Božićno primirje: Nogometna utakmica koja je nakratko zaustavila rat

Odbacivši oružje šokirali su ratne huškače i odgovorne za jedan od najkrvavijih svjetskih sukoba te dokazali kakvu moć ima ljudska volja u odabiranju vlastite sudbine.

Rat je još bio relativno mrat, bilo je prošlo tek pet mjeseci i svi su ga zvali samo „Svjetski rat“, no obje strane već tad čeznule su za domom. Stravične scene i monstruozna oružja poput bacača plamena i bojevih otrova, strojnica koje ispaljuju po 500 metaka u minuti sijale su strah među vojinicima jer u prvih pola godine rata već ih je milijun postalo leševima.

Ali na Badnje večer 1914. godine dogodilo se nešto nevjerojatno. Slabašni tonovi Božićnih pjesama milile su se blatnjavim, poluzamrznutim i krvlju prekrivenim rovovima. „Tiha noć, mirna noć…“ orilo se iz grla vojnika obje strane, čak su pojedini rovovim imali vlastita Božićna drvca, bilo je riječ doduše o vrhovima visokih jelki koje su na brzinu okitili svijećama, papirnatim lampionima, ali bile su okićene i kutijama za municiju ili hranu, drvene grede koje su držale zidove rovova, čak i topovska đulad.

„Sretan Božić,“ derali su se na engleskom njemački vojnici, a Škoti u savezničkoj vojci odgovarali bi im istom mjerom na njemačkom. Bili su toliko blizu jedni drugima da su se mogli jasno čuti, a uskoro su okićena Božićna vrpca počela viriti iz njemačkih rovova. Britanci su gledali kroz dalekozore i sanjali o malo mira budući da su postojale glasine o primirju za Božić.

„Je li to to,“ zapitkivali su se pojedini vojnici.

„Možda je zamka,“ upozoravali su drugi stiskajući oružje u promrzlim šakama čekajući nastavak rata.

Osjećaji euforije i straha ispunili su rovove, ali nije bilo nikakvog zanosa. Ratovale su imperijalističke sile, moćne nacije koje su se svađale oko svjetske dominacije, a vojnici se time nisu opterećivali jer su razmišljali o tome kako ih prije ili kasnije očekuje ista sudbina kao mnoge dotad.

Mislili su i na vlastite obitelji zagrljene oko Božićne jelke, site i na toplom, dok su oni na drugoj strani svijeta zamrznuti u rovovima i bore se za cilj koji im nije svima bio najjasniji – jedino što je njima bilo poznato u to doba bile su smrt i hladnoća. U takvim uvjetima se nisu mogli boriti – i nisu!

Sunce je svanulo na Božić i prvi njemački vojnik ustao je i krenuo hodati ničijom zemljom, prostorom između rovova zaraćenih strana, uskoro se pojavio i drugi, pa treći. Britanski snajperi škiljili su kroz optiku, ali nisu pucali jer Nijemci nisu bili naoružani. Ratom očvrsnuti vojnici spremni pucati u bilo kojem trenutku osjećali su ogromno uzbuđenje dok su polako spuštali oružje.

Britanci su im odlučili izaći u susret, izašli su iz vlastitih rovova i krenuli koračati ka neprijatelju prelazeći preko tijela svojih mrtvih suboraca, koja su bila potpuno smrznuta i prekrivena prašinom jutarnje hladnoće.

Susreli su se s Nijemcima točno na sredini ničije zemlje i onako još potreseni od zbunjenosti i straha pružili si ruke sramežljivo se smješkajući.

Uskoro su razmijenili i male poklone, cigarete, gumbe za kapute, vojne deserte i slično, zapravo sve što su u datoj situaciji mogli priuštiti. U tom trenutku više nisu bili neprijatelji, ali jedna činjenica vratila ih je u stvarnost. Bili su to leševi palih drugova koji su bili svuda oko njih i obje strane počele su skupljati svoje mrtve u tišini noseći zamrznute leševe na posljednji počinak.

Po završetku tog mučnog posla netko se dosjetio nogometa, ali imali su jedan problem – naime, nitko nije imao loptu pa su se morali snaći limenom konzervom, koju je netko bacio na čistinu s koje su makli tijela poginulih vojnika. Bila je to slaba zamjena, ali vojnici su je napucavali s tolikom strašću da su se oni s viškom mašte mogli zakleti kako vide sjajnu, novu „bubamaru“ kako se kotrlja zaleđenim frontom.

Svakom iole ozbiljnijem udarcu ili dodavanju, nedaj bože driblingu, pljeskalo se kao da gledaju finale Svjetskog prvenstva, baš nitko nije želio da se ta utakmica završi…

Jer u tih nekoliko sati, bojištem se širila mirnoća kakvu dugo nisu osjetili, kakvu u mirnodopskom razdoblju nitko od njih nije doživljavao, svaki dodir, osmjeh i pogled bili su važni, osjećali su opijeno tom mirnoćom.

U utakmici su uživali svi, od vojnika bez činova do pukovnika, ali oni iznad njih nisu bili opušteni jer su od vlastitog vrha dobili direktivu da spriječe svako zbližavanje s neprijateljem do kojeg, upozorili su ih, može doći u vrijeme blagdana. Privermeno neslužbeno primirje, prijateljsko druženje, koliko god ono zvučalo primamljivo, bilo je najstrože zabranjeno.

Kako je sunce zalazilo, general Smith-Dorrien iz brianske vojske naredio je povratak u rovove jer da se ova prijateljska utakmica nastavila, vojnici bi se započeli zapitkivati ima li njihova komanda pojma protiv kog se uopće bore i počeli bi gubiti motiv i sam smisao rata, odnosno prestali bi mrziti neprijatelja.

Već idućeg dana, na dan sv. Stjepana, iako je primirje još trajalo, svejedno je ubijeno oko stotinu vojnika. Bilo je to zbunjujuće razdoblje jer su vojnici dobili naredbu pucati po ljudima s kojima su prije samo nekoliko sati igrali nogomet, razmijenili poklone i preko fotografija „upoznali“ njihove najbliže.

Paradoksalno, u tom trenutku vojnici obje strane, koji su uglavnom dolazili iz radničkih obitelji, imali su više zajedničkog s ljudima na koje su pucali, od vlastitih nadređenih, uglavnom generala iz imućnih kraljevskih obitelji s titulama poput „lord“ ili „sir“, koji su im izdali naredbu za paljbu.

Na koncu prvog svjetskog sukoba 16 milijuna ljudi ležalo je mrtvo, a svi oni koji su prisustvovali utakmici za „Božićno primirje“ zapitkivali su se „Što bi bilo da smo na Štefanje 1914. godine odbili pucati?“

(screenshot)