.png.webp)
P. ZobecKoliko još ovakvih večeri trebamo?
.png.webp)
.jpg.webp.webp)
.png.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | sub. 28.02.26. | 08:05
S ovakvim Šarićem i Hezonjom, velika natjecanja više ne bi smjeli promašivati. Možda je ovo tek epizoda, a možda početak povratka za stol s kojeg smo odavno ustali. Hrvatska košarka je, barem na jednu večer, podsjetila na sebe.
Davno su prošla vremena kada je bila perjanica našeg sporta. Kada su na sjeveru i jugu Hrvatske stvarani pokreti, a vrhunac je bio, naravno, osvajanje srebrne olimpijske medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni. Uslijedio je pad nakon kojeg, pored nedodirljivog nogometa, onda i rukometa te vaterpola, za košarku više nije bilo mjesta za istim stolom.
„Sad pričekaj malo, naš je red“, reklo je okupljeno društvo tugaljivoj ljepotici čije je propadanje bilo strmoglavo. Posramljena, sakrila se u zapećak poput kakvog ružnog starog komada pokućstva koji nitko od ukućana više ne želi vidjeti.
Razni su bili pokušaji njene restauracije - katkad bi se našao kakav majstor koji bi bio na dobrom tragu, činilo se da će joj vratiti stari sjaj, da bi na pola posla ostao bez ideje što i kako dalje.
Primjerice, kada je reprezentacija pod prethodnim izbornikom, Josipom Sesarom, skinula Turke usred Istanbula, a onda čitavu priču antiklimaktično okončala još jednim u nizu beznadnim porazom u Sarajevu za promašaj Eurobasketa. Za rušenje Francuza nije bilo dovoljno niti grotlo Jazina, pa se tražio, tko zna koji po redu friški idejni nacrt i odabir je pao na Tomicu Mijatovića. S Marijom Hezonjom i Darijem Šarićem kao liderima. Tu, jasno, ubrajamo i Ivicu Zupca, no njegovi su dolasci u reprezentativnu svlačionicu ionako limitirani NBA gažom.
Zatim je stigla i ova utakmica s Nijemcima. Šarić i Hezonja nisu imali priliku pokazati svoj talent Zagrebu desetak godina. Sve do sraza s aktualnim svjetskim i europskim prvakom. Od početnog podbacivanja, tribine su se trudile pokazati koliko cijene njihove košarkaške vještine.
Šarić nije igrao košarku cijelu sezonu, a na parketu je djelovao kao ida nikada nije ni stao. Hezonji je trebalo neko vrijeme da se zagrije, a kada je počeo trpati, više se nije osvrtao. Njemačka nije imala šanse.
Da se razumijemo, izbornik Nijemaca, Alex Mumbru, nije imao na raspolaganju većinu šampionske momčadi, dok su Hrvatskoj 'dali ruke' i Jaleen Smith agresivnim startom, Roko Badžim partiturom na prijelazu s treće na četvrtu dionicu i Luka Božić, obrambenim specijalima u samom finišu.
Sve to ne znači da ovu pobjedu treba podcjenjivati, štoviše. Njemačka je sazidala kulturu šampionsku kulturu i stvorila naviku pobjeđivanja, što nije lako slomiti.
Ali ovdje ionako nije riječ o Nijemcima. Ovdje je riječ o onoj ljepotici koja je stidljivo, na mala vrata promolila glavu na svjetlost. I kojoj je reakcija publike vratila boju u obraze. Publika je reagirala instinktivno. Prepoznala je ozbiljnost, prepoznala je emociju. I pokazala da interes nije nestao, samo joj je trebao razlog.
S ovakvim Šarićem i Hezonjom, velika natjecanja više ne bi smjeli promašivati. Možda je ovo tek epizoda, a možda početak povratka za stol s kojeg smo odavno ustali. Hrvatska košarka je, barem na jednu večer, podsjetila na sebe. Sada je samo pitanje, koliko još ovakvih večeri trebamo?
