Dok svira radio: Zašto nogometu treba "više Pašalića"?

 

Sredinom listopada prošle godine Split je ponovno bio u znaku za grad karakteristične navijačke groznice; onakav dan kada svaki put iznova postane vidljivo kako je virusom Hajduk "zaraženo" i staro i mlado. Iako je u pitanju bio gradski derbi s RNK Splitom koji s obzirom na stanje mlađeg kluba s Parka mladeži to nažalost nije, centar grada bio je okupiran od ranih jutarnjih sati zbog jednog drugog, ipak mnogo važnijeg razloga.

To je jutro i službeno potpisan ugovor kojim se Tommy, tvrtka koja je ujedno i glavni sponzor Hajduka, obvezala prodati dionice kluba u njenom vlasništvu udruzi Naš Hajduk, čime su navijači – oni koji su klub izvukli iz golemih dugova i usmjerili ga na put ozdravljenja – službeno postali vlasnici 24.53% kluba. Uz fizičke moderatore te svečanosti jedan glas je s videozida pozdravio sve prisutne i preuzeo ulogu naratora videa u kojem se objašnjava koncept također tog dana pokrenute donatorske akcije „Ili jesmo ili nismo“. Akcija kojom su navijači „rezervirali“ svoje ispisano ime na specijalno dizajniranom trećem dresu za iduću sezonu objašnjena je široj javnosti preko Marija Pašalića, „diteta kluba“ koji je taj dres uprljao i natopio znojem nebrojeno puta.

Navijačima Hajduka na spomen Pašalića pred očima prolete dvije najznačanije slike iz njegovog razdoblja u seniorskoj momčadi; njegov širom nasmiješen trk prema klupi nakon što je s dva gola u rujnu 2013. srušio Dinamo i kada je upravo protiv RNK Splita ususret 19. rođendana 2014. prekriven blatom do tjemena otišao pozdraviti navijače, poslije susreta koji je preokrenuo u Hajdukovu korist, također s dva gola. Iako je u dresu Hajduka odigrao tek jednu pravu seniorsku sezonu prije nego se u ljeto 2014. morao otisnuti u London, kako bi svojim transferom spasio tad još dobrano financijski ugrožen klub, Pašalić je u rekordnom roku osvojio srca navijača.

„Ja sam dijete Hajduka, ovaj klub mi je sve i jednog dana ću se vjerujem vratiti“, izjavio je suznih očiju nakon što je zamijenjen u posljednjoj domaćoj utakmici protiv Osijeka, za oproštaj pred navijačima koji su mu skandirali. Mario Pašalić nije tek dijete kluba koje je u vremenu surovog profesionalizma slatkorječivošću pokušalo doći do besplatnog PR-a, već je njegovo srastanje i doslovno vezano uz klub.

U ljeto 2012. godine Hajduk je bio u potpunoj blokadi, prožet krizom upravljanja i nagomilanih dugova klub je riskirao da dobije suspenziju od nastupanja u službenim utakmicama. Stečaj je visio nad glavom, klub je igrao pripremne utakmice u navlakama, jer naprosto nije smio prijaviti službeni zapisnik. Taman se negdje u to vrijeme od jednog veznjaka koji je u sezoni 2011./12. zabio 17 (!) golova za kadetsku selekciju Hajduka i donio im naslov prvaka Hrvatske očekivao iskorak u viši rang, pa možda čak i seniorsku konkurenciju, prožetu mladićima iz klupskog pogona. Ali, baš kao što je Hajduk živio opasno, tako je i samom Pašaliću karijera došla u pitanje.

Njegov organizam napao je stafilokok, potencijalno smrtonosna i iznimno agresivna bakterija koja se njemu fiksirala na kuk i rame, srećom ne na vitalne organe. Ipak, put ozdravljenja je potrajao više od šest mjeseci, tijekom kojih Mario nije znao hoće li uopće moći nastaviti profesionalnu karijeru. Baš kao što je Hajduk, tada također teško bolestan, krenuo u neizvjesni opravak preko navijačkih leđa. I kako ih je nesreća pogodila u istom trenutku, tako su baš u slično vrijeme stigle i dobre vijesti; Hajduku je odobren spasonosni kredit, a Pašalić je dobio dozvolu da se vrati nogometu. Debitirao je za prvu momčad u travnju 2013. godine, kada je zamijenio Ivana Vukovića u sudačkoj nadoknadi domaće pobjede (2:1) nad Cibalijom.

Godina koja je uslijedila bila je najpotentnija u njegovoj karijeri. Pašalić je zabio 11 golova u svim natjecanjima za Hajduk, a njegove box-to-box sposobnosti nisu prošle nezapaženo. U zimu 2013. odbili su 1.5 milijuna eura koliko je Catania nudila za njega, ali 2.5 milijuna eura koliko je Chelsea bio spreman platiti za njega klub je bio primoran prihvatiti. Omča dugovanja tad se još nije značajno odmaknula, makar je klub već nemjerljivo bolje izgledao u odnosu na godinu prije. Rehabilitacija Hajduka kudikamo je duža nego „Pašina“, pa je 9. srpnja 2014. i službeno objavljeno kako je Pašalić novi igrač Chelseaja.

Dvije i pol godine su prošle; Pašalić se nakon zapaženih nastupa u dresovima Elchea i Monaca skrasio u Milanu, gdje je trenutačna pretpostavka da će Rossoneri pokušati otkupiti njegov ugovor od kluba sa Stamford Bridgea. Paralelno s njim rastao je i Hajduk, koji je sada nakon godina financijskog propadanja klub u uzlaznoj putanji, napokon „u zelenom“, ali kojeg – baš kao i Pašalića – čeka još posla do one konačne željene razine.

Možda je Mario upravo u borbi za ozdravljenje kluba u kojem je od svoje 11. godine prepoznao i svoju borbu, pogotovo jer praktički istovremeno prolazili svoje najteže dane. Pašalić se osvrnuo na bolničke dane s posebnim naglaskom na to da je tada dobio konačnu potvrdu tko su mu prijatelji, oni koji su uz obitelj bili uz njega kada mu je bilo najteže. Pjesma Jasne Zlokić „Ja sam ti jedini drug“, koju su navijači Hajduka prigrlili kao svojevrsnu neslužbenu klupsku himnu progovara upravo o tome; o privrženosti u najtežim trenucima, onima „kad te napuste svi“. Karakter Marija Pašalića; njegova skromnost, odanost i želja za uspjehom do kojeg se može doći samo teškim radom i odricanjem postali su primjer budućim generacijama Hajdukove „dice“, one koja će – nadajmo se – u što skorijoj budućnosti stasavati u službenom klupskom kampu.

Međutim, nemojmo njegov primjer gledati samo kroz navijačke boje, jer u vremenu kada je novac dovoljan da i jednog Teveza odmakne od ideje dane riječi prvom klubu, Boci, svaki klub treba stremiti ka tome da odgaja „Pašaliće“, u kolikoj god mjeri je to moguće. Nije stvar tu samo nogometa kao igre, nego njegovog značaja za generacije koje se odgajaju ugledavajući se na idole u dresovima. Pašalić je s druge strane naučio idolizirati vrijednosti koje nadvisuju sva rivalstva, ugovore i boje dresova.

Osim onog Hajdukovog, naravno.

(Foto: hajduk.hr)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!