T. NičotaNajgore je kad ovo postane normalno...
.png.webp)
.png.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 11.12.25. | 22:20
I broj gledatelja u jednoj europskoj utakmici rekao je dosta o ovom Dinamu i onome što prikazuje na travnjaku
Naslovna fotografija govori možda i više od tisuću riječi. Jednom rječju - nemoć. Od trenera Marija Kovačevića do ostalih, vjerujemo da su glavu rukama prekrili i mnogi na maksimirskim tribinama. Razumijemo riječ 'proces', koju Kovačević stalno ponavlja, jasno je da neke stvari ne mogu odmah izgledati sjajno i bajno. Međutim, vratimo se godinu dana unatrag, kad se Dinamo, koji je također imao svojih problema i pomalo 'kašljao', pogotovo u HNL-u, došao na korak do prolaska u Ligi prvaka. Lakoćom u gostima pobjeđivao momčadi poput Salzburga ili Slovana, hrvao se junački protiv Monaca ili Milana. Unatoč brojnim ozljedama glavnih igrača, unatoč činjenici da su neki bili izvan forme i da je Dinamo također bio u svojevrsnom procesu.
Eto, godinu dana kasnije Dinamo je sve bliže ispadanju iz Europske lige. 'Proces' je i dalje u tijeku, ali napretka nema, proces kao da ide u suprotnom smjeru. Celta, Lille i Betis, da se razumijemo, jesu jače i kvalitetnije momčadi, nije sramota izgubiti ni od koga od njih, međutim, izgubiti ovako... U tri utakmice, praktički, bez ispaljenog metka, tek taj jedan gol Galešića ne može uljepšati ni dojam. Kamo li rezultat! Groznih 1-10 u te tri utakmice, Dinamo potpuno nekonkurentan, nikakav. Kao da pada već u tunelu pri izlasku na teren. Da, ima Dinamo sedam bodova, ima još dvije utakmice u kojima može dohvatiti prolaz. Ali, nije to, u ovom trenutku, najvažnije.
Najgore je, naime, što ovakvi porazi odjednom opet postaju normalni. Kao, oni su bolji, brži, jači, uložili su u momčad puno više, dolaze iz jakih liga. Ali, poanta jest u tome da se tako ne smije i ne može gledati. Ne nakon svih onih godina u kojima je Dinamo primao šamare i prolazio 'školice', u kojima je stvarao imidž jakog europskog kluba i došao do toga da su europske utakmice bile neizvjesne, da su pred Modrima često na koljenima bile i velike momčadi. Ili su, barem, porazi teško padali i smatrali se neuspjehom. No, ove se jeseni, nakon dobrog starta, vraćamo na početak. Sad je normalno izgubiti od Celte, Lillea i Betisa da se suparnici i ne oznoje, pravog odgovora nema, kao što nema ni igre i napretka. Da barem vidimo neku dramu, neizvjesnost, da navijači žale za propuštenim prilikama, da, ako ne mogu biti sretni i ushićeni, barem odu kući s onim okusom:
"Čovječe, imali smo ih, bili smo toliko blizu." Ne, ovaj je Dinamo daleko do svega, mnogo je dalje i od prolaska u Europskoj ligi nego što matematika sugerira. I to je ono što je bolno, to je ono što upozorava da se ide u lošem smjeru. Jer, momčad jest nova, trener također, ali daleko do toga da se radi o jefitnim igračima, da se nije trošilo na pojačanja, da ambicije, bez obzira na 'proces', nisu bile veće. Kao i navijačka očekivanja!
I broj gledatelja protiv Betisa na maksimirskim tribinama rekao je puno. Službeno njih niti 11.500! S time da je na južnoj tribini bilo i Betisovih navijača. Znamo da se u Maksimiru brzo sve promijeni, da je zagrebačka publika zahtjevna i razmažena, da euforija preko noći ode prema depresiji. Ali i puno toga, baš puno toga govori o tome što i navijači misle o ovome što gledaju, koliko vjeruju i što očekuju. Ali, kao da više nisu ljutiti, razočarani, već deprimirani i rezignirani. I kao da su svjesni da je 'ovo' opet postalo normalno. Gubiti, a da nisi ni blizu... Teško može biti lošije.
I sad, Mario Kovačević, nakon utakmice, najavljuje novu doselekciju, nove promjene u momčadi u zimskoj stanci. Ali, zašto, nakon svega što u zadnje vrijeme gledamo, očekivati da će taj potez 'upaliti' i zaustaviti ovaj pad. Ne samo pad igre, nego ugleda, povratak na staro. Kad su ovakve utakmice i ovakvi europski porazi bili potpuno normalni i očekivani. Pa, koji je smisao strpljenja, 'procesa', ako ćemo se s time morati pomiriti?
