'Maksimir na steroidima' na prvu je mnoge šokirao. Ali, priča ima smisla...

Onog trenutka kad je u javnost izašla maketa novog Maksimira, počele su stizati uglavnom negativne reakcije. Onako na prvu, možemo zaključiti, da mnogima izgled pobjedničkog rada nije sjeo. Neki su šokirani, nekima smeta što je otvoren, što svaka tribina opet 'vodi svoju politiku'. Možda je to i prirodno, nakon toliko godina čekanja, ljudi su valjda očekivali neko svjetsko čudo, neku futurističku građevinu, moderni 'svemirski brod' koji če se spustiti na Zagreb. Maksimir koji će biti predložak za neke druge stadione, koji će se graditi širom svijeta. Generalno, iako uzorak možda nije reprezentativan, možemo zaključiti da su dinamovci očekivali nešto više, drugačije.

"Htjeli smo da stadion bude prepoznatljiva slika Zagreba. Da ne bude ničija kopija, da bude unikatan. Mogli smo preslikati Allianz Arenu ili neke druge stadione, ali to nije ono što smo željeli.", rekao je gradonačelnik Tomislav Tomašević.

"Bitno je da smo u njemu zadržali duh našeg starog Maksimira, da ima prepoznatljiv identitet, da u sebi sadrži formu ovog stadiona, za koji nas vežu uspomene.", poručio je Zvonimir Boban. I predstavio kako je netko već zaključio 'Maksimir na steroidima'. Priča, zapravo, ima smisla. Možda na prvu, ovako na fotkama, nije impresivan, nije prekrasan, neće nikoga baciti na stražnjicu, ali da, vidi se u njemu neki DNK ovog starog Maksimira. Koji nam se, estetski, gadi, ali opet nam je ušao pod kožu, obilježio nam živote. Istočna tribina podsjeća na ovu staru, godinama zatvorenu, Sjever ostaje Sjever, možda uza sve to u novom Maksimiru ostane duša ovog starog. A ako nešto ima, dušu svakako ima. I povijest, tradiciju.

Doista, kako bi to izgledalo da imamo još jednu Allianz Arenu, umanjenu za duplo, da ni po čemu nije prepoznatljiv, da je hladan, običan. Hrvatska i Zagreb ne mogu izgraditi nešto poput onih SF-ova iz Katara, ne možemo kopirati bogate Saudijce, Kineze, Amerikance, zašto ne bismo imali nešto svoje? U gabaritima od 200-tinjak milijuna eura, u rokovima od tri do četiri godine, teško je napraviti nekakvo neviđeno remek-djelo. Uostalom, dok navijači raznih, bogatih klubova diljem svijeta pate za starim vremenima, za nogometnim stadionima a ne glamouroznim 'zlatnim palačama', možda i ne trebamo biti toliko kritični.

Dodajmo i da je ovo tek idejno rješenje, koje se još može malo doraditi, neki detalji dotjerati, ali da se ipak ne dira osnovna ideja. A ona jest, u svojoj osnovi, da se zadrži dio starog Maksimira. Prema Bobanovim riječima nakon predstavljanja, doći će tu i pleksiglas, stadion će uglavnom ipak biti zatvoren, neće biti hladno i vjetrovito da bi bilo neugodno, 35 tisuća gledatelja trebalo bi se osjećati komotno. A to je, valjda, najvažnije.