Bad Blue Boysi – za razliku od uprave Dinama – imaju svoje kraljeve (VIDEO)

Dinamo Zagreb specifičan je klub po mnogo čemu. Radi se o najtrofejnijem i najuspješnijem hrvatskom nogometnom klubu, koji je, izuzev prošlogodišnjeg odstupanja, suvereni vladar hrvatskog nogometa posljednjih više od 20 godina. No, s druge strane, veliki broj navijača Dinama, zbog nebrojeno puta napisanih razloga, u širokom luku izbjegava utakmice svojega kluba te su mnogi bivši igrači, idoli navijača i legende kluba u svađi s aktualnim vodstvom zagrebačkog prvoligaša.

Jedini igrač kojemu je Dinamo, na neki način, omogućio istinski oproštaj bio je Zvonimir Boban koji je 7. listopada 2002. na prepunom Maksimiru doživio ovacije kakve niti jedan nogometaš u povijesti kluba i države nije dobio.

Tog datuma na Maksimiru su odigrane dvije utakmice: Dinamo '80 protiv Milana '90, nakon koje je uslijedila utakmica Hrvatska '98 protiv svjetskih zvijezda. Kakve li su samo istinske nogometne ikone toga dana nastupile u Zagrebu. Mlinka, Cico, Štef Deverić među Dinamovim legendama, na klupi Draža Jerković. Na MiIanovoj strani Baresi, Maldini, Costacurta, Van Basten, za svjetske zvijezde Bergomi, Matthaus, Rui Costa, Weah, Rivaldo i naravno mnogi drugi...

Svojevrsni oproštaj od Maksimira dobio je i Dražen Ladić koji je za Dinamo igrao neprekidno od 1986. do 2000., upisao je 468 službenih i 802 ukupno nastupa za plavi dres. Ladara se od Maksimira oprostio 28. svibnja 2000. na prijateljskoj utakmici Hrvatske protiv Francuske (0:2) kada je branio prvih 10 minuta koje su simbolično obilježile njegovih 10 godina branjenja za reprezentaciju.

No, sjećate li se da je NK Dinamo organizirao službenu oproštajnu utakmicu za nekog od svojih legendarnih igrača i miljenika publike?  Pritom ne računamo na simbolična opraštanja i uručivanja oproštajnih darova „legendama kluba“, uz dužno poštovanje prema njihovim igračkim kvalitetama, poput Marka Pjace i Josipa Šimunića koji su proveli dvije, odnosno tri i pol godine u modrom klubu.

Dapače, mnogi od legendarnih Dinamovih igrača i trenera odbačeni su na prilično ružne načine, završili su u svađi s klubom, neki su se kasnije mirili i onda opet svađali. Prisjetimo se samo miljenika publike poput Darija Šimića, Silvija Marića, Tomislava Šokote i Igora Biščana kojima uprava nije dozvolila da se učlane u klub jer su, eto, javno zazivali demokratske izbore u neprofitnoj udruzi građana, koja bi prema zakonu i trebala funkcionirati kao institucija koja se vodi demokratskim postulatima. Za „nagradu“ su dobili osuđivanje od Mamićevih novinara, prozivani su rušiteljima i Soroševim plaćenicima, a izvršni savjetnik kluba, ili koja mu je funkcija u datom trenutku bila, na gnjusne je načine vrijeđao njihovu inteligenciju.

Zvonimir Boban danas je nepoželjni gost Maksimira. Eduardo Da Silva, drugi najbolji strijelac u povijesti Hrvatske i vjerojatno najbolji „stranac“ koji je ikada igrao za Dinamo je, još prije nekoliko godina jasno dao do znanja kako bi se vratio u Maksimir da na čelu kluba nije aktualna uprava.

Ivica Olić je posljednje godine karijere proveo igrajući u drugoj Bundesligi, umjesto da je dobio novu priliku u Maksimiru. Zvonimr Soldo je dobio priliku kao trener kluba, suvereno osvojio dvostruku krunu, odbio poslušnost upravi i više se nikada nije vratio u Maksimir. Zeko Zajec i pokojni Joža Kuže s klupe su potjerani na način nedostojan njihovog renomea i statusa, a dva rijetka stranca kojima su maksimirske tribine skandirale ime - Georg Koch i Leandro Cufre - odbačeni su i prozvani „monstrumima“.

Zbog svojih izbora u karijeri, i oprečnih stavova među Dinamovim navijačima, dalo bi se diskutirati spadaju li Robert Prosinečki i Niko Kranjčar u legende kluba, te smo ih stoga izbacili iz ovog nabrajanja.

Međutim, u očima Dinamovih navijača ipak postoji jedan zagrebački Dinamo koji predstavlja sve ono što bi voljeli vidjeti u originalnom i, nećemo se lagati, jedinom pravom Dinamu. U Zagrebu postoji Dinamo koji, kao udruga građana, posluje potpuno transparentno, prema modelu „jedan član, jedan glas“, a na svojim tribinama ima publiku i navijače koji istinski navijaju za njega. U Zagrebu postoji Dinamo koji se dostojno oprašta od svojih legendi.

Riječ je, dakako, o Futsal Dinamu, koji je prošlog petka organizirao veliki i spektakularni oproštaj za svoju prvu umirovljenu legendu, Antonija Franju. Toni je proslavljeni zagrebački španer i veliki Dinamovac koji nikada nije zaigrao za nogometni Dinamo iako je prošao njegovu omladinsku školu. Zato je Franja osvojio naslov prvaka države sa Zagrebom, a nakon nogometne karijere ostvario je san i zaigrao za Futsal Dinamo, pred Bad Blue Boysima.

Tri godine Franja je svojim driblinzima mamio uzdahe tribina i dodatno radio na promociji ionako atraktivnog i brzorastućeg sporta. Vodio je Futsal Dinamo iz Druge u Prvu ligu u kojoj, nažalost, nije mogao dati puni obol Dinamovim uspjesima zbog kroničnih bolova i ozljeda koje su ga, na kraju krajeva, i natjerale da objesi tenisice o klin.

Franja je u tri godine igranja za Dinamo svojim pristupom, ophođenjem s navijačima i iskazivanjem ljubavi prema Dinamu i cijelom projektu Futsal Dinama zaslužio da se navijači kluba, od kojih su najgrlatiji Bad Blue Boysi, dostojno oproste od njega.

Kulminacija velikog dvodnevnog programa na Šalati bila je upravo utakmica između Futsal Dinama i Franjinih legendi za koje su nastupili legendarni igrači Dinama i Zagreba. Osim Franje, na toj su utakmici svojevrsnu priliku za oproštaj od Bad Blue Boysa i ostalih Dinamovih navijača, iako puno kasnije nego što im je trebalo priličiti, dobile plave legende poput Šimića, Marića, Cvitanovića, Olića, Gorana Vlaovića, Jerka Leke i drugih. Nešto što im originalni, nogometni Dinamo nikada nije omogućio.

Mi imamo svoga kralja, ime mu je Kujtim Shala

Međutim, svaka čast Antoniju Franji i ostalim legendama koje su nastupile te večeri, kao i spektakularnoj koreografiji kojom su Boysi obilježili 50 godina od osvajanja Kupa velesajamskih gradova, najemotivniji trenutak večer bio je jedan drugi.

Na Šalatu je došao ni manje ni više nego Kujtim Shala. Legendarni napadač Dinama s kraja 80-tih i početka 90-tih, ljubimac Bad Blue Boysa, koji se 17. listopada 1990., kada su to mnogi odbili, odazvao pozivu Dražana Jerkovića i zaigrao u povijesnoj utakmici hrvatske reprezentacije na Maksimiru protiv reprezentacije SAD-a.

Shala je tako prije glavne utakmice večeri na Šalati izašao na kultni stadion koji je doživio delirij. „Mi imamo svoga kralja, ime mu je Kujtim Shala“, pjevali su Bad Blue Boysi koji su za tu priliku napravili repliku transparenta „BBB uz Shalu“ i poklonili ga svojem ljubimcu.

Shala je bio vidno ganut, pustio je suzu i jednostavno nije mogao vjerovati, što je kasnije u neformalnom razgovoru nekoliko puta potvrdio, da je još uvijek toliko voljen od strane Bad Blue Boysa, grupe koja rijetko kojem igraču iskazuje istinsku privrženost. Zna se da je njima Dinamo kao klub iznad svakog igrača, trenera, a o članovima uprave da ne pričamo.

Široj javnosti je manje poznato kako je Shala svoju posljednju utakmicu na Maksimiru odigrao 9. lipnja 1991., Hrvatska je još uvijek bila u sklopu SFRJ, a Dinamo je svladao Željezničar s 2:1. Shala je zabio oba pogotka za Dinamo, prvi u 72., a drugi u 86. minuti utakmice. Jedan od razloga zašto je Shala bio toliko voljen među Boysima bilo je njegovo karakteristično slavljenje golova nakon kojih je otrčao pred Bad Blue Boyse i s njima proslavio postignuti zgoditak. Nakon rušenja Željezničara Shala je otrčao pred Boyse i bacio im kopače s kojima je zabio svoje posljednje golove na Maksimiru. To je napravio i u petak. Doduše, nije bacio kopačke nego tenisice za mali nogomet, ali simbolika je bila tu.

 „Vi ste Zagreb, vi ste Dinamo. Uvijek ću biti jedan od vas. Ovo nikada nisam doživio. Nije me bilo jako dugo, stvarno nisam mogao ni sanjati ovakav prijem. Hvala BBB-ima, hvala Futsal Dinamu. Srce mi je večeras puno“, rekao je na Šalati vidno ganuti Shala.

Slično je govorio i glavni slavljenik večeri, Antonio Franja.

„Ne znam što bih rekao. Shrvan sam. Ne mogu vam opisati emocije koje su momentalno u meni. Hvala navijačima na svemu. Čak i kad sam bio mali, kada smo svi u nekom svojem, filmu, nisam sanjao ovako nešto. Shrvan sam, ali ponosan. Hvala vam na svemu!“, bile su riječi emotivnog Franje nakon što su mu Boysi i ostali Dinamovci omogućili oproštaj.

Budite sigurni, Franja i Shala, ali i ostale legende kluba koje su prošli petak na Šalati dobile pljesak Dinamove publike, nikada neće zaboraviti atmosferu koju su im priredili Bad Blue Boysi i Futsal Dinamo, Dinamo koji pripada navijačima.

Od samih početaka svojeg postojanja Futsal Dinamo predstavlja svojevrsni ideal kakav bi NK Dinamo trebao i mogao biti. Klub kojem su navijači i članovi najbitniji segment postojanja, koji funkcionira održivo i transparentno, koji promiče purgerski duh i klub koji se, na kraju, dostojno oprašta od svojih legendi.

S takvim pristupom i idealima, nema sumnje kako će navijači Dinama izboriti pobjedu i u matičnom Dinamu, da će dobiti svoj slobodni, pošteni i transparentni klub, kojem će navijači biti 12. igrač, a ne „nužno zlo“, pa čak i prijetnja koja prijeći nesmetano poslovanje „kluba“ koji već dugi niz godina funkcionira kao poligon za prodaju igrača iz jedne menadžerske agencije i bogaćenje jedne familije.

Piše: Niko Rukavina

(Foto: Futsal Dinama)