Hrabrost, ludilo, nada: Kako su Vještice iz pepela stigle do Serie A

Pobjeda u nogometu ne stanuje samo pod svjetlima velikih reflektora, pred objektivima kamera čije slike blještavila trofeja obiđu cijeli svijet.

Daleko od velikih svjetala svojih petnaest minuta slave, kako je to davno sročio Andy Warhol, zaslužuju i oni koji kroz kaljužu i blato probijaju svoj put iz nižih liga, tavoreći tamo nošeni podrškom svoje lokalne publike, koja je često i vjernija te fanatičnija od onih s vrha. Logično, jer lako je navijati za pobjednike, kako je kasnih devedesetih vrištao onaj „navijački“ slogan Coca Cole. Probajte testirati vjernost navijajući za one koji su „vječni gubitnici“. Tu se također dobrim dijelom nazire smisao sporta.

>>OŽIVJELI REKORDERI: Nevjerojatna priča o smrti i životu najvećeg malog kluba u Turskoj

Da ste prije dvanaest godina naletjeli na gradić Benevento, koji sa svojih 60 tisuća stanovnika leži u pitoresknom kraju plodne zemlje nekih sat i pol vožnje od Napulja, i pitali za nogometni klub, mnogi bi vam nevoljko odmahnuli rukom. Gubitnici su oni bili i prije te nesretne 2005., provodeći svoju povijest dotad dugu sedamdeset i šest godina uglavnom u nižim razredima talijanskog nogometa, ali navedene godine gubitaše je pogodio poraz koji niti jedan nogometni klub ne želi – potpisali su bankrot. Da ste tada na terasi nekog kafića sjeli s navijačem Beneventa, i uz čašicu strege, popularnog lokalnog likera od mente rekli kako će klub za dvanaest godina po prvi put u povijesti igrati Serie A, rekli bi vam da ste poludjeli; diventi pazzo. Da vam je udarila strega u glavu.

Međutim, evo ih.

Nitko nije to očekivao ni mogao proreknuti, iako je Benevento također poznat u Italiji kao „grad vještica“. Uostalom, i ime tog likera se može prevesti kao „vještičji“, a nadimak kluba je Stregoni, ilitiga „Vještice“. Priča kaže da su pred tisuću godina Langobardi, germanski narod koji je u tom periodu kontrolirao veći dio Apenina, upravo u Beneventu pronašli svoje sjedište u kojem su obavljali paganske rituale. No, vjerojatno čak ni oni ne bi povjerovali ukoliko bi im tada proročanstvo reklo da će Benevento jednog dana igrati među talijanskom elitom.

Ali oni koji jesu vjerovali bili su braća Vigorito, lokalni poduzetnici koji su po bankrotu odlučili preuzeti ono što je ostalo od kluba i vratiti ga među žive. Podignuli su ga i kroz par godina rada uspostavili neki standard, kako na terenu tako i izvan njega. Nije bilo trenutka tijekom dana a da barem jedan od te braće nije bio užurbano zaposlen u hodnicima stadiona Santa Colombe, kapaciteta nešto manjeg od 13 tisuća sjedećih mjesta. Nije stoga ni čudo da su po Cirinoj smrti 2010. godine navijači i klub odali počast tako što su stadion preimenovali u Stadio Ciro Vigorito; fizički on više ne može naravno biti prisutan stalno tu, ali je sada na simboličkoj razini uspio ono što je vjerojatno sam i htio – da provede doslovce svaku sekundu radeći u korist kluba kojeg je volio.

Njegov brat Oresto se nakon par sezona povukao iz kluba, ali to na kraju nije bilo konačno zbogom; vjerojatno tek prostor da se pomiri s činjenicom da klub, ali i on, moraju nastaviti sami . Nakon lošeg uvodnog dijela pretprošle sezone u Lega Pro, kako se službeno zove talijanska treća liga, postepeno su rasli na krilima trenerskog debitanta Gaetana Autere. Do kraja sezone sakupili su nevjerojatnih 70 bodova, a čak 20 tisuća duša – trećina grada dakle – okupila se da bi svjedočila povijesnoj pobjedi nad Lecceom od čak 3:0, nakon koje su i službeno ušli u Serie B. Gubitaši su konačno okusili slast pobjede.

Problem je s klubovima koji naglo pređu u viši rang natjecanja taj što je jako teško pogoditi adekvatan pristup u novoj, zahtjevnijoj sredini. Ako budete preskromni i preplašljivi, konkurencija će vas progutati i lako se možete naći na samom dnu. Ako ste pak nerealno ambiciozni, pa čak i bahati – makar to bilo u svrhu nekakve intrinzične motivacije – ponovno se možete srušiti na dupe. Balans između samouvjerenosti i realnosti jako je bitna, a Autera je to bezuspješno pokušavao predočiti Orestu. Ovaj je pak ludo vjerovao da Benevento ima realnu šansu za ispisati povijest, i da se plasman „iz prve“ u Serie A nakon godina truljenja u nižoj ligi nameće kao imperativ, makar to nikad nikom nije pošlo za rukom. Autera nije bio spreman dijeliti taj entuzijazam, naginjući donekle na prvu stranu spektra očekivanja, a klupu je preuzeo Marco Baroni, između ostalih bivši igrač Napolija, Fiorentine i Rome. Iako je u trenerskoj karijeri trenirao uglavnom niželigaše, Baroni je imao stav koji je izgradio kada je bio dio tih velikih klubova, te je sa zadovoljstvom prihvatio izazov koji je pred njega bacio ambiciozni Oreste Vigorito.

Taj entuzijazam i vjeru u sebe Baroni je pretočio i na momčad, koja je iz kola u kolo igrala neopterećeni, napadački nogomet. Rizik je dio posla, ali ako znate limite momčadi, nije se toliko teško odvažiti da ga primijenite. Benevento je sezonu završio na petom mjestu, a otvoren stil igre očitovao se time da su bili peta najefikasnija momčad lige, primivši pritom tek tri gola manje od osvajača SPAL-a, kojeg su u prvom kolu porazili s 2:0. Velike zasluge, kako tijekom prvenstva, tako i u playoffu ima Fabio Ceravolo, tridesetgodišnji napadač koji je nakon godina lutanja mjesto našao prvo u Reggini, a zatim i u Beneventu; on je sa dvadeset pogodaka u sezoni ostao tek tri gola kratak iza legendarnog Giampaola Pazzinija u utrci za najboljeg strijelca lige. Još jedno zapaženo ime je i Ceravolov „šegrt“ u vrhu napada, koji nosi nogometno znakovito prezime. George Puscas dvadesetjednogodišnji je napadač podrijetlom iz rumunjske Marghite, grada uz samu granicu s Mađarskom u kojoj je velika populacija mađarskog stanovništva. Kao i veliki Ferenc, George je napadač, koji je preko rumunjskog Liberty Orade stigao do Intera iz Milana, a tamo je zbog svoje polivalentnosti brzo stekao cijenjenu reputaciju. U vrijeme Roberta Mancinija bio je vrlo blizu etabliranju u prvoj ekipi, međutim odlučili su da je posudba ipak ono što mu je potrebno za dodatni razvoj. Pogodili su; iako je Puscas vičniji ulozi najisturenijeg čovjeka u ekipi, ovdje se savršeno snašao kao povučeni napadač iza Ceravola, otvarajući njemu prostor i istovremeno zabijajući golove kojih je na kraju potpisao osam. Svoj veliki obol pohodu Beneventa dao je i mladi Amato Ciciretti, dvadesettrogodišnji veznjak kojeg je Roma i konačno odbacila nakon godina slanja po uzaludnim posudbama. Ciciretti je svojom tehnikom i brzinom privukao pažnju teškaša s kojim će se Benevento susresti, a najviše Napolija. Međutim, tu priču teško da će De Laurentiis, koji je prvi pohrlio čestitati susjedima na nevjerojatnom uspjehu, uspjeti realizirati.

Razlog tome leži i u činjenici da će plasmanom Beneventa u Serie A Italija gledati prvi derbi Campanije nakon 1988. godine, kada je Napoli igrao susrete protiv Avellina. Sada ih čekaju sudari s „Vješticama“, koji će – iako je naravno težište snage uvelike na strani Napolija – obilovati južnjačkom atmosferom i donijeti dimenziju više bogatoj  nogometno-navijačkoj tradiciji Serie A. Međutim, Benevento i dalje nastavlja živjeti mantru Orestea Vigorita kako ne treba ići „malen pod zvijezdama“. On i Baroni tvrde da bi realan ishod ove sezone bio - stabilna sredina Serie A. Ludilo? Previše strege?

Možda stvarno ima nešto u toj proročkoj ostavštini Langobarda…

(Foto: Benevento Calcio)