Istinski su samo oni koji su griješni i koji nisu nužno savršeni…

Je li do jeseni, koja je neupitno došla, do ovog mraka koji u studenom kao da pada ranije nego ikad, ili što se lagano počela paliti ta novogodišnja rasvjeta o kojoj se toliko govori, tek djeluje da nije rano da polagano počnemo rezimirati burnu nogometnu 2018.

Bit će do 31. prosinca još čudesnih utakmica, bit će jurenja za titulom i preokreta koji slamaju srca, bit će golova koji nas ostavljaju bez dana, ali lagano je, već sada, reći koji je to događaj, koji je to trenutak, obilježio svakog pravog ljubitelja nogometa.

U Hrvatskoj je to svakako bio pohod hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, no na cijelom nogometnom globusu to, iako nevoljko priznajemo, nije bilo hrvatsko srebro, nije to bilo, premda je blizu, ni odrastanje velikog dečka Kyliana Mbappea pred našim očima u trileru protiv Argentine, ni kijevsko finale Lige prvaka koje je dobio Sergio Ramos, ni odlazak Zinedinea Zidana, ni odlazak velikog Cristiana Ronalda u jedini klub u koji se može prijeći sa Santiago Bernabeua, a da to ne bude nazadovanje, niti ništa drugo s Mundijala, ni iz prijelaznog roka, niti Dinamovo prezimljavanje u Europi….

Vratimo se čak u siječanj 2018., na trenutak koji je u isto vrijeme mnogo bolio i ostavio nas ponosnim i nasmijanim, na vijest koja je bila dugo očekivana, a opet je došla iznenada; na ono što se moralo dogoditi i ono što nismo mogli zamisliti svih onih godina kada se svijet, ne samo nogometnim, činio ljepšim i zanimljivijim mjestom.

Premda zbog toga što smo znali da negdje, igdje, bilo gdje, gledali ga ili ne, Ronaldinho igra nogomet.

Teško je zamisliti da je toliko vremena prošlo, da se toliko stvari izdogađalo, premda se nije dogodila niti jedna važnija, od sredine prvog mjeseca, usred brazilskog ljeta i naše zime, kada je Ronaldo de Asis Moreira obznanio da više neće servirati široki osmjeh kojeg je trebalo poslati na onom zlatnom disku da posjetiocima iz dubokog svemira predstavi čovječanstvo.

Što drugo, zaboga? Znate, prijatelji izvanzemaljci, postoji na toj plavoj planeti jedna igra kojom su svi zaluđeni, a tu igru, onako kako je najljepše, nitko nikada nije igrao kao taj Brazilac iz Porto Alegrea; pogledajte kako pleše u Londonu jednog proljeća, i shvatit ćete koliko je čudan taj sport i koliko je, iako neki tvrde suprotno, u njemu rezultat nebitan.

Chelsea je te 2005. svladao Barcelonu na Stamford Bridgeu, piše u novinskim izvještajima i tako dalje stoji, evo provjerili smo za vas, na službenoj stranici UEFA-e, samo što čitava populacija koja voli tu igru zna da nije, da je iste večeri u Ligi prvaka pobijedio Ronaldinho, pa onda redom i: Barcelona, Brazil, „o jogo bonito“, ljepota, radost, romantika, poezija…

Pogledajte kako stražnjicom daje pas, pa kako pogađa one prečke na treningu, pa kako gleda na jednu stranu dok lopta putuje na neku drugu, kako radi bicikl i kako pogađa iz slobodnog udarca; kako pokorava Madrid i Madrid ustaje da mu se pokloni, i u tom trenutku razmaženi navijači najtrofejnijeg kluba na svijetu nisu čak ni ljuti što on ne nastupa za njih, već radosni što postoji.

Zašto smo se, samo zbog preuranjenog podvlačenja crte pod turbulentnu 2018. godinu, sjetili Ronaldinha? Da se nije vratio, slučajno, da nije obznanio kako mu je dosta penzije i da ga svrbe prsti na nogama i da želi ponovno voditi ljubav s loptom, a u te orgije smo svi bili uključeni, nismo li? Možda je potpisao ugovor s nekim japanskim klubom, ili nekim američkim klubom, ili nekim uzbekistanskim klubom kao jednom njegov prijatelj Rivaldo, pa ćemo morati tražiti streamove i navijati satove za tri ujutro kako bismo gledali kako to u Japanu, u Americi, u Uzbekistanu, ponovno pleše Ronaldinho?

Ah, ne, spustimo očekivanja, najdivniji nogometaš 21. stoljeća i najbrazilskiji Brazilac koji je ikada postojao – koji je, bit će, je li to bio Tostao, za njega rekao da je imao „dribling Rivellina, viziju Gersona, duh i radost Garinche moć i umijeće Jairzinha i Ronalda, tehniku Zica i kreativnost Romarija“? (Ronaldinhu bi i samo Rivellino, njegov vječiti idol, bio dovoljan!) – neće se vratiti, a možda se i ne treba vratiti.

Našao bi se u ovom sve gnjusnijem svijetu netko tko bi mu zviždao, neki komentator koji bi ispod te vijesti i ispod ovog teksta o njemu napisao da „nije Ronaldinho bio baš tako dobar, znam ja“, ili bi mu se zagledali u trbuščić i kilažu, kao da je kod genija važan trbuh ili kilaža, ne mora taj niti trčati i opet bi bio bolji od svih tamo…

Ronaldinho Gaucho je u proteklih tjedan-dva bio u fokusu baš takve javnosti, krvožedne prije svega, one za koju ne postoje heroji, pa čak ni oni koji su istinski.

A istinski su samo oni koji su grešni i koji nisu nužno savršeno.

Prije nekoliko dana svjetski su mediji javili da su njegov brat i on – Ronaldinho će vam reći da je najbolji igrač kojeg nikada niste vidjeli zapravo njegov brat, i da bez te spoznaje on ne bi ni smogao snage i hrabrosti da se izvuče iz one šupe bez čiste vode u faveli Porto Alegrea – upali u neki problem s vlastima savezne države Rio Sul do Grande oko poreza i da je naloženo da im se zalijene putovnice dok ne izmire svoj dug državi.

Kao da Ronaldinhu treba putovnica da bilo gdje otputuje, zaboga, njemu su sve granice otvorene, postoji li carinik koji neće stati mirno, salutirati tom čovjeku i reći mu „Dobro došli u našu zemlju, počašćeni smo“?

Druga vijest bila je nešto opasnija, barem tako žele da nas uvjere, po reputaciju nenadmašnog Brazilca. Ronaldinho i Kaka i još nekolicina igrača – ne i Juninho Pernambucano, koji je svoje negodovanje izrazi vrlo javno – podržali su na predsjedničkim izborima u Brazilu populista Jaira Bolsonara, koji je prije sedam-osam dana pobijedio u drugom krugu i koji će se 1. siječnja uselizi u Palasio da Alvorada u Braziliji, odakle se vlada šestom najmnogoljudnijom nacijom planete.

Ronaldinhova odluka začudila je mnoge, posebno zbog boje njegove kože u svjetlu činjenice da je Bolsonaro optužen (između ostalog) i za rasizam; čak je i njegova Barcelona, uvijek raspoložena za diskusije o politici, priopćila da se malo naljutila na njega.

(Glavni kritičari sjetili su se Doktora Socratesa, koji je bio na suprotnoj strani političkog spektra i koji je dizao glas protiv vojne diktature čak i kada je top moglo ugroziti mu egzistenciju; obje ove stvari govore, prije svega, koliko je nogomet neodoljivi dio brazilskog života, koliko se u sve miješa, koliko ništa ne može bez njega.)

Ah, baš ga briga, uostalom, on tjera u životu kao što je tjerao loptu; Ronaldinho je na terenu uvijek vidio potez-dva-pet unaprijed, pa što ne bi i u novoj karijeri. Ako je Ronaldinho, želimo reći, odlučio sa svojim imenom stati iza nekoga, a to je još iskrenije jer je odlučio živjeti u svojoj zemlji, tko smo mi da sudimo, budući da bi Ronaldinho mogao biti i predsjednik ako hoće, a kamoli da jednim upisom na Instagramu odabere prvog čovjeka države,

No glavni razlog je pomalo sebičan ili, eufemistički, intimniji: kada se ono u siječnju Ronaldinho navodno oprostio – doći ćemo i do toga „navodno“ – potpisniku ove kolumne zamjereno je što je bio previše osoban, što nije podsjetio na one zanimljive i nadasve kultne detalje iz biografije, što nije pobrojao trofeje nego se sjetio, sebičnjak jedan, kako je gledao Ronaldinha uživo i koliko je bio sretan zbog toga.

Mea culpa, od sada pa do kraja teksta samo sušta objektivnost, koja će valjda i bez emocija uspjeti podsjetiti svakoga zašto je toliko važan, zašto je jedinstven i neponovljiv, zašto nam toliko treba Ronaldinho, i zašto je ovo bila njegova godina.

U jednu ruku, zapravo, i to je važnije od Bolsonara i od toga pravi li mu itko probleme s putovnicom, Gaucho nikada neće otići, a ponajmanje će otići u siječnju 2018., i to je, valjda, ono što ga razlikuje od prstohvata legendi nogometa iz 20. stoljeća koje bi mu mogle stati uz bok ili ga eventualno nadvisiti.

Brazilac je bio prva ikona novog naraštaja, onog koji gotovo ne zna da je postojao svijet prije interneta, a nogomet prije Lige prvaka i svih ovih novaca. Možete ih nazvati Generacijom Y ako vam je do etiketiranja, onom koja je došla poslije nas Milenijalaca – grozne li riječi – ali za ovu argumentaciju, neka bude da je to YouTube generacija u najboljem smislu te sintagme.

Ne slučajno: Danas se pregledi na tom „siteu“ mjere milijardama, ali ostaje zabilježeno taman koliko i dvije Zlatne lopte – prvi video klip koji je imao više od milijun pregleda bila je ta legendarna reklama na kojoj je Ronaldinho pogađao prečku, a mi se svađali je li to montaža ili nije.

Umnogome je, dakle, kao da mu nije bilo dosta što je promijenio nogomet, promijenio i način na koji shvaćamo marketing.

U odnosu na tih nekoliko velikana nogometa, čija su dostignuća zabilježena, ako i jesu, na snimcima koje se jedva pokreću na 24 sličice u sekundi, ovjekovječena na crno-bijelim televizorima ili, u najgorem slučaju, samo u pričama starijih ljudi i odavno pohabanim novinskim člancima koji naravno nisu digitalizirani, Ronaldinho je imao sreću – pardon, mi smo imali sreću, da živi, stvara i slika u doba procvata novih tehnologija, besmrtnosti i sveprisutnosti kamera i video-zapisa.

Svaki od onih njegovih poteza, pa još na desetine, na stotine drugih, zauvijek su pohranjeni na sigurno mjesto, a od tamo bezbroj puta ponovno emitirani, i na jedan klik dostupni cijelom čovječanstvu i svakom onom djetetu koji uzima loptu u noge po prvi, peti, petsto-peti put.

Ronaldinho i njegova magija zauvijek će biti pred očima nogometnog svijeta, dok god se ova plava točka koja je modelirana po od udarca nabreknutoj lopti bude okretala oko sunca, pa možda i koji eon duže; nikada se nećemo osjećati starima kada budemo pričali o njemu jer će on uvijek biti moderan, svjež i nov, nitko nikada neće moći zaboraviti Ronaldinha, pa da će se morati kopati po arhivima da bi ga se sjetilo.

U tom smislu onaj tekst na kojem je novinaru zamjereno da je bio suvišan, jer je dovoljno samo uključiti taj prokleti, taj divni YouTube, pa da opet budete na stadionu Santiago Bernabeu i da zaplješćete majstoru, pa da opet budete na Stamford Bridgeu i da učite prve i jedine korake sambe koji će vam ikada zatrebati, pa da opet vidite kako je neki klinac posramio Dungu, a onda razvukao osmijeh širok kao nogometni teren i prelijep kao Brazil.

Jedino pitanje koje nikada ne smijete postaviti i jedino pitanje na koje ne treba dati odgovor znatiželjnim klincima koji su bili toliko nesretni da ga ne gledaju dok je bio u naponu snage, jest je li Ronaldinho mogao više, posebno od posljednje sezone u Barceloni pa preko Milana i laganog gašenja žara u očima.

Kao i kod svih suštinskih filozofskih pitanja i dilema, ni ovo se ne može odgonetnuti – zapravo, kakav ste čovjek i što očekujete od života i nogometa takav će vam biti i stav o poznim danima Ronaldinhove karijere.

Ima ta generacija koja će se zauvijek sjećati Ronaldinha, čak i ako je rođena u ovom stoljeću, naviku da govori u klipovima i slikama; to samo može koristiti geniju, jer su riječi zapravo suvišne.

jedna od takvih slika koja ga opisuje, djelo je nekog anonimnog klinca, kaže ovo: Unitedu nedostaje Ferguson, Milanu nedostaje Kaka, Realu nedostaje Zidane…

… A Ronaldinho?

Ronaldinho nedostaje nogometu.

A kada i vi to osjetite, kada vam se učini da se sve pretvorilo u znoj i krv, da je lijepa igra ugažena kao kad travu na svetom Wembleyu pokose igrali jednog drugog sporta koji se sasvim slučajno zove nogometom, kada vam je dosta priče o korupciji, namještaljkama, intrigama, milijardama, slobodno sebi prepišite, terapijski, pola sata Ronaldinha Gaucha na YouTubeu.

Prvog igrača čiji niti jedan magični potez nikada neće biti zaboravljen; prvog nogometaša koji je pomirio generacije kao što je pomirio Real i Barcelonu, kao što je pomirio čovječanstvo; jedinog čovjeka koji je obilježio godinu u kojoj se nije niti pojavio na terenu.

Jer čak i poslije 2018., valjda je jasno: negdje, igdje, bilo gdje, gledali ga ili ne, Ronaldinho igra nogomet.

Piše: Marko Prelević (Mozzartsport)

(Foto: Reuters)