Kad bi sekunda mogla trajati vječnost, a jedna te ista zora uvijek iznova svitala

Radomir Đalović primio je toliku dozu kritika u svojoj prvoj trenerskoj sezoni koliko neki njegovi kolege ne prime u pet. Ali, na pozadinski šum se nije osvrtao, on je stavio svoja leđa između javnosti i svlačionice i odlučio biti prva crta obrane. Ono što su mnogi njegovi prethodnici radili riječima, on je napravio djelom. Stigao je, sjećamo se, na mala vrata, a iako su iz kluba odmah imenovali glavnim trenerom, postojali su oni koji su ga nazvali ‘v.d.’ pa mu iste sekunde krenuli tražiti zamjenu.

No, Đalovića ni to nije brinulo. On je znao da je pred njim težak zadatak, a nakon iznimno turbulentnog početka na klupi Rijeke i ispadanja iz Europske lige, a potom i Konferencijske lige, premda bi se mnogi na njegovom mjestu predali, on je imao drugi plan.

Molon labe. Dođi i uzmi.

Korak po korak, bod po bod i pobjedu po pobjedu došao je do toga da ga je nogometna javnost u Hrvata, možda čak i nerado, počela priznavati. No, sviđao se on nekome ili ne, njega stvarno nikada, ali baš nikada nije zanimalo. Njega je zanimala samo njegova momčad, samo kohezija i kemija, samo sinergija. Znao je da nema najveći mač, najsnažniji štit i najkvalitetnije ratno odijelo, ali nikada nije dopuštao da to bude razlog zašto neće pokušati, zašto njegova momčad neće hladne glave i vrućeg srca započeti svaku bitku do kraja sezone.

I bilo je uspona, padova, lijepih riječi, manje lijepih riječi. Bilo je – nogometa. Ali, kad se povukla završna crta, on je našao način kako da svoju momčad dovede do pozicije da budu ispred svih. I to je, zapravo, jedino bitno. Kad se uzme u obzir koliko mu znači Rijeka, koliko mu godi zrak ispod Učke, koliko ga hrani ovdašnje sunce i kako je samo navikao na dosadnu kišu, jasno je svima zašto je on pravi Riječanin. Sve što Radomir Đalović kao osoba, kao igrač, a na kraju balade i kao trener predstavlja, HNK Rijeka kao klub jest.

Ova je sezona bila unikatna, neponovljiva, drugačija. Baš kao Rijeka. Ruku na srce, klubovi koje se prije početka sezone smatralo najvećim favoritima za naslov su sami pali, sami se i ubili, ali sve to ni najmanje ne umanjuje ovaj veličanstven naslov Rijeke, ovu veličanstvenu sezonu koju se sada može zaključiti s dva trofeja. I to je nogomet, to je život. Nekada, kada jednostavno odlučiš vjerovati, kada pustiš da se stvari događaju po inerciji, kada odlučiš nešto ne čačkati, nešto ne propitkivati – tada najbolje prođeš. Rijeka je osvojila naslov, Rijeka je prva, a trenutak u kojem je Armada utrčala u teren i u kojem je spiker na stadionu rekao ‘Rijeka je prvak Hrvatske’, ostat će u srcima svih Riječana do kraja života.

Kad bi sekunda mogla trajati vječnost, a jedna te ista zora iznova svitati, Riječani bi potpisali da do kraja života žive ovaj 25. svibnja. Rijeka je uspjela, Rijeka je prva, Rijeka je – šampion!