ZORAN ČUTURA: Grobari Vas vole

Pred odlučujuću treću utakmicu doigravanja regionalne lige – o čemu ta tekma odlučuje nećemo ovom zgodom – između Cedevite i Partizana, mogla bi dobro 'leći' mala epizoda iz zagrebačkog kluba Sax. Epizoda, anegdota, u Zagrebu bi se reklo 'štiklec', kako god želite… No, zatekao sam se tamo na poziv frendice Mice, koja ima veze s kazalištem, kao što je i čitav nastup skupine 'Swing again' imao veze s kazalištem. Između ostalog i zato što je s njima zapjevao Ervin Baučić, prvo grlo kazališta 'Komedija', ali i frajer koji se sve više pojavljuje u ostalim segmentima javnog života u Hrvata. Za mene će, vjerojatno, vječito ostati isključivo pjevač – kad pusti glas digne mi se kosa na zatiljku, što je nepogrešiv signal da čujem nešto posebno.

Hm, da, sjedimo tako Mica, njezin partner i ja u polumraku Saxa, kad za stol dolazi javiti im se neki meni nepoznat čovjek, malo mlađi, slijedi upoznavanje, 'ovo je Vlado, ovo je naš frend Zoran Čutura…', i onda slijedi neobična reakcija. 'Zoran Čutura?'. 'Onaj Zoran Čutura?'. The Zoran Čutura?'. 'Sad sam se naježio, stvarno sam se naježio…'. Događa mi se to s vremena na vrijeme, u razmacima od šest mjeseci, možda godinu dana, da ljudi reagiraju na tako neobičan način kad se upoznaju sa mnom. To su oni koji su ozbiljno pratili košarku prije svojih tridesetak godina… Štajaznam, ni tad se nisam smatrao nekom zvijezdom, pogotovo se sad ne smatram zvijezdom, pa mi je time neobičnije kad naletim na takvu reakciju. Mislim, bilo bi užasno licemjerno reći da mi nije drago… Kao što mi je bilo drago i ovom prilikom. Riječ po riječ, ispostavilo se da je Vlado – nisam siguran bih li trebao spominjati puni identitet, možda je bolje da ostane samo Vlado – glumac koji je odrastao i počeo karijeru u Beogradu, pa se zbog ljubavi preselio u Hrvatsku i tu nastavio s glumom. A, ono što je za ovu epizodu i važnije, bio je navijač Partizana, i kao tinejdžer je gledao gostovanja Cibone u Hali sportova na Novom Beogradu. To je bila fantastična, ali fan-ta-stič-na, dvorana za košarku, tamo sam igrao protiv Partizana, IMT-a, Radničkog, proveo sam tamo i dosta vremena na pripremama raznih nacionalnih selekcija, a kad bi se napunila – gledalište je bilo ovalno, bez praznina, i jako blizu terenu – galama je bila izuzetna. Gledajte, u glavi svakog ozbiljnog sportaša mora postojati mehanizam kojim se utjecaj gledališta minimizira, ali ipak uvijek u takvim situacijama dobro znaš da se na tribinama događa nešto ozbiljno. E, pojma nemam što se sad događa u Hali, jer je ozbiljna beogradska košarka prebačena u Pionir i Arenu, desetljećima nisam bio tamo. Ako nema nikakvog sporta – šteta.

Posljednji put kad sam bio u Hali sportova nisam igrao, nego sam sjedio na klupi Zrinjevca, kluba koji je u okviru nekog europskog kupa igrao protiv (tadašnje, mislim da klub više ne postoji) Beobanke, u ulozi sportskog direktora. Sve uredno, sakoić, ispeglane hlače, izglancane cipele, jednobojne čarape, kravata koja se slaže s ostatkom odjeće… Rane devedesete, bilo je to jedno od prvih, možda čak i prvo, gostovanje nekog hrvatskog kluba u Srbiji nakon rata, rane su bile itekako svježe, i nismo znali što možemo očekivati, svi smo bili nekako zbunjeni. Sjećam se da sam rekao igračima kako ne bi previše trebali lunjati po Beigradu, za mlade ljude je to tada bila čista egzotika, jer nikog ne želim nositi na duši. Pristojno popunjeno gledalište u jednoj je trenutku počelo skandirati 'Zorane, Srbine', na što sam polako pogledao ulijevo, pa udesno, i shvatio da skandiraju – meni. Pa nikog drugog iz te ekspedicije nisu ni poznavali, kako bi ih i gdje prethodno upoznali?! I onda sam dosta dugo proučavao vrhove vlastitih cipela, razmišljajući o tome što se, kvragu, tu događa - svojataju li me ovi, ili me vrijeđaju? Za svojatanje nemaju ni razloga ni argumenata, a ako me pokušavaju vrijeđati nazivajući me Srbinom usred Beograda, promašili su poantu. U takvim filozofskim razmišljanjima, sveudilj proučavajući vlastite cipele, a povremeno i vezice – vrlo zanimljiv koncept – dočekao sam kraj utakmice i ispadanje Zrinjevca.

Ispričao sam to Vladi, a njegova je prva reakcija bila 'ma ne, to sigurno nije bilo vrijeđanje, Grobari vas vole', a onda je išao i oprezni dodatak 'Grobari vas sigurno vole, ali za Delije ne znam…'. Hvala, Vlado, na lijepim riječima još jednom. Pa neka je to s Grobarima i Delijama doista istina, uzimam Vladine riječi zdravo za gotovo, ne namjeravam se baviti istraživanjima zašto je tome tako. Neka (i) to ostane u domeni misterija moderne civilizacije. Uz egipatske i bosanske piramide, te viseće vrtove babilonske.

(Foto: Partizan NIS)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!