Čovjek koji je pobjegao od Pepa da bi igrao - nogomet

Prvi dodir od kojeg zastaje dah, dribling kojim vrti igrače kao kovanice i dječačka zaigranost. To je Jack Grealish koji je svojevremeno zaludio Otok. Nadahnuo je Aston Villu da ugrabi promociju u elitni rang engleskog nogometa i pomogao joj da se etablira kao premierligaška momčad.

U tom je trenutku bio opijajuće popularan. Čak su se i protivnički navijači zaljubljivali u njegove nogometne mogućnosti, budno pratili kako pokušava dostići tehničku izvrsnost. U njemu su vidjeli razigranog klinca koji uživa u svojim sposobnostima. Tog ljeta na Euru u Njemačkoj 2024., postao je figura iza koje se natiskala sva buka i zahtjevi za Garetha Southgatea da digne ručnu, postao je plakatno lice onih koji su željeli da Engleska počne vjerovati u svoj talent.

Action Images via Reuters / Andrew Boyers

Iako je bio navijač Aston Ville, poželio je, a kako to obično požele igrači čija sredina postane pretijesna za njihov talent, testirati se na višoj razini. Najvišoj mogućoj. Igrati za naslove, medalje, prva mjesta. Igrati važne europske utakmice na najvećim pozornicama. Nije htio ostati još jedan u nizu talentiranih klinaca koji su znali driblati.

Pod nos je dobio ugovor: velikim slovima naznačen multi-milijunski iznos, fino odštampanim slovima naznačena trostruka kruna i samo je trebao staviti autogram na šestogodišnji ugovor s Manchester Cityjem. U donjem kutu je sitnim slovima bio ispisan 'disclaimer', da sve ovo dolazi s određenom cijenom. No agent mu je već stavio kemijsku u ruku i potpis je osvanuo na papiru.

Zaradio je novce, osvojio je tri premierligaška naslova, Ligu prvaka i FA Cup i dio pogodbe je ispoštovan. Pa, iako je ostvario sve što jedan nogometaš stremi ostvariti, dojam je da je i puno toga izgubio. Patetično bi bilo reći da je izgubio sebe, ali većina nogometnih promatrača istaknut će kako je izgubio – nogomet. I kako je nogomet izgubio njega.

Pep Guardiola je jedan od onih trenera ili ljudi, kako hoćete, koji stalno teži evoluciji. Milimetar tu, milimetar tamo – Španjolac nikada nije radio po ziheraškom ključu. Vječna evolucija, to je ono što ga motivira i zbog čega spada u trenerski Mount Rushmore. Pep nije trendseter, Pep je progresivac koji nekada uspije u svom naumu, a nekada baš i ne. Kako god, Grealish je bio krucijalni dio tada nove ideje, s kojom je Pep želio dobiti improvizaciju i kreativnost. Htio je igrača koji će svaku trenersku obrambenu ideju zgužvati i napucati u koš za smeće.

Action Images via Reuters/Andrew Boyers

Zbog toga je i godinu kasnije potpisao Erlinga Haalanda, još jednog igrača koji se nije uklapao u sistem i kojeg bi, s vremenom, uspio 'privezati'. Takav je barem bio plan. Haaland je odbio takvu namjeru, nije želio biti poput Agüera, spuštati se po loptu i otvarati prostor krilnim igračima. Norvežanin je ostao čvrst pri svom stavu. I svom nogometu. Grealish nije. Kakva god bila originalna Guardiolina ideja s njim, ubrzo je Grealisha počeo modelirati prema svojoj filozofiji: igri sa što manje dodira, puno uvlačenja u sredinu ili po loptu i težnja što jednostavnijim rješenjima. Bilo je to nogometno 'samoubojstvo'. Ubrzo se njegova iskra počela gasiti. Jack je morao zaboraviti, zatomiti i negdje duboko zakopati onog Jacka koji je oduševljavao u Villi. Na kraju više nije mogao. Pogubio se u Pepovim, tehničko-taktičkim idejama, zaredale su se ozljede i od igrača od 120 milijuna eura, Grealish je pomaknut na margine.

Tražio je ovog ljeta izlaz, tražio je mjesto sa samo jednim uvjetom: dozvolite mi da budem ja.

I pronašao ga je u Liverpoolu, ali ne na Anfieldu, već na Goodison Parku. S Davidom Moyesom, pragmatikom koji je nenadano u ruke dobio nogometnog superstara, Grealish je – prodisao. Sedam utakmica, četiri asistencije i pogodak Crystal Palaceu u posljednjem kolu, kao lajtmotiv njegovog 'trećeg čina'.