
Najpoznatiji očevi i sinovi koji su harali HNL-om
Vrijeme Čitanja: 4min | čet. 19.03.20. | 13:38
Prigodna tema na današnji dan.
Jasno, nekad je otac bio taj koji je bio „jači“, nekada sin, ali svakako je riječ o onima koji su ostavili neizbrisivi trag u hrvatskom nogometu.
Kada je riječ o ovoj temi, vjerujemo kako nismo jedini koji su prvi pomislili na Cicu i Niku Kranjčara.
Nema nikakve sumnje, obojica su bili vanserijski igrači, a jednako tako riječ je o jedinom dvojcu koji su surađivali kao izbornik i trener. Cico je dvije godine vodio hrvatsku reprezentaciju (kolovoz 2004. – srpanj 2006.), a upravo je od dao priliku svome sinu da debitira u „kockastom“ dresu.
Dogodilo se to u utakmici protiv Mađarske (3:0), Niko je ušao u igru umjesto Jerka Leke, a iako je jedan dio nogometne javnosti tu stvar nije prihvatila veoma dobro, ispostavilo se kako je Cico napravio dobar potez uvrstivši svoga sina u reprezentaciju budući da je do kraja svoje karijere Niko skupio ukupno 81 nastup i 15 pogodaka za Vatrene.
Cico, iako ni izbliza nije imao uspješnu karijeru poput njegovog sina, i danas ima status legende u Dinamu, dok se njegovom sinu i dan danas nije oprostilo što je prešao (točnije, bio je potjeran) iz Dinama u Hajduk.
Nakon Kranjčarovih selim malo južnije, a u Splitu također imamo spoj oca i sina koji su svojevremeno bili reprezentativci i koji su i danas legende splitskog kluba iako su u svojim karijerama igrali za još neke klubove iz HNL-a, a riječ je o Tončiju i Dragi Gabriću.
Tonči je bio vrhunski vratar, a do dresa Hajduka morao je doći zaobilaznim putem pa je tako, između ostalog, branio za Pazinku, Rijeku i grčki PAOK. Tonči je nastupio u povijesnoj, prvoj utakmici Hrvatske reprezentacije, kada je na Maksimiru pred 30 000 ljudi pao SAD, a branio je boje Bilih u povijesnoj sezoni kada je Hajduk stigao do četvrtfinala Lige prvaka.
S druge strane, Drago je igrao na mjestu ofenzivnog veznjaka. Velikog kapaciteta pluća i još većeg srca, brzo je postao miljenik navijača, a njegove dobre igre dovele su ga do reprezentativnog dresa, baš kao i do velikog transfera u turski Trabzonspor. Baš kao i njegov otac, Drago je igrao za Rijeku, dok se danas „igra nogometa“ u 3.HNL gdje je uvjerljivo najbolji igrač ne samo svoje momčadi, već i cijele lige.
I Tonči i Drago miljenici su Torcide, a razlog tome je što iako su igrali za druge momčadi u HNL-u, nikada nisu krili svoju ljubav prema Hajduku. Tonči je svojevremno bio najbolji vratar HNL-a, Drago jedan od ponajboljih veznjaka, a obojica su ostavila neizbrisiv trag u splitskom velikanu.
Apsolvirali smo sjever i jug, sada je vrijeme za istok i zapad. Kada gledamo prema najvećem hrvatskom poluotoku, nemoguće je pomisliti na Igora Pamića, nekada vrhunskog nogometaša koji je također dogurao do reprezentativnog dresa. Pamić senior je, preko Žminja, Istre i Pazinke stigao do dresa Croatije, a kasnije je igrao u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji.
Oba njegova sina, Alen i Zvonko, također su dogurali do HNL-a, ali za razliku od oca (koji ih je trenirao u Istri i Karlovcu) nisu imali čast obući dres Vatrenih. Prerano i tragično preminuli Alen igrao je još za Rijeku i Standard iz Liega, dok je mlađi Zvonko dogurao do Leverkusena i Dinama.
Danas Zvonko brani boje slovenskog drugoligaša Krškog, dok je otac Igor trenutno bez trenerskog angažmana.
Na istoku imamo pravi okršaj između Roberta i Dine Špehara te Rudike i Domagoja Vide.
Rudika, iako nikada nije dogrurao do reprezentacije, je bio jako dobar napadač, dok je njegov sin Domagoj ipak nešto defenzivnije orijentiraniji, a trenutno je standardni član i dokapetan turskog velikana Bešiktaša. Jednako tako, Domagoj je igrao za Osijek, Bayer Leverkusen i dva Dinama, onaj zagrebački i kijevski, a bio još uvijek je standardni član Vatrenih s kojima je prije dvije godine stigao do svjetskog srebra.
S druge strane tu su Robert i Dino Špehar. Tata Robert je bio čisti napadač, a iza sebe ima itekako bogatu i uspješnu igračku karijeru u kojoj je, između ostalog, igrao za Club Brugge, Sporting, Galatasaray i Monaco. Njegov sin, Dino, koji se malo bolje snalazi na mjestu ofenzivnog veznjaka, bio je veliki talent Osijeka, a prije nego što je napunio 18 godina već je ostvario veliki transfer budući da ga je u ljeto 2011. kupio Dinamo za 500 tisuća eura. Iako za njega još itekako ima vremena, njegov igrački napredak nije išao u skladu s očekivanja nogometne javnosti, a danas igra u slovačkom Seredu za kojeg je ove sezone skupio 18 nastupa, tri pogotka i dvije asistencije.
Neki će reći da šećer dolazi na kraju pa je tako red sada napokon stigao i na Stanka Mršića i njegovog sina Antonija. Stanko je u igračkoj karijeri, između ostalog, nosio dresove Splita, Hajduka i Dinama iz Vinkovaca, ali je ipak poznatiji po činjenici da je on trener s najviše utakmica u povijesti HNL-a.
Njegov sin Antonio, kojeg je otac Stanko imao prilike trenirati u RNK Splitu, od 20016. za svoj kruh zarađuje u inozemstvu, a u ljeto 2016. godine priključio se turskom drugoligašu Balikesirsporu za kojeg je ove sezone upisao 22 nastupa, šest pogodaka i jedan asist.
Dodajemo još kako ima još mnogo očeva i sinova koji su ostavili duboki trag u HNL-u, a svakako vrijedni spomena su Stjepan i Franko Andrijašević,Zoran i Miro Varvodić, Darko i Stjepan Čordaš, Dragan i Ivan Lepinjica te Danijel i (nije pogreška) sin Daniel Štefulj.
(foto: Pixsell)
Tagovi
Ostale Vijesti
Nogomet
Košarka
Rukomet
Tenis
Odbojka
eNogomet
Baseball
Stolni Tenis
Ragbi
Counter Strike
Mali Nogomet
Igre na sreću mogu dovesti do ovisnosti. Igraj odgovorno.
Igre na sreću mogu dovesti do ovisnosti. Igraj odgovorno.