Godina u životu Andrije Balića

Prekjučer se navršilo ravno godinu dana otkako je Andrija Balić pozirao u dresu Udinesea, u transferu vrijednom tri milijuna eura. Hajdukovo "čudo od djeteta", koji se zajedno s Nikolom Vlašićem prometnuo u vođu ove Hajdukove talentirane generacije 1996/97. tijekom siječanjskih priprema u Turskoj u ovo doba lani praktički je otpisan od strane tadašnjeg trenera Damira Burića. Stigla je ponuda koja je zadovoljila klub, a u tom je trenutku simptomatično bilo i da je tadašnji saziv Nadzornog odbora kluba unisono odlučio da Hajduk prihvati prodaju klupskog dragulja.

Odluka je to koja je tada duboko podijelila hajdučki nogometni puk, ionako duboko polariziran u strastvenom praćenju i najsitnijih detalja oko kluba, a pogotovo oko "njegove dice", što je egida za shvaćanje temelja na kojima bi Hajduk trebao funkcionirati; kao poligon za promoviranje vanserijskog talenta kojeg će nakon nekoliko sezona u bijelom dresu pošteno unovčiti. Andrija Balić bio je taj, klinac kakav nije hodao poljudskim travnjakom godinama i igrački antipod Nikoli Vlašiću. Iako su obojica svoju karijeru započeli na poziciji iza napadača, "Niksi" je ipak uvijek stremio preuzeti ulogu polušpice, dok je Andrija više prihvaćao biti playmaker, onaj koji će gurnuti suigrače u prigodu radije nego da sam napadne prostor iza leđa protivničke obrane.

Bio je u pitanju ono što bi u širem društvenom kontekstu nazvali "kapitalnim projektom" kluba, pošto se razmjerno brzo odlučilo kako se više isplati od njega napraviti modernog veznjaka koji će diktirati tempo igre postavljen u ulogu dubinskog playmakera, nego ga žrtvovati bliže golu, gdje je bilo logičnije da ordinira fizički neusporedivo dominantniji i direktniji Vlašić. Izgledalo je sve idilično; Hajduk je pronašao model po kojem bi oba najveća talenta dobila uloge koje nisu međusobno isključive, već štoviše, izvlače najbolje iz obojice istovremeno. Marginalno ime protivnika možda je uzrokovalo da ta utakmica izblijedi iz memorije Hajdukovih navijača, ali onaj dugopoljski susret protiv estonske Sillamae Kalev (6:2) bila je možda najljepša potvrda komplementarnosti ova dva igrača. Balić je distribuirao dijagonalne lopte sigurnošću prekaljenog veznjaka, ali je istovremeno iskorištavao pukotine u protivničkoj obrani da se ubaci iz pozadine. Iz prve takve prigode je fantastično pogodio iz prve na asistenciju Vlašića, dok je tek desetak minuta kasnije pokupio sjajnu loptu u prostor Caktaša, prešao gostujućeg vratara, da bi mu loptu skinuo protivnik s crte. Iako protivnik nije bio na nekakvoj kvalitativnoj razini, ta je utakmica promovirala Balića u mainstreamu kao "hajdučkog Pirla".

Lijepo je pripisivati takve epitete, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko je Pirlo – jedan od najpoznatijih primjera igrača kojeg su s vremenom odlučili "spustiti" s polušpice na poziciju dubokog playmakera – redefinirao ulogu veznjaka, ali mnogo ljudi jednostavno nema mogućnosti steći uvid koliko je zapravo kompleksno mladog igrača uobličiti da se uistinu formira na toj poziciji. Potrebno je mnogo strpljenja, odricanja, pravilnog rada, dozirane i pravovremene tranzicije te povrh svega sigurno zaleđe takvom igraču da se razvije na toj, možda i najodgovornijoj poziciji u današnjem nogometu. Takvi, tehnički potkovani igrači na pivotalnim pozicijama koji su spremni igrati na najvišoj razini izrazito su cijenjeni, te je njihova cijena izrazito visoka. Ulogu koju su modernom nogometu predstavili između ostalih Pirlo, Xabi Alonso i Michael Carrick preuzeli su mladići poput Marca Verrattija ili Juliana Weigla; oni koji jednim pasom mogu probiti protivničke linije, ili jednom preciznom dijagonalom razvući protivničku obranu. Andrija Balić bio je Hajdukov projekt koji je nažalost potvrdio koliko je teško kreirati takvog igrača.

Nije naravno dugo trebalo prije nego se krene licitirati ponudama i špekulacijama, potvrđenima ili neprovjerenima. Hajdukova uprava se praktički svakodnevno morala ograđivati od pitanja hoće li prihvatiti ponude za Balića i Vlašića, a hype koji je kreiran oko tog dvojca bio je suštinski nevjerojatan. Hajduk se mogao nositi s medijskim pritiskom, ali s vremenom u tu jesen 2015. postajalo je jasno da Andrija ne može. Niz faktora potrebnih za uspjeh takvih posebnih igrača počeo je padati kao niz domina, a atmosfera oko – a očito i unutar samog Andrije – postajala je previše toksična. Nije tu bila stvar što on sam nije poradio na svojoj fizičkoj spremi, što je navodno bio jedan od ključnih problema kod trenera Burića; čak ni to što nije imao uz sebe prijeko potrebnog "stupa", dominantnu "četvorku", koja bi mu s leđa odvlačila igrače i pružala sigurno zaleđe kako bi mogao pronaći dovoljno prostora za egzekuciju svoje magije. Balić se počeo gubiti u svom odrazu, te je djelovalo kako igra više za imidž koji je kreiran o njemu nego kao dio kolektiva. Kada su tijekom prošle jeseni prozivali Rooneyja da u povučenijoj ulozi u kojoj ga je prvotno vidio Mourinho previše pokušava privući pozornost nepotrebnim "nemogućim" dodavanjima britki engleski mediji iskoristili su termin "Hollywood passes"; kičasta, forsirana dodavanja lišena bilo kakve logike. Takva složenica bila bi idealna i godinu dana prije za okarakterizirati dojučerašnji najveći forte Andrije Balića.

"No Balić – no party" glasila je parafraza Hajdukovih navijača transparenta koji su svojedobno Romini navijači posvetili imperatoru Tottiju. Tulum se brzo pretvorio od potpunog hita do onog u kojem se domaćin previše trudi privući pozornost na sebe pa se krene upucavati tuđim partneri(ca)ma i raditi djetinjaste stvari. Postepeno je gubio povjerenje kod trenera Burića, koji je na primjeru napadača Ivana Mastelića pokazao koliko cijeni trud i zalaganje kod igrača u formativnim godinama. Minutaža je sve više izostajala, a s njim i strpljenje ljudi zaduženih za Andrijinu karijeru. Ponajprije njegovog oca Ivice, koji je u javnost došao nakon što je bacio mobitel put klupe Hajduka zbog činjenice da je Andrija u onom uzvratu playoffa protiv Slovana iz Libereca zamijenjen već u 37. minuti utakmice. "Ovo je gotovo", navodno je tada vikao Balić stariji, vjerojatno ni sam ne znajući koliko će ta rečenica biti primjenjiva tek godinu i pol dana kasnije. Burić je s turskih priprema poručio da Balića ne vidi ni u krugu od 18 prvotimaca, što je bio i konačni mig da se prihvati milijunska ponuda Udinesea, jer mu je vrijednost već u tom trenutku donekle opala zbog loše jeseni.

Prvog veljače 2016. godine 18-godišnji Andrija je predstavljen u Udineseu, pozirajući s dresom na koji je imao svoj broj 99. Njegov odlazak ostavio je dojam da se Hajdukova struka nije znala nositi s takvim unikatnim igračem u formativnim godinama; da su znali što žele, ali ne i kako će to postići. Drugi dio populacije davao je legitimitet prodaji, tvrdeći da kudikamo veću krivicu snosi igrač i ljudi koji su ga savjetovali. Sam Balić je po dolasku u Italiju, poznatu po visokoj skepsi prema razvoju mladih igrača sa strane, izjavio da "traži iskorak u karijeri", što je također uzeto kao simptomatična izjava za jednog tinejdžera koji se nikada nije do kraja profilirao na prethodnoj stepenici. Vrijeme je pokazalo da su skepse oko njegovog razvoja bile opravdane.

Prošlo je godinu dana, u kojima Andrija nije proveo ni službene minute u dresu Udinesea; tek se pojavio u tri susreta Primavere, kao i u dva pripremna susreta. Udinese je prošao i prolazi kroz turbulentno razdoblje praćeno smjenama trenera, ali tražiti još jedno opravdanje na račun kluba je u ovom slučaju zapravo potpuno iluzorno. Treba postojati izrazito dobar razlog zbog čega klub plati igrača tri milijuna eura – što je jedan od jačih iznosa koje je Udinese izdvojio unazad par sezona – a da mu onda u više od dvije polusezone igrač ne odigra ni jedne jedine minute.

Naivno bi bilo kazati da je igrač od 18 godina izgubljen, ali dosadašnji tijek njegove već sada sadržajne karijere sugerira da se os odgovornosti itekako okrenula na njega. Nije problem reći kako bi mu u ovom trenutku posudba bila najbolje rješenje, međutim to svejedno nije ono što bi mu sa sigurnošću moglo spasiti karijeru. Minutažu morate zavrijediti bilo gdje, pogotovo kao igrač na posudbi, a gotovo godinu i pol dana bez natjecateljskog nogometa brzo učini od wunderkinda nepoželjan teret eventualnom novom treneru. Andrija Balić se mora ponajprije u svojoj glavi vratiti film kada je znao biti samokritičan i ukazivati na stvari koje treba promijeniti u svojoj igri, prije nego je slavodobitno počeo govoriti o "iskoraku".

Uostalom, nekada zbilja najveća potvrda sazrijevanja, u nogometu, ali i u životu predstavlja upravo pravilna introspekcija.

(Foto: Pixsell/Udinese)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!