I. SučićNajvećih mogućih 1-0
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 09.03.26. | 15:00
Rijeka je protiv Vukovara 1991 minimalno slavila i opravdala ulogu favorita, s tim da je ova pobjeda, izborena znatno teže nego što je to javnost očekivala, za momčad Victora Sancheza bila puno veća nego što bi to sam rezultat sugerirao.
U nogometnom svijetu postoje dva tipa trenera: oni koji smatraju pobjedu 1-0 idealnom te oni koji su znatno zadovoljniji kada njihova momčad slavi 5-4. Iako je Victor Sanchez netko koga primarno povezujemo uz napadački nogomet i mnoštvo golova, protiv Vukovara 1991 došao je do svoje četvrte 1-0 pobjede otkako vodi Rijeku. Doduše, pod njegovim vodstvom Rijeka ima i sedam pobjeda u utakmicama na kojima smo vidjeli minimalno četiri pogotka, što također potvrđuje da se u njegovim krajevima nije baš previše puta ponavljalo 'uno a cero y nada más' (1-0 i ništa više). No, kako mu je ovo bila 11. utakmica na klupi Rijeke u kojoj je mreža njegovog vratara ostala netaknuta, jasno se može zaključiti da je i njemu – obrana najbolji napad. Kao i obratno.
Protiv Vukovara 1991 Španjolac je pokazao kako zdravstveni problemi, baš kao ni suspenzija od dvije utakmice, na njemu nisu ostavili traga. U najavi je bio standardno opširan, da ne kažemo malo i dosadan (potvrđuje to znatno manji broj pregleda press konferencija u odnosu na bivšeg trenera), ali je zato na samoj utakmici ostavio svoj potpis. Čak i prije nje. Pratiti te Sanchezove promjene u sastavu zna biti zamorno, dojam je da nekada mijenja samo da bi mijenjao, ali kada se dogodi ono što se dogodilo ove nedjelje u Gradskom vrtu, onda to znači da je njegova pobjeda bila znatno veća od tih 1-0 koje će pamtiti povijesne knjige. I da su promjene itekako planski odrađene.
U nekadašnjem dnevnom boravku NK Osijek debitirao je (u HNL-u) Aleksa Todorović, mladi Bodetić sjajno je zamijenio Devetaka te čak donio igri Rijeke ono što srpski bek ne može ni u svojim najboljim utakmicama, dok je Jurić izgledao kao bijesan pas koji je pušten s lanca. Grizao je, skakao, tukao se. Primao i davao udarce. Čak i da nije potpisao ključan potez na utakmici, bio je izvrstan. Veliku pohvalu zaslužio je i Rukavina, pokazao je kako gol protiv Hajduka nije bio slučajnost, jer je u drugom dijelu sjajno utrčao u prazan prostor pa realizirao stopostotnu priliku u koju ga je gurnuo Jurić. Pogodak je naknadno poništen, ali ono što je objavljeno kao 'dokaz' dokazalo je tek da je u Hrvatskoj tehnologija na istoj razini kao i suci.
A kad se već povlači tema sudaca, linija i dojma, dosta se diskutiralo i o kaznenom udarcu kojeg je Fruk realizirao i pretvorio u pogodak vrijedan tri boda. Netko će reći 'tanko', drugi pak 'sve čisto', ali to je ionako tema za neke druge ljude. One – objektivne i neutralne. Ako takvi postoje. Udarac svakako postoji, to je neosporno, ali tu onda dolazimo do pitanja samog intenziteta. I onda opet kreće osobna interpretacija, zavisno iz kojeg kuta dopire glas uvjerenja.
Čabraja je nakon utakmice bio nezadovoljan, rekao je kako se očito zamjerio VAR-u, ali isto tako i da njegova momčad neće ispasti iako bi to neki htjeli. Sanchez? Nije komentirao samu situaciju koliko kompletnu igru svoje momčadi. A s njom je bio zadovoljan.
Za Rijeku je u cijeloj priči najvažnije da su slavili iako nisu nešto pretjerano oduševili. A to je odlika velikih momčadi, onih kojima je pobjeđivanje – normalna postavka. Isto tako, veliki broj rotacija nije se osjetio, igrači iz drugog plana sjajno su reagirali, s tim da je vertikala momčadi ipak bila 'ona stara'. I kada je bila 'frka', svi su se okretali u smjeru Majstorovića, Dantasa i Fruka. Što je, uostalom, i očekivano. Za razliku od mnogih, ali baš mnogih svojih prethodnika, Sanchez nije da samo hvali mlade putem medija pa ih onda zalijepi za klupu, kod njega su prvu konkretnu priliku dobili Thaqi i Bodetić, baš kao sada i Todorović. I u toj utakmici Sanchez vodi 1-0 protiv praktički svih bivših trenera Rijeke u eri sadašnjeg predsjednikla. Njegovo davanje prilika mladima nije kriranje alibija, već jasna želja da ih jednog dana napravi prvotimcima i standardnim igračima. I u svemu tome uspjeti, u trenutku kada se momčad bori na tri fronta, nešto je za što zaslužuje duboki naklon.
Minimalna pobjeda rijetko kada na prvu izgleda dojmljivo, ali tih Rijekinih 1-0 zapravo su najvećih mogućih 1-0 s kojima su mogli pobijediti. Sanchez je zarotirao momčad, igrači iz drugog plana sjajno su reagirali, Fruk je poentirao drugu utakmicu zaredom, a Jurić je Sanchezu zadao slatke brige uočio STrasbourga. Rijeka je nakon vodstva cijelo vrijeme odavala dojam kao da je bliže pogotku za 2-0 nego što je Vukovar 1991 bio pogotku za 1-1, što je itekako važno za igrače koji ranije nisu imali toliko participirali minutažom.
U Osijeku je društvo s Kvarnera odradilo posao, na Vukovarce su zaboravili prije nego što su se ukrcali u autobus koji ih je vratio na Kvarner, a Strasbourg sada dočekuju spremni, motivirani i samouvjereni. Što se od njih očekuje? Ništa.Što oni mogu? Sve.
Buditi se, živjeti i lijegati s Rijekom nikada nije bilo najjednostavnije, ali ovih dana navijači aktualnog prvaka istinski uživaju. Dobra forma momčadi, Mister na svojem mjestu, korektna pozicija u prvenstvu, Europa u ožujku... Kad bi se na ovakvih - 'neuvjerljivih' 1-0 - gledalo kao standard, na Kvarneru se vjerojatno nitko ne bi bunio. Jer ponekad su baš takve pobjede – one najmanje na papiru – zapravo najveće koje možeš dobiti.
