Može li Hajduk u Vilniusu srušiti prokletstvo staro gotovo šest godina?

Postoje utakmice koje donose prolaz, postoje utakmice koje vraćaju samopouzdanje, a postoje i one koje mogu promijeniti kompletni narativ jedne momčadi. Gostovanje kod Žalgirisa upravo je takva utakmica za Hajduk. Bijeli će u Litvi tražiti nešto što im u europskim natjecanjima izmiče gotovo šest godina – gostujuću pobjedu. Posljednji put Hajduk je slavio izvan Poljuda još u rujnu 2020., kada je pod vodstvom Harija Vukasa u Skopju svladao Renovu 1-0 pogotkom Mije Caktaša. Od tada se promijenilo nekoliko trenera, deseci igrača, odigrane su brojne europske sezone, uglavnom jako kratke, ali jedan je neugodan podatak ostao isti. Europska gostovanja postala su sinonim za frustraciju.

Niz nije slučajnost. Hajduk je u tom razdoblju znao odigrati kvalitetne utakmice na Poljudu, ali čim bi izašao iz Splita momčad bi često izgledala opreznije, nesigurnije i psihološki sputano. Protivnici možda nisu uvijek bili kvalitetniji (Tobol, Torshavn, Ružomberok, Zira, Dinamo City...), ali su često bili odlučniji i mirniji u ključnim trenucima. Upravo zato ogled sa Žalgirisom nosi težinu veću od samog rezultata. Nakon bolnog ispadanja od Pafosa i spuštanja u kvalifikacije za Konferencijsku ligu, Hajduk nema luksuz novih psiholoških ožiljaka. Pobjeda u Vilniusu značila bi mnogo više od prednosti pred uzvrat na Poljudu, pokazala bi da je momčad Gonzala Garcije konačno sposobna pobjeđivati i kada nema iza sebe više od 30 tisuća navijača.

Presudna mentalna snaga

Što će presuditi? Prije svega mentalna snaga. Debakl na Cipru ogolio je boljku potpunog pada koncentracije u ključnim trenucima, stručni stožer stoga ima golemi posao psihološki podići momčad koja je u dva posljednja dvoboja u Limassolu i Varaždinu porazima spustila samopouzdanje. Jeftino primljeni pogoci iz tranzicije, pogotovo na europskim gostovanjima, postali su pravilo, a ne iznimka. Zato bi ostavljanje prostora Litavcima moglo biti kobno. Nedavne utakmice protiv Žiline, kao i prošle godine protiv albanskog Dinamo Cityja, bolan su dokaz da se promašeni "ziceri" u ranoj fazi utakmice u Europi brutalno kažnjavaju. Garcia je od dolaska pokušao nametnuti agresivniji stil igre s visokim presingom i hrabrijim pristupom, ali upravo su europska gostovanja dosad pokazivala koliko je teško zadržati isti identitet pod pritiskom. Ako Hajduk ponovno uđe u utakmicu sa strahom od pogreške, negativna tradicija lako bi mogla dobiti još jedno poglavlje. Međutim, ako nametne ritam kakav zna igrati na Poljudu, kvaliteta je na njegovoj strani. Žalgiris je protivnik kojeg Hajduk mora respektirati, ali i momčad protiv koje mora pokazati da je sazrio. Jer, europski iskoraci ne grade se samo prolascima, nego i pobjedama na gostujućim terenima. Možda je upravo Vilnius mjesto na kojem će Hajduk konačno prekinuti niz koji traje gotovo šest godina. Ako uspije, neće to biti samo jedna pobjeda više u statistici, bit će to dokaz da je jedna od najvećih europskih boljki Bijelih napokon ostala u prošlosti. Međutim, upravo ta prošlost poziva na oprez čak i kada je u pitanju litavski klupski nogomet koji ne pripada europskoj eliti. Žalgiris nije naivan protivnik, riječ je o momčadi koja redovito igra kvalifikacije, vrlo dobro zna kako iskoristiti svaku ranjivost na terenu, a na svom LFF stadionu s umjetnom travom u Vilniusu često lomi i papirnato snažnije favorite.

U svakom slučaju, susret u četvrtak u Vilnusu (19.00 sati) znatno je više od običnog pretkola. Hajduk ima apsolutni imperativ pobjede, ne samo kako bi osigurao miran uzvrat na Poljudu tjedan dana kasnije (13. kolovoza), već kako bi s leđa konačno skinuo i ogroman psihološki uteg. Slavlje protiv Žalgirisa bilo bi najbolja moguća terapija za duboki šok s Cipra i neugodnu epizodu iz Varaždina. Bio bi jasan i prijeko potreban signal da ova momčad pokazati karakter, kvalitetu i jaku želju, da se može 'potući' za toliko željenu jesen u Europi. Je li vrijeme je da se duhovi skopske Renove konačno pošalju u arhivu?