I. SučićINTERVJU - Filip Salković: "Debitiram kao senior, a ispred mene - Oršić! A meni u glavi kako u garaži slavim njegov gol..."
Vrijeme Čitanja: 13min | ned. 11.01.26. | 08:00
Priča Filipa Salkovića, talentiranog hrvatskog nogometaša koji trenutačno brani boje ciparskog prvoligaša Paralimnija, nije jedna od onih koje ćete čuti svaki dan. U svojem prvom intervjuu u karijeri, mladić s Cresa, nogometno školovan u Rijeci, kao najveći san ističe pogodak u dresu Rijeke te slavlje pred Armadom, s tim da ponosno naglašava kako je oba naslova ‘svojeg’ kluba proslavio na terenu – prvog u društvu Darija Župarića prije utakmice, a drugog s prijateljima i ocem na centru nakon utakmice. Taktičku školicu prošao je s Ivanom Močinićem, dobar prijatelj mu je Oliver Lukić, a ne propušta istaknuti veliku podršku svoje obitelji koju nikada neće uzeti zdravo za gotovo.
Svi imaju barem jednog prijatelja, poznanika ili člana obitelji koji je istinski filmofil, a svima njima zajedničko je što su 2026. godinu označili jednom od onih koje će se dugo pamtiti. U redu, nismo sigurni da će biti kao 1994. kad se u kinima, zavisi u koju dvoranu uđete, moglo pogledati Iskupljene u Shawshanku, Pakleni Šund, Forest Gump ili Glup i gluplji, ali zato godina u koju smo tek zakoračili nudi neke blještave kino-naslove od kojih nekako najviše očekujemo od novog nastavka Igre gladi, Ratova zvijezda: Mandalorian i Gorgu, Vrag nosi Pradu 2, Vrisak 7, Osvetnici: Sudnji dan, Priče o igračkama 5 te posebno, do te mjere da ne možemo naglasiti koliko, od filma Odiseja, snimljenom po Homerovom epu koji opisuje grčkog junaka Odiseja te njegov povratak kući nakon desetogodišnjeg Trojanskog rata okončanog pobjedom Grka.
Premijera filma bit će 17. lipnja, kad je većina europskih nogometnih liga na pauzi, a igrači na godišnjim odmorima. U svojem Cresu, najvećem gradu na najvećem hrvatskom otoku, koji je čak i jako bitan za Odiseja, jer tamo je njega i Argonaute zavela čarobnica Kirka, u tom bi razdoblju trebao biti mladi Filip Salković (19), mladić koji igra svoju prvu seniorsku sezonu za ciparskog prvoligaša Enosis Neon Paralimni i koji daleko od očiju većeg dijela hrvatske sportske javnosti mirno i sigurno izlijeva temelje svoje profesionalne karijere.
“Debitirao sam protiv Pafosa, a znate i sami da su oni ove sezone u Ligi prvaka. Prvi put uđem u igru kao senior, a ispred mene Mislav Oršić. Isti onaj Mislav Oršić čiji sam gol protiv Maroka proslavio skačući u garaži kad sam s tatom i njegovim prijateljima iz Nonšalancija gledao utakmicu koja nam je donijela svjetsku broncu. Nije me preplavila trema, kad sam dobio signal da bih mogao nastupiti, bio sam 100 posto fokusiran, znao sam koliko sam radio za taj trenutak i cilj mi je bio da se pokažem u najboljem svjetlu. Nije lako istaknuti se u debiju, ali suigrači su me ohrabrili, baš kao što sam i s Oršićem uspio malo porazgovarati prije i nakon utakmice. Dao mi je dres, čak smo se i čuli kasnije. Meni puno znači da jedan takav igrač, hrvatski reprezentativac, odvoji svoje vrijeme i ponudi mi pokoji savjet te riječ podrške. To pokazuje njegovu ljudsku veličinu. Što je rekao? To neka ostane među nama, ali bila mi je velika čast. Nije utakmica završila kako smo priželjkivali, ali ja ću je svakako pamtiti do kraja života. Kako zbog debija, tako i zbog toga da sam jedan na jedan čuvao Mislava Oršića. Nestvarno”, ispričao nam je na početku našeg razgovora simpatični Filip Salković, donedavni junior Rijeke koji je, eto, svoj profesionalni put odlučio započeti na jedan neuobičajen način. Baš kao što je i cijela karijera Mislava Oršića bila prilično neuobičajena, što ga opet nije spriječilo u ostvarenju svih ciljeva i snova.
Nego, odakle sad Filip Salković, Prva ciparska nogometna liga i Paralimni? Nakon što je ostvario svoj profesionalni debi (24. rujna, zaostala utakmica 1. kola), Filip je morao pričekati nešto više od tri mjeseca prije nego što je upisao prvi start za svoju momčad. Ako je Pafos najteži protivnik, onda je APOEL drugi najteži. I baš protiv njih je odradio svojih prvih 90 minuta za Paralimni.
“Riječ je o najtrofejnijem ciparskom klubu, imaju najveći stadion u zemlji i puno navijača. Prošle sezone je Pafos bio prvak, dok je prije toga APOEL vezao dva naslova. I jasno je da žele i ove godine prvo mjesto. Utakmica je bila teška, imaju stvarno dobre igrače i poraz 0-3 nas još uvijek boli. Iako je to slaba utjeha, trener i suigrači bili su zadovoljni mojom izvedbom. Moram priznati da mi je to bilo drago čuti. Ne jer mi imponira da me se hvali, nego jer su mi takve utakmice potvrda da pripadam na ovoj razini te da mogu igrati protiv najboljih. Obje utakmice igrao sam na poziciji desnog beka, što nekako danas smatram svojom ‘prvom' pozicijom. Duga je to priča kako je do toga došlo, ali kada sam tek počinjao u Cresu i Rijeci, bio sam sve samo ne bek. Prvo desetka, zatim središnji vezni, potom i krilo. Kažem, duga priča... Emocije kad sam doznao da sam u prvih 11? Nisam bio nešto pretjerano uzbuđen i emotivan, više nestrpljiv i fokusiran da pokažem što sve mogu. Mislim da mojih pet minuta dolazi i spreman sam ih iskoristiti.”
Kako se nama nije žurilo, a na Cipru nije baš da se na svakom koraku možete sresti ‘naše ljude’, nagovorili smo našeg sugovornika da krenemo otpočetka.
“Prva i najvažnija stvar je obitelj. Oni su podnijeli veliku žrtvu i da nije bilo njih, ja danas sigurno ne bih bio ovdje gdje jesam. Mama Helena, tata Tomislav i sestra Petra, svi su se morali odricati da bih ja mogao igrati nogomet. Nije isto kada ste s Cresa ili ako ste, primjerice, rođeni u gradu iz kojeg je klub za kojeg igrate. Ja sam u drugom razredu srednje škole preselio u Rijeku, živio sam u učeničkom domu, pohađao Salezijansku gimnaziju i naporno trenirao svaki dan. Nije bilo jednostavno, zbog čega bih uvijek kad se ukazala prilika otišao na Cres. Hajde, ima katamaran pa je to malo olakšavalo stvari, ali nije mi se jednom dogodilo da bih odmah po završetku utakmice jurio na katamaran i to samo kako bih jednu noć mogao prespavati kući, u svojem krevetu. Sutra? Ništa, opet katamaran pa pravac Rijeka. Trening, škola ili nešto treće, uvijek je čekala neka obaveza.“
S mamom Helenom, sestrom Petrom i tatom Tomislavom. Foto: Privatna arhivaPrije nego što je došao u Rijeku je igrao za NK Cres.
„Tamo sam napravio prve nogometne korake i prošao sve uzraste, a s mnogim ljudima iz kluba sam i danas u kontraktu te su mi oni velika podrška. To se posebno odnosi na moje trenere Zlatana i Boška koji su od samog početka vjerovali u mene. Moja posljednja godina u Cresu bila je takva da bih subotom igrao za starije pionire, a nedjeljom za juniore. I osvojili smo oba naslova, pionirski i juniorski. Trenirao me tada Plumb Jusufi, a po završetku sezone se na Cresu održavao kamp od Nikice Pavleka kojeg je vodio Branko Strupar, s tim da je moju grupu nagledao Željko Bogadi na čiju sam preporuku i došao u Rijeku. Inače, na kampu sam se upoznao i postao dobar prijatelj s Oliverom Lukićem, danas igračem Red Bull Salzburga, za kojeg vjerujem da će napraviti veliku karijeru. Rijeka? Poziv sam dobio od Željka Rukavine, zadovoljio na probi i tu je počela priča zvana HNK Rijeka.”
Počeci u NK Cres. Foto: Privatna arhiva
Slavlje pionirskog i juniorskog naslova prvaka. Foto: Privatna arhivaA Rijeka je...
“Rijeka je san, bila i ostala. Uživao sam u svakom trenutku u klubu, pogotovo jer sam navijač Rijeke otkad znam za sebe. Upisao sam jedan neslužbeni nastup za prvu momčad, premda meni to znači kao da sam zaigrao u Ligi prvaka. Bilo je to protiv Halubjana, kad su oni slavili 55. rođendan kluba. Poseban dan za mene i moju obitelj.”
Razdoblje u Školi nogometa, suigrači, treneri...
“Gledajte, nije uvijek bilo sve idealno, bilo je teških trenutaka, ali ja pamtim samo ono najljepše. Surađivao sam sa sjajnim trenerima, puno sam od njih naučio. Ne želim nikoga posebno izdvajati, naravno da svi mi više volimo one kod kojih igramo, manje one kod kojih ne igramo, ali biti dio Rijeke je za mene posebna stvar. Svi znaju kakvi su uvjeti na Rujevici, još taj grb Rijeke... Prvi trener bio mi je Hrvoje Stilinović, s tim da ću posebno pamtiti individualne treninge s legendom kluba Dankom Matrljanom te razgovore i svojevrsnu taktičku školu koju sam prošao s Ivanom Močinićem. U posljednjoj godini u Rijeci vodio me gospodin Vjeko Miletić, s njim je bio veliki užitak surađivati, ali on je na kraju prvog dijela sezone otišao u Iran gdje danas radi kao pomoćni trener u stožeru Dragana Skočića. Suigrači? Mislim da će Roko Valinčić, inače moj veliki prijatelj, napraviti sjajnu karijeru. Thaqi je već pokazao kvalitetu u prvoj momčadi, Kitinovo vrijeme dolazi... Uvjeren sam da će iz moje generacije puno dečkiju ostaviti traga.”
Prije neslužbenog debija u dresu Rijeke protiv Halubjana. Foto: NK Rijeka Official
Iako je u Rijeku došao kao desetka, s vremenom se ispostavilo kako mu bolje odgovara pozicija desnog beka. Foto: NK Rijeka OfficialU ljeto 2025. godine naš sugovornik nije poput mnogih svojih vršnjaka prvu seniorsku sezonu išao odraditi ‘na sigurno’ u Prvoj ili Drugoj NL, već je preko Cresa i Rijeke odletio za – Cipar! Kako je došlo do prvog kontakta?
“Moj agent Matija Jalžečić me na kraju sezone ciljano ponudio upravo njima jer je znao da im treba desni bek. Otišao sam na Cipar, hajmo reći na probu, premda smo brzo našli zajednički jezik. I kad sam dobio mogućnost potpisati profesionalni ugovor, nije da su me neke druge opcije pretjerano zanimale. Svidjelo mi se odmah po dolasku, otpočetka sam imao osjećaj da bi to moglo biti dobro za mene. Ciparska liga je jako kvalitetna, vidi se to i po igračima koji ovdje dolaze, a vrlo je dobra i za razvoj mladih igrača. I sve to je zapravo donijelo odluku umjesto mene.”
Paralimni je grad na jugoistoku Cipra, a posebno zanimljivo je da kad bi se odradio doslovni prijevod s grčkog jezika, Filip je nakon Rijeke svoj novi klub pronašao u gradu ‘Pored Jezera’. Prosječne temperature u ljetnim mjesecima su oko 35 stupnjeva Celzijusa, a tijekom cijele godine oko 25. Idealno!
“Cipar je lijep, a vremenski uvjeti su izvrsni. Evo, Hrvatska cijela pod snijegom, a ovdje 20-ak stupnjeva, gornji dio trenirke uzme se ‘za svaki slučaj’, ha, ha.”
.JPG.webp)
Prvi seniorski start upisao je protiv APOEL-a. Foto: EN Paralimniou official/ustupljeno GermanijakuU novom klubu Filipa je dočekao trener Damir Čanadi (danas momčad vodi Bojan Markoski, op.a.), dok su u svlačionici bili Marko Đira, Ivan Laća te još neki igrači s ‘našeg’ govornog područja.
“Odmah po mom dolasku, nema tko mi se nije ponudio pomoć. Đira mi puno pomaže taktički, često mi sugerira kako da poboljšam neke sitnice koje su jako važne u nogometu, dok je Laća iznimno talentirani ofenzivac koji nas je sada napustio. Nikako ne smijem zaboraviti ni 'našeg' Emanuela Šakića, on je na početku sezone bio prvi desni bek kluba, s tim da na mene nikada nije gledao kao konkurenciju, već mi je stalno pomagao savjetima. Trener Čanadi? Vrhunski stručnjak i veliki gospodin, sretan sam što mi je baš on bio trener na početku moje seniorske karijere. Nažalost, stvarno nije imao sreće s rezultatima, ali to ne umanjuje njegovo znanje kao ni pedagoške kvalitete. Želim mu puno sreće. Što se tiče onog dijela van terena, Marcel Čanadi bio je uvijek tu za mene i mislim da bolje suigrače i grupu na početku svojeg seniorskog puta nisam mogao ni poželjeti.”
Nakon Pafosa i Oršića, a onda i APOEL-a, naš sugovornik zaigrao je i u kup-utakmici u kojoj je njegova momčad iznenadila Ethnikos u gostima i došla do 2-1 pobjede.
“Velika i važna pobjeda, jako će nam puno značiti za samopouzdanje. To nam je tek druga pobjeda u sezoni i nadam se da je sve ono loše ostalo u 2025. te da će u 2026. godini biti puno više ovakvih rezultata. Sada moramo s ovakvim rezultatima nastaviti i u prvenstvu. Znamo da je pozicija teška, ali ne odustajemo, to nije opcija! Mi smo profesionalci, ljudi iz kluba vjeruju u nas, a valjda bismo i mi igrači morali pokazati da vrijedimo više od ovoga što smo pokazali u prvom dijelu sezone. Ja vjerujem i mislim da svi moramo vjerovati. Da, bit će jako teško, ali u nogometu ništa nije lagano.”
.JPG.webp)
Nakon važnog slavlja u Kupu. Foto: EN Paralimniou official/ustupljeno Germanijaku.JPG.webp)
Filip je u igru ušao već u 32. minuti, a njegova momčad došla je do 2-1 slavlja pogotkom Muselianija u 84. minuti. Foto: EN Paralimniou official/ustupljeno GermanijakuOve nedjelje Paralimniju u goste dolazi Apollon Limassol (16 sati).
“Ne želim pričati van terena, samo na njemu. Nadam se da će nam ova pobjeda u Kupu biti poticaj za dalje.”
Malo po malo i opet je tema postala – Rijeka. Dojma smo da s Filipom drugačije ni ne može.
“Pratim HNL, gledam sve naše klubove, ali Rijeka je Rijeka. Znate, kad je Rijeka osvojila prvi naslov, ja sam s Darijom Župarićem prije utakmice izašao na teren. To mi je iz tih dječačkih dana jedna od najljepših uspomena.”
Uz Župarića prije utakmice protiv Cibalije, kad je Rijeka osigurala prvi naslov prvaka Hrvatske. Foto: Privatna arhiva..jpeg.webp)
Od malih nogu, za Filipa postoji samo Rijeka. Foto: Privatna arhivaA drugi naslov, također na Rujevici?
“Pa naravno, nego gdje drugdje? Tata je bio na jednoj tribini, ja na drugoj. I onda smo se kad je završila utakmica našli na centru.”
Glavni cilj u karijeri bio bi...
“Dobro, svakom nogometašu je reprezentacija svetinja i to je vjerujem svima jasno, ali isto tako moram reći da ono što mene gura prema naprijed je da jednog dana debitiram u dresu Rijeke. I onda nešto i osvojim. A onda i da zabijem pogodak pa da ga proslavim pred Armadom. Nekako imam osjećaj da danas više-manje svi igrači Rijeke svoje pogotke slave ili pred istočnom ili pred zapadnom tribinom. Mene nekako najviše vuče taj sjever, o tome stvarno sanjam. I siguran sam da ako me zdravlje bude poslužilo da ću jednog dana ispuniti svoje snove.”
Snovi bez ciljeva su samo snovi, a oni na kraju nerijetko potiču i neka razočarenje. Na svojem putovanju, s ciljem da bi ostvario svoje snove, svaki čovjek mora biti discipliniran, ali još važnije je da bude dosljedan. Bez predanosti se ne kreće, ali bez dosljednosti, odnosno konzistentnosti, se ne završava. I ta misao morat će živjeti s Filipom sve dok jednog dana ne uspije u onome što si je odavno zacrtao.
