Babo, bilo je zadovoljstvo!

Na posljednjem velikom natjecanju na kojem je nastupila hrvatska košarkaška reprezentacija, a bilo je to u rujnu 2022. godine, u svlačionici tadašnjeg izbornika Damira Mulaomerovića, razvila se ideja o medalji. Ne glasno i ne javno, ali između sebe su, tako se moglo tih dana u Milanu i Berlinu čuti, maštali o tome da vrate Hrvatsku na košarkašku mapu Europe.

Nije da su imali nekog bogzna kakvg temelja za tako nešto – domaća reprezentacija odavno nije skinula prašinu s trofejnih kabineta, a šampionski duh je ispario iz hrvatske košarke. U svim tim silnim padovima i padovima, košarkaški mazohisti su pratili gdje će se konačno zaustaviti taj sunovrat. Niske grane su odavno popucale, a Hrvatska se vukla po dnu, čvrgao ju je tko se kako sjetio, od košarkaških velesila, do košarkaških liliputanaca.

U tom vapaju za dobrim rezultatom koji bi, kao, udahnuo malo kisika sportu na aparatima, tog ljeta su se košarkaški reprezentativci okupili kako bi pokušali preokrenuti sudbinu. Kazalizator ideje o medalji bio je dvojac najiskusnijih – Kruno Simon i Bojan Bogdanović. Prvi se žestoko spremao čitavo ljeto nakon ozljede kako bi pomogao reprezentaciji, a drugi se nadao kako je to konačno to turnin na kojemu će naplatiti sve pehove, poraze i sumorna raspoloženja koja su ga, više-manje, stalno pratila kada bi preko glave navlačio najdraži dres.

Hrvatska nije odradila najbolje natjecanje po skupinama, tijesno je izgubila od Grka predvođenih Giannisom Antetokounmpom, slavila protiv Britanaca, uz veliku muku dobila Estonce, doživjela poraz od Talijana i za kraj svladala Ukrajinu. Na koncu joj se, mislili smo svi, sreća osmjehnula kada joj je 'dodijeljena' Finska u osmini finala.

U predvečerje te utakmice, hrvatski košarkaški brusili su se za prolazak dalje u okršaju s protivnikom po mjeri. Parket je, kako to obično biva, ponudio sasvim drugačiju priču. Finci su nas zrelom i pametnom igrom mučili od starta, a u kostim Kobea Bryanta uskočio je najbolji Finac, Lauri Markkanen, koji nije mogao promašiti. Rešetao nas je iz svih pozicija, izbornik Mulaomerović nije pronalazio način kako da ga zaustavi, a onda je na jednoj minuti odmora Bogdanović presjekao i jasno poručio kako će on preuzeti zahuktalog Finca u obrani. Dao je cijelog sebe u tom match-upu, pokušavao je sve kako bi usporio Markkanena, ali ovaj je te večeri u Mercedes-Benz Areni bio u onom izdanju u kojemu bi stavio 30 i da su na njemu bili Dennis Rodman, Scottie Pippen i Michael Jordan…

Uzalud se Bojan trošio u obrambenim zadaćama, a onda je na drugoj strani parketa, gdje smo ga ipak više trebali, ostao bez goriva. Ali upravo takav tip je Bojan Bogdanović, čovjek koji je ove nedjelje odlučio mahnuti na pozdrav i rukovati se s aktivnom košarkaškom karijerom. Kada je o reprezentaciji riječ, uvijek je išao srcem, i kada je trebalo i kada nije trebalo, no drugačije nije htio. U reprezentativnom dresu sa sto posto ili nikako.

Bojan Bogdanović posljednji je hrvatski košarkaš koji je mogao zabiti kada, kome i koliko je trebalo. Čovjek koji je u naponu snage imao 20+ poena u rukama u gotovo svakoj utakmici. Pa, uostalom, pokazao je to i u NBA ligi. Ali to je neka druga priča. Rekordi koje je srušio, šutevi kakve je pogađao i pobjede kojima je kumovao...

NBA je svijet za sebe, ali, reći će i on, reprezentacija je nešto sasvim drugo. I s takvim pristupom je gledao na nju. Kada su ga zajedno sa suigračima slali kao glinene golubove pred streljački vod, on je imao drugačiju ideju. A i mi smo s njim uvijek nekako vjerovali da imamo šansu. "Morat će Bojan zabiti 30", redovito bi glasila prognoza. I zbog svega toga je teško prihvatiti činjenicu da je Bojan rekao „dosta“. Zbog svih tih propuštenih prilika, Bojanovih luđačkih utakmica i trica koje su stizale baš po naputku doktora. Bojanov igrački napon snage potraćen je u reprezentaciji. I to treba jasno reći. Imali smo tipa koji je nemilo rešetao NBA mrežice i koji je u reprezentaciji zabijao nevjerojatnom lakoćom, bez obzira na protivnika s druge strane. Odlazi bez medalje, bez rezultata kojim bi okrunio sve ono što je dao za hrvatski dres. Šteta.

To, međutim, ne umanjuje njegovu veličinu i važnost za domaću košarku. Preostaje nam nada da ćemo jednog dana ponovno svjedočiti ruci kakvu je imao Bojan, uz razliku da ćemo ovog puta biti spremniji okružiti ga potrebnom kvalitetom.

Do tada, Babo, ugodna ti mirovina, bilo je zadovoljstvo!