INTERVJU - Krešo Radovčić: „Imao sam više prilika za ići van, ali sam vjerovao da se klub i košarka u Zagrebu moraju dignuti"

Puno puta ste igrali protiv Zadra. Je li teško mečirati njihov intenzitet, da nisi premekan, ali ni da nisi u problemu s osobnim pogreškama?

„Igrači Zadra su jako pametni, znaju kada treba udariti, kada pustiti, i flopati za neke stvari. Ali i to je isto dio košarke, glava je na kraju najbitnija. Tri godine im je to prolazilo i na taj su način osvajali naslove i trofeje. Nije da smo mi bili mekani, imali su oni 40 bacanja, ali to je jedini način da im se suprotstaviš. Pa makar i završilo s 40 bacanja, ako ideš mekano, onda si u problemu“.

Jeste osjetili da se i kod njih pojavila nervoza u nekom trenutku?

„Jesam da, kada je Čakarun napravio namjeran faul na Tišmi i kada je ovaj, glupo je reći, ali od straha bacio dva bacanja d nije zatvorio zglob i tu sam vidio da imamo šansu. Nakon toga smo otišli na veću razliku i baš se osjetilo da traže neku ideju kako do koša. Mi smo dobro branili njihov pick s Mihailovićem, udvajali ga da se riješi lopte. Uspjeli smo ih odvojiti i vidjelo se da imamo šansu, ali nisam htio da nešto pretjerano slavimo. Čak sam i treneru rekao pri kraju da se moramo smirit, to je Zadar, žilavi su i to je momčad koja se uvijek vraća“.

Pobijediti Zadar u Zadru pred deset tisuća ljudi nije mala stvar...

„Gledao sam sva finala u zadnje vrijeme i mogu reći da niti Zadar dugo nije napunio toliko dvoranu. Cibona je Cibona kada dolazi u Zadar. Za mene sjajna atmosfera. Svi govore vrijeđanje, ovo i ono... Ne, dvorana puna, ljudi navijaju, vole svoj klub i to je dobro. Dokazali smo i sebi i drugima da i u ovoj atmosferi znamo igrati i da znamo ove situacije rješavati. Ljudi su 30 sekundi prije napuštali dvoranu i to sve govori kakvu smo utakmicu odigrali“.

Malo ljudi je vjerovalo u vas i to ne samo u finalu. Je li se javio kada tijekom sezone osjećaj ili misao da ste ipak spremni za neke veće stvari?

„Je, je. Imali smo utakmicu u Splitu koju smo dobili desetak razlike. Između trenerovog razgovora i tuširanja, ostalo je nas par u svlačionici: Šiško, Palokaj, Čakarun, Lončar i ja. I pričali smo kao pa nismo mi toliko loši kako svi govore o nama. Imamo kvalitetu, ali nedostajalo nam je uigranosti. Možda čak ne toliko niti uigranosti koliko jakih utakmica. A i još jedna stvar, u Sutinska vrela nam je dolazilo 20, 30 ljudi u dvoranu i naravno da ti nedostaje motiva. U dosta utakmica nam je trening bio jači od utakmica. Počeli smo nekako svi zajedno vjerovati kada smo dobili tu spomenutu utakmicu u Splitu, a nakon toga i Zadar doma. Tu smo shvatili da možemo i s njima, ali samo ako uđemo u tuču. Prešli smo Split, stigli s treće na drugu poziciju uoči playoffa, a onda smo se krenuli još više povezivat na terenu, da uđemo u obranu koja nam u početku nije bila forte. Pokazali smo da možemo i da je obrana samo pitanje volje i želje“.

Nabrojali ste imena koja su 'držala' svlačionicu, bez toga se ipak ne može...

„Nisam tip koji ima svoj ego pa ja sada moram nešto reći. Naravno da i ja imam i svoje minute kada ću nešto reći i kada će me momci poslušat, ali imaš u toj svlačionici ljude koji su nešto prošli i Šiško i Čakarun i Lončar i Palokaj. Zato je to bilo bitno jer imaš klince poput Barta, Skorića i svih njih koji su prvi puta u finalu i bilo nam je bitno da ih ne uzme atmosfera. 'Skupilo' nas nekoliko, svaki dan druženje, kava. I na svakoj kavi smo pričali o tome što i kako igrati. I to je veliki plus. Znam kad smo prije četiri godine osvojili naslov, nas je deset iz momčadi bilo svaki dan zajedno van parketa. S nekim si svaki dan tri, četiri sata i onda još na kavu idete... Ali te stvari čine momčad. Netko će reći 'vidi ih, stalno po kafićima'. Ali nije to tako, bitno je stvarati to zajedništvo. Sjećam se jedan dan smo roštiljali, kiša lije iz neba i zemlja, ali nema veze, idemo. Te stvari su u ovom drugom dijelu sezonu bile jako bitne“.

Dočekali ste tu publiku na tribinama, nakon spomenute majstorice 2022. godine...

„Ljudi stvarno vole Cibonu u Zagrebu i znam da im je trebao mali poticaj, malo bolji rezultat da dođu i da napune dvoranu. Dolazit će u što većem broju kada se momčad spoji na vrijeme i kada se te neke stvari riješe. Ne sumnjam u ljude, ljudi se trude i vole košarku“.

Šesta sezona za vas, koliko vama znači igranje za Cibonu?

„Znači mi puno. Tu sam šest godina i svi znaju da sam imao više prilika za ići van, ali sam vjerovao da se ovaj klub i košarka u Zagrebu moraju dignuti – ne vrijeđam nikoga, ali u vaterpolu se igra Europa, u rukometu se igra Europa, nogomet da niti ne spominjem. Mi smo sada igrali Europu i uvijek je nekako u meni tinjala nada da će se klub se spasiti i evo, došli su ljudi koji žele klub dignuti na noge i stvarno ove godine nje bio niti jedan problem financijske prirode. Mogli smo se koncentrirati isključivo na košarku. Zadnjih godina smo ulazili u četvrti, peti mjesec, znaš i sam kako je bilo... Kada ne primiš pet, šest plaća u godini dana, svi žele što prije završiti sezonu i ići kući. Dosta je ljudi prošlo koji su bili ovdje i nije ni njima bilo lako. Na kraju sam izdržao i odradio“.

Želja vam je i iduće sezone nositi dres Cibone?

„Sigurno da je, imam još ambiciju i želju igrati ovdje. Vidjet ćemo kako će direktor slagati momčad. Puno igrača nema ugovor, mislim da su samo Bart i Katanović su na ugovoru. Vidim se i dalje ovdje, sada ide reprezentacija, rekao je direktor da će doći na pripreme u Opatiju i da ćemo se dogovoriti“.

Puno se raspravlja o tome što će Cibona igrati naredne sezone, a iz vaše perspektive, što biste vi željeli igrati?

„Sigurno da bih više volio igrati Europu nego ABA ligu. Regionalnu ligu sam igrao i ono što je godinama bio problem i nama i Zadru i Splitu jest raspored, taj raspored koji je bio takav kakav je... Najbanalniji primjer, igramo u Sinju u sedam navečer, a već idući dan igramo kod Mege u podne. To nije bilo nikako dobro za nas. Hrvatski klubovi nisu profitirali. OK, ima tu jakih utakmica, ali mislim da nisi mogao adekvatno trenirat pa da onda izbaciš mlade igrače zbog toga što im je nedostajalo treninga. Vidjeli smo u šest europskih utakmica da se košarka igra svugdje.

I pozitivno sam se recimo iznenadio na Kosovu. Svi će se na to nasmijati, ali taj Bashkimi ima budžet od milijun i 200 tisuća eura, svi će reći kao tko su sad ovi. Imaju punu dvoranu svaku utakmicu, nebitno igraju li protiv najbolje ili najlošije momčadi. Volio bih se okušati u ULEB-ovom Eurokupu, ali za to se moraju dovesti kvalitetni igrači, roster se mora na vrijeme popuniti jer pravi igrači prvi odlaze. Tako da bih volio igrati taj Eurokup i prvenstvo. To je moja želja, a što će ljudi u klubu odlučiti, to ne znam.

Znam da seu se oba Eurokupa proširila, pa će i u Fibinom Eurokupu biti desetak utakmica, tako da nije ni to loše. Netko je izjavio da to nije natjecanje po mjeri, ja se ne bih s tim složio. Tu su PAOK, Peristeri, Murcia – koja je bila druga u španjolskom prvenstvu, Reggio Emilia koja je na početku bila lošija, kasnije se dignula. Kod nas se to gleda kao na treće ili četvrto natjecanje i po meni je to krivo. Kada Shorter kaže Splitu 'ne' i ode u Bashkimi za duple novce, sve ti je jasno“.

Hrvoje Kostelac/PIXSELL

Drago mi je da sada konačno pričamo o ovim stvarima, a ne o dugovima, o blokadama, novcima... Prevalili ste dug put u ovom klubu.

„Prve dvije godine su bile dobre financijski, sjećam se kada je zaštekalo – prije prve ili druge utakmice finala protiv Zadra 2022., kada je trener Okorn ušao u svlačionicu i rekao 'momci, nema više plaća do kraja sezone'. Nakon toga su bili veliki problemi. Uvijek je bila neka priča da ne igramo dobro zbog financija, ili se pričalo o tome kad će sljedeća plaća pa ja kao kapetan zovem 'gore' i pitam kakvo je stanje. Koliko god se trudio da to ne utječe na tebe, utječe itekako. Iscrpljujuće je to. Dođeš i svlačionicu i svi samo o tome pričamo. Ove sezone smo se mogli baviti samo parketom. Pa ti je onda lakše rješavati odnose u svlačionici. Kada je sve uredno i na vrijeme. Prijašnjih godina bi nekome i prigovorio, a onda vidiš da mu nije drago jer znaš da plaće kasne. Pa se onda radi na smanjivanju tenzija samo da nekako izdržimo. Ako uđeš u nervozu i svađu, to je raspad momčadi kada su takvi financijski problemi u pitanju“.

To znači da nije bilo trzavica u svlačionici ove sezone?

„Ma niti jedna. Niti jedan problem, niti jedna svađa. Tu sam šest godina i mogu reći da je to prvi takav slučaj. Kod Okorna kad bi nas ovaj pustio na treningu, pa to je bila tučnjava. To nije bilo normalno. Ove godine sve pet, ako netko nekoga i udari na treningu, odmah ide ruka, kasnije na piće, kave, pizzu...“

Trener Rudež je očito postavio stvari kako treba?

„Meni je on bio nepoznanica na početku. Znao sam ga tek preko Tome Gabrića koji mu je bio igrač u Mađarskoj, ali ništa više od toga. Sigurno ga dosta ljudi i u Hrvatskoj nije znalo. Sa svojim gardom i stavom je iznenadio sve. Prva mu je sezona u Hrvatskoj da vodi nekoga i uzeo je čovjek naslov. Prilagodio se, na početku nam je bilo teško. Imali smo dva cilja, jedan je biti među tri u prvenstvu, drugi ući u skupine Europe. A on bi uvijek crtao i podcrtavao one oblačke i govorio nam vjerujte u prvo mjesto, morate vjerovati u to. I onda kada bi izgubili neke utakmice, onda to ne vidiš. Misliš si polako, ima tu još utakmica za igrati. Njegova želja i upornost za pobjedom su prevladali. Njegova je trenerska kvaliteta da bi nas poslušao, da bi nam dozvolio da sami donosimo odluke. Prihvaćao je neke naše stvari koje se u tom trenutku nisu činile logičnima. Sada je stvarno zaslužio odmor. Da se ne vidimo dva mjeseca, haha. On je svaki dan u dvorani od jutra do sutra. Kada sam imao problema s ložom, dolazio sam ranije u dvoranu, a on je svaki put bio ovdje u osam ujutro, a trening u 11. Ja mu kažem 'coach, idite doma, naspavajte se', ali ništa. Uvijek je tu, tipka na laptopu. Takav tip trenera, njemu je to navika. I evo, na kraju mu se vratilo“.