Pobjeđivanje nikada ne izlazi iz mode

No za to je trebalo baciti na koljena branitelja naslova i najvećeg favorita za osvajanje krune – Panathinaikos. A to je ipak nešto lakše odraditi u formatu Final Foura kakav se igra u Euroligi. Šarasov Fenerbahçe je iskoristio nešto slabiji 'dan u uredu' PAO-a, uhvatio ga na krivoj nozi i onda potpuno dotukao. Ergin Ataman nije uspio i četvrti put staviti ruke oko pobjedničkog pehara, iako je obećavao obranu naslova. Ovog puta, Šaras se pokazao mudrijim.

U tome su mu, vrlo vjerojatno, pomogla sva razočaravajuća iskustva koja je prije toga doživio sa Žalgirisom, Barcelonom i Fenerom. Možda se prisjetio kako je, kao igrač, donio euroligaški trofej i Barceloni  i PAO-u i Maccabiju iz Tel Aviva, a da je s Fenerom ostao kratkih rukava. Pa je onda u svom petom trenerskom pokušaju konačno otišao do kraja. Izborio se s pritiskom, formatom, a ponajviše sa samim sobom. Ovog puta mu momčad, kada je riječ o finalu, nije iščeznula s parketa, kako je to nerijetko bio slučaj u Barçi, već su njegovi igrači zdušno prigrlili pritisak i trenutak.

A za to je trebalo slaviti protiv bivšeg suigrača iz Panathinaikosa i prijatelja Spanoulisa – čovjeka koji je u polufinalu poslao kući klub s kojim ima neraskidive veze – Olympiacos. Iako su se Monacu davale najmanje šanse na završnici Abu Dhabiju, popularni Billy je iz rukava isukao klasik poznat kao 'tko će koga…', pa onda rastužio okupljeno mnoštvo u cvrneo-bijelim dresovima.

Za trofej je, pak, trebao pobijediti drugog košarkaškog genijalca. S kojim je dijelio svlačionicu, ali češće bio na drugoj strani parketa. Iako se radi o dva košarkaška masterminda koja su, usput rečeno, igrala playmakersku poziciju, dvojac valjda ne može biti različitiji kada je riječ o karakternim crtama. Spanoulis je mirniji tip, 'tihi ubojica' koji uglavnom djeluje kao da je na nekoj super tajnoj misiji tijekom koje mora biti potpuno koncentriran na zadatak pred sobom. A Šaras… Pa on nije uopće takav. On je Željko Obradović tip trenera koji je crven u licu od vike i živciranja i prije početnog podbacivanja.

„Sada ću baciti Billyja pod autobus, ali otkrit ću vam što mi je rekao uoči Final Foura“, govorio je Jasikevičijus okupljenim novinarima sa širokim osmijehom na licu.

„Rekao mi je da je najgora stvar što nas dvojica nećemo imati loptu u rukama, haha“.

A baš je igra bez lopte donijela Feneru naslov. Postoji jedna stara izreka za koju ste možda čuli jednom ili dva puta, a koja kaže da „napadi donose pobjede, obrane naslove“, ili još prikladnije „obrana uvijek nešto nudi“. A Feneru je u Abu Dhabiju ponudila – sve.

Nakon što su limitirali skupocjeni PAO na 76 poena, u finalu su Monaco ograničili na skromnih 70. Sastav iz Kneževine je iz igre šutirao 16/42 ili skromnih 38,1 posto, a zabilježio je i više izgubljenih lopti (14) u odnosu na broj asistencija (13). Preuzimanjem su sasvim zakočili Monaco koji nije imao odgovora na pokretljivu obranu turskog sastava.

Iako je bio igrač briljantnih napadačkih karakteristika, kao trener ipak traži od svojih igrača požrtvovnu obranu. I to mu je, u petom trenerskom pojavljivanju na Final Fouru, donijelo naslov. I postao je prvi u modernoj eri koji je osvojio naslov i kao igrač i kao trener.

„Ovo je klasični primjer kako se osvajaju prvenstva. Ako želiti biti prvaci, onda prvo morate patiti. Nosio sam veliki teret na svojim ramenima“, iskren je bio 49-godišnjak koji je u vitrtine pohranio još jedan trofej. Ponovno je na krovu Europe, nakon godina neuspjeha i bolnih trenerskih poraza. Ali vjerojatno ni ne bi volio da je drugačije. Fener je ponovno prvak – nakon 2017. i Željka Obradovića, sada ih je do raja navigirao Litavac koji je sinonim za trofeje. U njegovoj knjižici pobjeđivanje nikada ne izlazi iz mode.