Duhovi slavne europske prošlosti bude se u Midlandsu

Prepoznatljiv Cloughov nogomet, s puno brzih i kratkih dodavanja te bez pretjeranog kompliciranja u napadu ili rizika u obrani, najprije je doveo Šumare do engleskog trona, i to u njihovoj povratničkoj sezoni u najvišem rangu. Potom je iduće sezone u finalu svladao Malmö s 1-0, da bi im titula u domaćem prvenstvu izmaknula za samo osam bodova, odnosno četiri pobjede, s obzirom da se tad za trijumf dobivalo po dva, a ne tri boda. Redsi su postali engleski prvaci, ali kao branitelj naslova, Forest je i iduće sezone sudjelovao u Kupu prvaka.

Mislilo se da Nottingham ne može ponoviti lanjski uspjeh i da je ta momčad u padu, što se očitalo i tek po petoj poziciji na kraju engleske Prve divizije, ali Clough i njegov poznati pomoćnik Peter Taylor ponovno su stigli do europske titule. Ponovno je u finalu bio dovoljan tek jedan gol, ovog puta protiv tad vrlo jakog HSV-a, predvođenog kapetanom Felixom Magathom i engleskom zvijezdom Kevinom Keeganom u njemačkim redovima. Ipak, to je bio i kraj najslavnijih dana Šumara, nikad više nisu zaigrali u nekom europskom finalu, otad pamte samo uspjehe u Kupu UEFA-e: polufinale iz 1984. te četvrtfinale iz 1996.

aman kad je već Nottingham padao u svoj uobičajeni prosjek, krenuo je kratak, ali silovit uzlet Aston Ville. Iako je taj klub iz Birminghama 1980-e dočekao kao jedan od najtrofejnijih na Otoku, sa šest ligaških titula, ona posljednja bila je osvojena tek tamo 1910., čega su se sjećali tek najstariji navijači Villansa. Pravo je čudo i posve nevjerojatan podatak iz današnje perspektive, da je Villa taj naslov iz 1981. osvojila sa samo 14 igrača u kadru, od čega ih je pola bilo standardno praktički u svakoj utakmici.

Ron Saunders je bio trener-stvaratelj ovog nevjerojatno uspjeha i prekida 71 godine dugog posta, a tada 20-godišnji domaći talent Gary Shaw, rođen baš u Birminghamu, dobio je nagradu za najboljeg mladog igrača sezone. Dobro je Villa krenula u tu svoju premijernu avanturu među europskom elitom, redom nizala trijumfe nad islandskim Valurom te dva Dinama, onim iz Berlina te potom Kijeva, a onda je pao i Anderlecht. Finale je donio sraz s i tad vrlo jakim Bayernom, u čijem su kadru bili legendarni Paul Breitner, Karl-Heinz Rummenigge, Klaus Augenthaler te Dieter Hoeneß.

Ni oni nisu mogli zaustaviti Engleze, ponovno je onih Forestovih 1-0 bilo dovoljno za trijumf i 'ušati' trofej. Baš kao i Šumari, ni ovaj se klub više nikad nije ni približno tako vinuo u europske visine, pamte se još dva četvrtfinala, ono iz Kupa prvaka 1982. na neuspješnom putu prema obrani naslova, te ono u Kupu UEFA-e 1998., baš kao i lanjski ulazak u polufinale Konferencijske lige. Dapače, oba su kluba u međuvremenu padala i u drugi rang, pa se zatim i vraćali, a u zadnjih nekoliko godina ustabilili su se kao punopravni članovi Premier lige.

U tim drugoligaškim trenucima, europske večeri pod svjetlima reflektora i zvjezdani europski suparnici te atraktivna gostovanja po Starom kontinentu činili su se kao teško dostižan, praktički nemoguć san. S ovim nebrojenim utakmicama i sad već znatnom količinom izdanja raznih UEFA-inih natjecanja, često se dogodi da se čini kao da smo ovo već sve vidjeli, odnosno da se zatvorio krug. Nije to neka nostalgija ili samo ponajvljanje povijesti, nego prisjećanje na dane stare slave.

Baš takav je ovaj dvomeč nekadašnjih europskih prvaka Ville i Foresta, koje je tada pogonio bazen isključivo domaćih igrača, a sad su tu strani treneri i nogometaši, koji koriste moderne tehnologije, razne podatke i disciplinirane taktike. Ipak, mnogo toga i sad podsjeća te nas vraća na te stare i slavne dane u Midlandsu, kad su se i jedni i drugi drznuli stajati na europskom tronu, kad im je Stari kontinent bio pod nogama.

Ti pothvati, pogotovo ovo dvostruko Forestovo slavlje, i danas prkose logici modernog nogometa. Nije tad bila riječ o nekom superklubu ili već ustaljenom, tradicionalnom gigantu domaćeg nogometa, već momčad izgrađena na velikom samopouzdanju, jasnoj igri i praktički tvrdoglavoj vjeri da posložena struktura može nadmudriti već etablirane i bogate velikane. Slično se i Villi poklopilo, samo dvije godine poslije, taj je sastav uskladio sve, talent, tajming i hrabrost u igri te to pretvorio u uspješnu europsku kampanju.

No, koliko su ti Nottinghamovi uspjesi vremenski udaljeni, toliko se i razlikuju u filozofiji te atmosferi u i oko kluba. Cloughova momčad počivala je na jednostavnosti, a njegova genijalnost nije bila u inovaciji, nego u redukciji, odnosno uklanjanju svega suvišnog. Današnji Forest živi u daleko kaotičnijem okruženju. Karakteriziraju ga nebrojeni transferi, stalne promjene kadra i stožera te taktičke prilagodbe. Izvjesna romantika i dalje postoji, ali filtrirana je kroz nestabilnost modernog nogometa.

Doduše, Villa je drugačija, znatno zdravija priča. Pod Unaijem Emeryjem, kojeg zbog četiri titule i pet finala možemo prozvati i Mr. Europa League, djeluju bliže suvremenom europskom arhetipu nogometa. Klub, a shodno tome i seniorska momčad, vode se strukturirano, analitično, praktički opsjednuto detaljima.

Iako većina sadašnjih navijača oba kluba nije svjedočila tim europskim uspjesima, ili ih se u najboljem slučaju sjećaju kroz maglu, u zraku se osjeti ta šampionska atmosfera. Kao da im ta europska pozornica nije strana, već su s nje samo izbivali neko vrijeme. No, i tu ima razlike, s obzirom na trenutni status, čini se kao da se u Forestu sad pitaju može li se ponoviti onakvo čudo, dok u Aston Villi razmišljaju zašto nema i više takvih uspjeha. I ne samo to, dojam je da Villansi žele pokazati da se, uz pravu strukturu, povijest može ne samo ponoviti.

Europske večeri stvaraju prvake, one koje ćemo dugo pamtiti i one koje rijetki očekuju. Nude nam pozornicu na kojoj se prošlosti i sadašnjost mogu preklapati, gdje se pojedini klubovi mogu činiti, bar kroz tih 90 minuta, da su isti kao i kroz sva ta desetljeća. Za Forest i Villu, kroz ovaj dvomeč pokušat će odgovoriti ne tko su i što nekad bili, već jesu li još uvijek sposobni za najveće dosege. Duhovi slavne europske prošlosti ponovno se bude na Midlandsu, vidjet ćemo čiji će biti uspješniji u evociranju tih uspomena i ponavljanju slavnih europskih dana...

Očekivani sastavi:

Nottingham Forest (4-4-2): Ortega - Aina, Milenković, Morato, Williams - Hutchinson, Sangare, Anderson, Gibbs-White - Wood, Igor Jesus. Trener: Vitor Pereira.

Aston Villa (4-2-3-1): Martinez - Cash, Konsa, Mings, Maatsen - Onana, Tielemans - McGinn, Rogers, Buendia - Watkins. Trener: Unai Emery.