to što pričam“, rekao nam je taman na polusezoni Hrvoje Smolčić, tri minute stariji brat, koji je baš koji dan prije tog našeg razgovora odradio 90 minuta u pobjedi Eintracht Frankfurta protiv Schalkea (3-0) u Bundesligi.
No, za braću Smolčić drugi dio sezone nije bio za pamćenje. Hrvoje je zbog ozljede meniskusa završio sezonu već u ožujku, dok je Ivanu dolaskom Sergeja Jakirovića minutaža u Rijeci drastično pala. Nikome nije bilo jasno kako i zašto, ali kako je Jakir odveo Rijeku s osmog na četvrto mjesto, nitko nije ništa pitao. Rezultat je treneru davao za pravo da radi što hoće i kako hoće.
„Koga bih, da sam trener, volio imati u svojoj momčadi? Sve koji su sada ovdje“, rekao je u intervju za Germanijak prije nešto više od godinu dana Damir Mišković, da bi onda dodao:
„Volio bih imati Ivana Smolčića. Mene on nije iznenadio, ja sam uvijek vjerovao u njega. Evo, u ljeto 2023. je umalo otišao besplatno iz kluba jer neki nisu smatrali da je kalibar za Rijeku, ali smo Ivan, sportski direktor Darko i ja inzistirali na ostanku. I, evo, nas trojica smo bili u pravu.“
Nedugo nakon tog razgovora, Ivan je imenovan novim kapetanom Rijeke, što nas je u mislima vratilo dvije godine unazad na razgovor s ujakom. I zapravo jedino što nam je sljedeće mogao 'izgatati' bila je reprezentacija. Za Hrvoja i(li) za Ivana.
A onda se i to dogodilo.
I ne, nije se nadao, premda je uvijek u to vjerovao. Isto kao što vjeruje i Hrvoje. Nisu htjeli da se o tome piše, stalno su govorili da se ne priča u medijima, već na terenu, što je na kraju prepoznao i Zlatko Dalić. Kada se Ivana Smolčića 'ubacivalo' na popise, on je imao drugačiji plan, ali kada se prašina malo slegla, on je uputio poziv kojeg je odavno znao da će poslati. Jer, Smolčići, karakterno i kvalitetno, jednostavno, pripadaju eliti. Pripadaju Vatrenima.
Debi se tek treba dogoditi, ali sam poziv je velika stvar za cijelu obitelj. I svo ono odricanje, sva ona patnja... Sve je sada naplaćeno.
„Dobar si sine, ali nisi za Zagreb“, čuli smo kako međusobno pričaju dva prijatelja, odvjetnika, obojica rodom iz Gospića.
„Kako mislite da nije za Zagreb?“, pitali smo, nismo na prvu shvatili...
„Hoću reći, dobar je čovjek, ali nije za svijet, više je da ostane u Gospiću cijeli život“, nasmijao nas je i na najjednostavniji mogući način objasnio svoje riječi. I tu smo, opet, shvatili ono što smo zapravo cijelo vrijeme i znali – Smolčići su za Zagreb. Sada Ivan, a jednog dana i Hrvoje.
