Modrić: "Ponosno nosim djedovo ime, želim kupiti njegovu kuću, s Milanom sanjam Scudetto, a Mourinho je najzahtjevniji trener""

Luka Modrić dao je veliki intervju za talijanski list Corriere della Sera. U njemu je govorio o brojnim temama – životu, odrastanju, ratu, ubijenom djedu, obitelji. Dotaknuo se i nogometnih tema, dolaska u Milan, odnosa s trenerima. Modrićev intervju prenosimo u cijelosti.

Luka, je li istina da si kao dijete navijao za Milan?
„Istina je. Navijao sam za Milan zbog junaka svog djetinjstva: Zvonimira Bobana, kapetana Hrvatske koja je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bila nadomak velikog podviga.“

Hrvatska je tada doživjela očitu nepravdu: u polufinalu je Thuram zabio gol za izjednačenje nakon što je prethodno napravio očit prekršaj.
„Za nas je to svejedno bilo nešto nevjerojatno. Mala zemlja, koja je izlazila iz razornog rata, izlazila je pred oči svijeta. Svi smo bili jako ponosni. Nisam još imao trinaest godina, a tata mi je poklonio trenirku Milana.“

I evo te sada, u Milanellu.
„Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikad ne bi povjerovao da su moguće. Bio sam uvjeren da ću karijeru završiti u Realu Madrid, ali… Ipak, jedno sam uvijek mislio: ako ikad budem imao drugi klub, bit će to Milan. Ovdje sam da pobjeđujem.“

Je li naslov prvaka moguć?
„U Milanu se uvijek mora igrati da se pobijedi, samo da se pobijedi.“

Već ove godine?
„Moguće je. Ali sezona je duga. U nogometu moraš razmišljati utakmicu po utakmicu. Ako počneš planirati mjesecima unaprijed, izgubiš se.“

SURAĐIVAO JE S BROJNIM TRENERSKIM IMENIMA

Kakav je tvoj odnos s Allegrijem?

"Dok ne izađe iz sobe, ne mogu vam ništa reći! Šalu na stranu, ima nevjerojatnu osobnost. Malo podsjeća na Ancelottija: osjetljiv, duhovit, voli se šaliti. Ali na terenu je kao trener ogroman. Razumije nogomet kao malo tko. Nisam ga tako dobro poznavao, ali sretan sam što mi je danas trener."

A Ancelotti?

"Carlo je broj jedan. Teško je naći prave riječi. Zbog njegovog karaktera, ne samo zbog kvaliteta na klupi. Mnogo smo puta pričali o Milanu dok smo bili u Madridu. I za njega je ovo mjesto bilo jedinstveno. Sjećam se kad sam ga upoznao. Bio sam sam u gradu. Nazvao me i rekao: "Hajde, dođi sa mnom na večeru." Satima smo razgovarali o svemu. O nogometu, obitelji, životu. Obično treneri ne daju toliko bliskosti igračima. On daje."

A Mourinho?

"Poseban. Kao trener i kao osoba. On je bio taj koji me je želio u Real Madridu, bez Mourinha nikad ne bih stigao tamo. Žao mi je što sam s njim radio samo jednu sezonu."

Najstroži od njih trojice?

"Mourinho. Vidio sam ga kako rasplače Cristiana Ronalda u svlačionici, igrača koji na terenu daje sve, zato što jednom nije ispratio protivničkog beka. Mourinho je vrlo izravan s igračima, ali je pošten. Jednako je tretirao Sergija Ramosa i zadnjeg pridošlog: ako je morao nešto reći, rekao bi ti. I Max je takav: kaže ti u lice što valja, a što ne valja. Poštenje je presudno."

Najvažniji trener u tvom životu?

"Tomo Bašić, u Hrvatskoj, kad sam bio klinac. Bio je prijatelj mog oca. Učio nas je kako se suočavati s nepravdom. Namjerno bi nekome učinio nešto loše i promatrao naše reakcije. Neki bi se naljutili, drugi bi plakali jer im je bilo neugodno. Objašnjavao nam je da ćemo u nogometu, kao i u životu, vidjeti svašta, pa i bahatost i prepotenciju. I da moramo naučiti kako se nositi s teškim trenucima. Bilo je razdoblje kad su govorili da ne mogu postati profesionalni nogometaš jer sam premalen, presitan: on mi je govorio da ih ne slušam. Važno je ono što ti misliš o sebi, a ne ono što drugi govore. Bio je u pravu. Govorio mi je: postat ćeš najbolji na svijetu. Bez njega, bez njegovih riječi, nikad ne bih došao gdje sam danas."

TAJNE DUGOVJEČNOSTI

Koja je tajna sportske dugovječnosti? Kako se može igrati na tvojoj razini s četrdeset godina?
„Ljubav. Voljeti nogomet, misliti nogomet, živjeti za nogomet. Nogomet je, uz obitelj, najvažnija stvar koju imam. Tajna je strast. Prehrana, trening, to su sporedne stvari. Da bi dugo ostao na vrhu, potrebno je srce. Na trening dolazim sretan kao kad sam kao dijete igrao nogomet.“

Ali Modrićeva tajna nije samo to. Ti si jedan od najvećih aktivnih nogometaša, ali djeluješ kao običan čovjek.
„Upravo tako. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se posebnim. U životu mi nikad, ni na sekundu, nije palo na pamet da sam iznad bilo koga drugog. Da nisam postao nogometaš, volio bih biti konobar.“

Konobar?
„Bio sam dosta dobar. I sviđalo mi se. Učio sam u ugostiteljskoj školi u Boriku. Prve godine imali smo praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavale svadbene večere. Dobro sam se snalazio u posluživanju pića; a na hrvatskim svadbenim ručkovima pije se prilično. Jedino što mi se nije sviđalo bilo je pranje suđa.“

Ali tvoja priča ipak nije normalna.
„Nije to bila laka priča, ali roditelji Stipe i Radojka dali su mi važne vrijednosti: poštovati svakoga, ostati ponizan. Tata je bio radnik, mama krojačica. Poniznost pomaže, na terenu kao i u životu. I moj stric Željko bio je ključan za mene. On i tata su jednojajčani blizanci, odrasli su u simbiozi, čuju se deset puta na dan, a kako strick nema djece, mi imamo poseban odnos.“

DJED JE POSEBAN DIO NJEGOVA ŽIVOTA

I djed Luka bio je važan za tebe.
„S ponosom nosim njegovo ime. Kad sam bio mali, nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu ‘gornju kuću’, podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to cestaška kuća: djed je održavao cestu. Nalazila se pola sata hoda od ‘donje kuće’ u kojoj su živjeli moji roditelji.“

Tvog djeda ubili su srpski četnici.
„Ne volim o tome govoriti. Otvarate mi strašnu ranu.“

Zašto su ga ubili?
„Zato što je bio rat. Otac je bio dragovoljac. Mi smo morali sve ostaviti. Prijatelje, osjećaje, stvari. Najprije smo pobjegli u Makarsku, u izbjeglički kamp u sklopu dječjeg doma. Onda u Zadar.“

Hotel Kolovare, početak novog života.
„Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad bi bio doma, mama, sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na hotelskom parkiralištu, od jutra do mraka igrali smo nogomet. Ja sam trčao u trenirci Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. I kopačke su bile talijanske marke.“

Još ih se sjećaš?
„Crne i zelene, broj veće. Najljepše u mom životu.“

Kakav je to bio život?
„Reći ću iskreno: da nije bilo granata, kojih je bilo često i zbog kojih smo morali bježati u podzemna skloništa svaki put kad bi se oglasila sirena, rekao bih da je to bilo normalno djetinjstvo. Ili možda normalizirano, u smislu da nam je lopta pomagala živjeti život kako ga u toj dobi treba živjeti.“

Danas ratovi nisu stali.
„Ludilo. Nisam razumio onaj tada, ne razumijem ni ove danas. Život je prekrasan. Rat sve uništava, bez ikakvog smisla.“

Što je danas s gornjom kućom?
„Nakon djedova ubojstva zapalili su je. Zemljište oko nje je razminirano, iako još uvijek stoje znakovi upozorenja. Danas je u vlasništvu države. Sasvim je u ruševinama, puna korova. Razmišljaju da tamo naprave muzej. Ali ne bih volio da drugi odlučuju. Volio bih je kupiti. Zbog djeda i zbog sebe. Ta ruševina je dio mog života.“